Novi list: 07. 05. 2002.

RAZGOVOR: SMILJANA LEINERT NOVOSEL, S FAKULTETA POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU, O HRVATSKIM POLITIČARIMA I POLITICI

Većina stranaka je izgubila kredibilitet

Prije 2000. godine znalo se koga nećemo i koga hoćemo, a sada se postavlja pitanje kredibiliteta sviju. I u tom kontekstu, onaj koji će željeti biti inicijator oko kojega se okupljaju druge stranke, taj će morati na neki način imati kredibilitet

Razgovarao: Neven ŠANTIĆ

Znanstvene ocjene funkcioniranja političkog sustava u Hrvatskoj Smiljana Leinert Novosel s fakulteta političkih znanosti u Zagrebu u svom je istraživanju dopunila interviewima s deset istaknutih političara iz SDP-a, HNS-a, LS-a i HDZ-a. Osnovna je ideja bila da se od političke elite pokuša saznati njihov doživljaj sadašnjeg stanja.

– Političari smatraju da ova izmjena predsjedničkog parlamentarnim sustavom nije u praksi učinila gotovo ništa, da je političko funkcioniranje i nadalje pod utjecajem odluka stranačkih vodstava kao i prije deset ili dvadeset godina. Radi se o mehanizmu u kojem stranačko vodstvo donosi odluke preko svojih klubova zastupnika, postiže kritičnu masu, predviđeni broj glasova i onda se ide u Sabor gdje se uvijek unaprijed znaju rezultati. Da se na kraju sve svodi na oblik inženjeringa rekli su i oni koje uvjetno možemo svrstati u pripadnike stranaka modernističkog tipa i oni iz stranaka više tradicionalnog smjera.

Koliko su zadovoljni funkcioniranjem vlasti?

– Sudska vlast dobila je najnegativniju ocjenu, a Vladu, naročito do ovih posljednjih promjena, ocijenili su kao najuspješniju kariku vlasti. Tužili su se na odnos Vlade i Sabora, gdje se i jedna i druga strana osjeća frustriranom. Jedni smatraju da ih oni drugi iskorištavaju, a drugi smatraju da ih pod presingom tjeraju da prihvate nešto što smatraju da uopće nije sazrelo. Gotovo svi kažu da uglavnom u Sabor dolaze materijali koji nisu dovoljno stručno pripremljeni, da odlučuju pod velikim vremenskim pritiskom i da za to zaslužan i premalo stručan, a previše podoban princip odabira ljudi koji se tamo nalaze.

Obrazac nelogičnih koalicija

Kakva je njihova procjena daljnjeg razvoja situacije?

– Njihova je procjena da više ideologija uopće neće biti zanimljivo jer ljude više ne impresionira tko je lijevi, a tko desni, ljudi žele konkretne promjene i konkretni boljitak. A to je moguće jedino tako da se nekoliko stranaka, čak i različitih ideoloških usmjerenja, što mi je pomalo djelovalo utopistički, okupi na jednom programu i komplementarno odrade posao da bi postigli željene efekte. Dodana je i opaska da se ne čudimo da neke takozvane nelogične koalicije koje sada imamo na lokalnoj razini postanu obrazac za oblik koaliranja i na višim razinama ako stranke procijene da je to funkcionalno. Dakle, jedan vrlo pragmatički pristup.

Što to znači za politički i stranački sustav?

– Za njih to znači da će u perspektivi sve više stranaka kliziti prema centru, što će paralelno izazvati slabljenje utjecaja ljevice i desnice. Oni zapravo smatraju da će se karakter funkcioniranja političkih stranaka morati promijeniti. Prvenstveno će predmet biti novi, a to su konkretni interesi i problemi poput ekologije, proizvodnje zdrave hrane, nekih oblika turizma i korištenja komparativne prednosti obrazovanja, a drugo način kako će to raditi. To je naprosto okupljanje, suradnja, koordinacija, jedan potpuno drugi komunikacijski stil funkcioniranja. Ono što ostaje problematično je to da danas ljudi u Hrvatskoj više gotovo ne vjeruju ni jednoj političkoj stranci. Odnosno, većina stranaka je izgubila kredibilitet. Prije 2000. godine znalo se koga nećemo i koga hoćemo, a sada se postavlja pitanje kredibiliteta sviju. I u tom kontekstu, onaj koji ponudi neke programe, onaj koji će željeti biti inicijator oko kojega se okupljaju druge stranke, taj će morati na neki način imati kredibilitet.

