Novi list: 11. 05. 2002.
Beton u glavama
Piše: Jelena Lovrić
Nakon što je neumoljiva Carla del Ponte protutnjala kroz Hrvatsku, »visoki izvor u Vladi« morao je sam sebi skočiti u usta – suprotno dosadašnjim najavama sada priznaje da se optužnica protiv generala Gotovine neće mijenjati, odnosno da se to eventualno može dogoditi tek pred sudom i samo pravnim sredstvima, nikako ne političkim pritiskom. »Tu ne može nitko ništa napraviti. To je zabetonirana stvar«, r
eče »izvor«.Hrvatska je tražila izmjenu konteksta Gotovinine optužnice, posebno onog dijela u kojem se Tuđmanova vlast optužuje za progon, odnosno etničko čišćenje hrvatskih Srba. U Vladi tvrde da su te optužbe suprotne optužnici protiv Slobodana Miloševića u kojoj je »jasno definiran agresor na prostoru bivše Jugoslavije«. Kao da činjenica srpske agresije podrazumijeva potpunu nedužnost hrvatske strane, ili barem nevinost vladajuće politike.
Istina je pak da je Oluja projektirana ne samo kao operacija oslobađanja okupiranih dijelova države, nego i kao akcija koja će smanjiti srpsku prisutnost u Hrvatskoj, što je teško ne smatrati etničkim čišćenjem. Dokumenti, o kojima smo ovih dana izvijestili, pokazuju da je Tuđmanova vlast imala plan etničke razmjene stanovništva. Na Pantovčaku se prije i poslije Oluje razgovaralo, planiralo i provodilo projekt naseljavanja srpskih kuća i krajeva bosanskohercegovačkim Hrvatima. Prema transkriptima, u HDZ-ovoj vlasti nije bilo spora oko toga da se povratak Srba praktično mora onemogućiti, debatiralo se samo o tome kako to izvesti.
Za aktualnu vlast te činjenice dosad nisu postojale, ona ih nije htjela vidjeti. Nojevski je zabijala glavu u pijesak, trubeći o svetosti Domovinskog rata, eventualno priznajući da su se zločini, pojedinačni, dogodili na margini, bez veze s državnom politikom. »Visoki izvor« u Vladi sada kaže da veliku smetnju zatraženom transferu haških procesa pred hrvatske sudove predstavlja i bježanje javnosti od suočenja s počinjenim ratnim zločinima. Ali u tom bježanju od istine vlast je dosad prednjačila.
Nevjerojatnu žilavost tog autizma pokazala je ovih dana i jedna od SDP-ovih perjanica, Gordana Sobol, koja je, komentirajući Tuđmanova posijela na temu »konačnog rješenja srpskog pitanja«, doslovce rekla da je VONS bio savjetodavno paradržavno tijelo, »grupa građana, koja se mogla sastajati gdje god hoće i kako hoće«. Dakle, po državu sasvim nevažno i neobavezno. Za nju su relevantne samo odluke ovlaštenih državnih struktura. Tako su planovi »grupe građana« s Pantovčaka o prakticiranju etničkog čišćenja proglašeni gotovo njihovom privatnom zanimacijom.
Činjenica da je VONS, kao Tuđmanov trust mozgova, predstavljao stvarnu vlast, a legalne strukture države tek demokratsku kulisu – to za visoku članicu trenutno najvažnije vladajuće stranke i saborsku zastupnicu nije važno. Ali jedino se na takav način, zanemarujući istinu, može govoriti o tome da je Hrvatska bila isključivo žrtva, da se samo branila i nikada nije imala nečasnih namjera. Jedino se s takvim preduvjerenjima može tražiti da Haag briše kvalifikacije o etničkom čišćenju. Zaista, i u nekim su hrvatskim glavama stvari opako zabetonirane. Nije toliko problem što u javnosti ne postoji spremnost za progon zločina. Veći je problem što u vlasti ne postoji spremnost da se činjenicama, bez obzira kakve su, pogleda u oči.