Novi list: 10. 05. 2002.

Treća Hrvatska

Piše: Jelena Lovrić

Hrvatska je kao u klopci. Duboko je nezadovoljna sadašnjom vlašću, ali svaka kritika na njenu adresu doživljava se kao navijanje za povratak njenih prethodnika. Stvara se atmosfera kao pred sunovrat HDZ-a, odluka je već pala, samo je izborima treba formalizirati. Grupa intelektualaca, redom kritičara Tuđmanova režima, prije dvije godine zagovaratelja šestorke, nedavno u jednom dnevnom listu tvrdi da je »vrijeme za promjene«. Sociolog Josip Županov smatra da je ova vlast izgubila legitimitet.

Kao što je ogromna razočaranost bivšom vlašću ustoličila aktualnu vladajuću koaliciju, tako bi nezadovoljstvo koje spram nje sada raste moglo vratiti HDZ. To bi, naravno, bila ludost: nesposobne i jalove zamijeniti onima koji su u svojoj politici bili vrlo uspješni, ali im je politika bila zločinačka i po narod pljačkaška. Hrvatska je osuđena na izbor između lošeg i goreg. »Ne znam što je strašnije – da se HDZ vrati ili da ovi ostanu i steknu uvjerenje kako mogu raditi što god hoće«, kaže Žarko Puhovski.

Postoji li za Hrvatsku neka mogućnost izvan tih blokova, neki treći put?

Sve se češće čuje da je rješenje u novoj opciji. Ali je ona maglovita, uglavnom se ne navodi gdje bi tu treću sreću trebalo tražiti. Više se spominje kao potreba, manje kao realna šansa. Profesor Ivo Banac smatra da postoji mogućnost alternative, ali još je nema na vidiku. Akademik Ivan Supek vjeruje da će se nova politička opcija, s novim ljudima, pojaviti do izbora. Don Ivan Grubišić kao jedino rješenje vidi »novu građansku politiku, s nepotrošenim ljudima, no takva još ne postoji«.

Javno se špekulira o mogućnosti stvaranja alternative prošloj i sadašnjoj vlasti grupiranjem oko sindikata. Asocijacije na poljsku Solidarnost tu snažno zvone. Hrvatski sindikati nemaju nikoga tko bi mogao konkurirati za ulogu Lecha Walese, ali imaju organizaciju, podružnice, pa i novce. Analitičari, kako koji, jedni vide šansu konstituiranja trećeg političkog bloka od sindikata, nevladinih udruga, inicijativa civilnog društva, nezavisnih ličnosti; drugi tu mogućnost ne smatraju izglednom. Šef glavne sindikalne središnjice tvrdi: alternative ima i bit će je. Ali, ne otkriva gdje je vidi. Javnost je toliko dešperatna da bi se mogla uhvatiti za svakoga tko joj ponudi neku nadu.

Političari ideje o stvaranju trećeg bloka nazivaju povratkom u pretpolitičko doba. Karikirajući tumači kako se njima osporava parlamentarizam, političke stranke, demokracija i nudi, kažu, nešto što ne postoji nigdje u svijetu. Zanemaruju činjenicu da je Sabor u Hrvatskoj sveden na kulisu, političke stranke pretvorene u interesne zajednice, neosjetljive na potrebe naroda, demokracija ispražnjena od demosa. Zbog takve situacije javnost vapi za nekom drugačijom politikom. Vrhunac je cinizma kad ljudi, koji su se i sami već pokušali uzverati do fotelje šefa države, zagovornike trećeg puta difamiraju, doslovce, kao »sektu koja bi se željela domoći vlasti i moći«.

A riječ je zapravo samo o tome da veliki dio javnosti, barem trećina koja je sada neopredjeljena, ne vidi perspektivu ni u HDZ-u ni u sada vladajućoj koaliciji. Ta će Hrvatska na izborima vjerojatno apstinirati. Ni jedna od postojećih stranaka nije njen izbor. Ni jednu ne osjeća kao svoje predstavništvo. Nezadovoljna, treća Hrvatska jednostavno je u potrazi za opcijom kojoj će na izborima dati svoj glas.