Vjesnik: 09. 05. 2002.
Jao si ga nama, pravdi i Haagu
BRANKO VUKŠIĆ
Iako je nekoliko posljednjih tjedana na HTV-u prisutan poput Brazilskog akvarela i meksičkog Izvora, iz dana u dan s nedorečenom pričom, nikom na Prisavlju nije palo na pamet objasniti što se to zapravo dogodilo s Radovanom Ortynskim, protagonistom nove hrvatske političke sapunice. Još je jedan vlastima nemio slučaj na nacionalnoj televiziji gurnut pod tepih. Suvišno je, je li, pitati zašto... Pa ipak. Zato što je, predmnijevaju urednici, vlastima nemio. Njihov favorit i junak, hrvatski Eliot Ness, kako s
u mu u inauguracijskoj euforiji tepali, u kratko se vrijeme - u percepciji javnosti - pretvorio u negativca. Za to je, ruku na srce, najviše kriv sam. Samom je sebi neodmjerenim izjavama iscrtao aureolu šarlatana koji proziva, galami, optužuje, a zatim se, u nedostatku dokaza ili hrabrosti, povlači.Ortynski je mnogo veća enigma od Marija Lopeza iz Brazilskog akvarela, pa bi priču, prema zakonitostima sapunica, trebalo rasvijetliti. Iz nekoliko razloga. Hrvatska politika, od Tuđmana do Račana, voli - uči nas praksa - kontroverzne, rubne ljude. Iako je nekoliko sedamdesetprvaša već na prijedlog da Ortynski postane glavni državni odvjetnik skočilo kao da ih je netko iglom piknuo, vlast svoju - sad se vidi - pogrešnu odluku nije željela čak ni preispitati. Zbog
čega je (sve) izbor Ortynskog bio sporan? Prije svega zbog tvrdnje da je "71. batinao hrvatski orijentirane studente. I to kao dobrovoljac. To što je u civiliziranim, demokratskim državama već i sumnja dovoljna za odlazak s javne scene, nama ne znači ništa. Po onoj staroj komunističkoj: »Što je više kleveta i laži, to nam je Ortynski miliji i draži!«.Dakle, mangupe u vlastitim redovima hrvatska vlast voli i trpi. Što onda drugo mogu rubni ljudi nego stvoriti rubnu državu. Zato nije najveći problem u Ortynskom, već njegovu izboru i onima koji su ga izabrali, a onda i u negativnoj selekciji koja nije postala izuzetak, već pravilo napredovanja. Labilni i kompromitirani mnogo se lakše kontroliraju i savijaju.
Zbog svega bi toga »slučaj Ortynski« trebalo staviti na javnu, kompetentnu, stručnu i temeljitu televizijsku raspravu kojom bi se otkrile mnoge slabosti vlasti, ali i našeg mentaliteta. HTV je, pak, malo kad bio spreman - iz tisuću na ovomu mjestu danima taksativno navedenih razloga - pogledati istini u oči. Zato je Vladimir Šeks (djelomično) u pravu kada tvrdi da je odnos vlasti prema Ortynskom »opstrukcija pravde«. Ta je opstrukcija, međutim, za Hrvatsku permanentno stanje. Od Tuđmana do Račana.
Nigdje se, osim na televizijama kolonijalnih država, ne bi u udarnom terminu objavila polusatna reportaža o posjetu glavne haaške tužiteljice! Carlu del Ponte HTV-ove kamere pratile su u stopu, od trenutka kad je zrakoplov zarolao po zagrebačkoj pisti, pa sve dok nije kazala: »Laku noć«. Izgledala je ta specijalna
reportaža kao neumjesno ulagivanje zločestoj učiteljici koju treba omekšati ne bi li nam udijelila što manje packi. Uostalom, ako 11 godina nakon pada Vukovara glavnoj tužiteljici treba objašnjavati što se to zapravo u Hrvatskoj događalo, jao si ga nama, pravdi i Haagu.