Malo sposobnih ljudi

Tko su ti?

– Prema njihovim razmišljanjima, situaciju će spašavati pojedinci koji imaju osobni kredibilitet u društvu, u javnosti, bez obzira da li su u strankama ili ne. Nažalost, Hrvatska je tako mala da istaknutih ljudi općenito u javnom životu ima malo, kao i sposobnih ljudi u politici. Tako da će osnovna borba biti gdje pronaći nekoga tko će iznijeti jednu ovakvu ideju, odnosno ovakav program.

Iz ovoga se iščitava i kritika djelovanja aktualne vladajuće koalicije?

– Svi su se složili da je današnja koalicija bila funkcionalna u osvajanju vlasti. Danas se vidi njena cjelokupna slabost u činjenici da ona nema ni zajedničke programe ni zajednčku ideologiju i da je to skup ljudi koji, grubo rečeno, osnovno žele zadržati vlast. Prema tome, uvijek govorimo da će institucionalizacija riješiti hrvatske probleme. Sada oko toga nema velikih dilema. Ali uvijek imate probleme i raskorak u izvedbi, tako da treba promijeniti odnos između političara i ljudi, što posredno znači promjenu karaktera politike.

Nije li to u ovom trenutku prezahtjevno za hrvatsku politiku i političare?

– Naravno da to ne ide preko noći. Ali danas, nakon što jednom izaberete neku političku stranku za koju ne znate kojeg će predstavnika staviti u parlament, a za kojeg ne znate hoće li promijeniti stranku nakon što je ušao u palament i kako će funkcionirati, više nemate komunikaciju s tim političarem kada jednom bude izabran i vi ste zapravo iduće četiri godine blokirani. Ne možete uspostaviti nikakvu normalnu interakciju između biračke baze i političara. U tom mi je smislu indikativno ono što sam nedavno pročitala da je SDP zaključio da se treba vratiti radu na terenu sa svojim članstvom i s ljudima. Problem se počinje osjećati. Oni koji su izabrani u visoku politiku gube vezu s bazom, s problemima i realnim životom. Zato se i sugerira takozvana politika otvorenih vrata, gdje političarima i strankama možete doći s prigovorima, idejama, i gdje možete uspostaviti dvosmjernu komunikaciju.

Apatija prijeti

Oni su, dakle, svjesni političke apatije, gubljenja povjerenja u njih. Može li se njihova samosvjest o tome ocijeniti kao pozitivna naznaka da su se u stanju mijenjati. Koliko će uspjeti u tome?

– Oni to smatraju očekivanom fazom na demokratskom putu. To može značiti dobijanje vremena da se smisli neka nova strategija jer očito zbog apatije ljudi, koja prema istraživanjima raste, osjećaju da nešto treba poduzeti. Čujemo priče prema kojima svaka stranka mora biti hijerarhijski organizirana jer da bez toga nijedna organizacija ne može funkcionirati. Osobno ne zastupam rasulo, ali smatram da se i stranke moraju unutar sebe demokratizirati i da na neki način i one moraju dobiti neki drukčiji, moderniji karakter. U tom smislu mislim da neće više biti moguće da samo rukovodstvo stranke donosi glavne političke odluke koje bi se onda reflektirale na sve. I neki unutarnji preobražaj stranaka je nužan ako idemo u pravcu istinske demokratizacije društva, a ne pantomime. Kao što i od političara očekujemo da budu drukčiji nego prije deset ili trideset godina.

Drugim riječima, stranke bi trebale biti dinamičnije i prilagodljivije današnjim potrebama politike?

– Stranke ne mogu biti slijepe na nezaposlenost, umirovljeničke probleme. Moraju početi razmišljati kako iz toga izaći. Jer ne možete vodeći politiku samo u skladu sa zahtjevima europskih centara rješavati probleme u vlastitoj zemlji. Osobno mi se čini da ukoliko poslušnički, bez ikakvih reakcija odrađujete domaće zadaće koje vam je namijenila Europa, a pritom ništa konkretno ne nudite, morate stvoriti nezadovoljne ljude u vlastitoj zemlji. Moja je teza da će na idućim izborima pobijediti one stranke koje će moći pokazati neke konkretne rezultate. Još nije kasno da neke stranke uvide da je to jedan od načina vraćanja kredibiliteta i pokazati da su sposobne napraviti nešto pozitivno.