Vjesnik: 11. 05. 2002.

Svi Hrvati da životno nauče lekciju iz Bleiburga, toga našeg najvećega i najsurovijega stradanja

Nitko ne može poreći da su bleiburškim mučenicima, jezgri hrvatskoga nacionalnog korpusa, bila uskraćena ona prava koja se ne mogu moralno dolično odbiti nijednom ljudskom biću. Ponciji Pilati u ime zapadne civilizacije samo su nezainteresirano, s krajnjom indiferentnošću i nebrigom, izručivši žrtve zločincima, zatvarali oči pred etnocidom, propuštajući čak i natruhu prosvjedovanja, posredovanja ili moralnog upozorenja, postajući tako sudionicima, pasivni ali nazočni i realni, cijelog masakra / Tisuće unovačenih mladih Hrvata koji su svoj život završili nakon kraja rata, 1945. godine, ubijani na najzvjerskije načine, dovođeni s tom namjerom čak i na jasenovačke poljane, nisu nikad ispalili nijedan metak na drugog čovjeka niti uopće okrvavili ruke! Bleiburg je takva hrvatska apokalipsa i takva tragedija da je svako tematiziranje objektivno teško, a istraživanje bolno / Zlo i zločin koji nije oprošten (čak ni poslije više od pola stoljeća) drži žrtvu privezanu uz zločin i cementira je u pamćenju, pri čemu anestezira, narkotizira, umrtvljuje njegovu nadu, a njegov stvaralački eros pervertira u strast osvete koja opet ostaje samo na polju i u krugu dogođena zločina

MIRO LASIĆ

Hrvati su bili 15. svibnja godine Gospodnje 1945. prijekim postupkom, bez ikakva grizodušja i bez povijesne zapitanosti, u Bleiburgu i na vrbskim poljanama Austrije i Slovenije masovno izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima.

Bila je izigrana nada žrtava, svih onih zlosretnika koji su imali iluziju da veliki i moćni zapadne civilizacije zastupaju pravdu i pravičnost. Nitko ne može poreći da su bleiburškim mučenicima, jezgri hrvatskoga nacionalnog korpusa, bila uskraćena ona prava koja se ne mogu moralno dolično odbiti nijednom ljudskom biću.

Ponciji Pilati u ime zapadne civilizacije samo su nezainteresirano, s krajnjom indiferentnošću i nebrigom, izručivši žrtve zločincima, zatvarali oči pred etnocidom, propuštajući čak i natruhu prosvjedovanja, posredovanja ili moralnog upozorenja, postajući tako sudionicima, pasivni ali nazočni i realni, cijelog masakra.

Pokušaji bestidna zataškavanja (Englezi ipak nisu Nizozemci) toga sramna sudioništva, sukrivnje zapravo, stvarni su dokaz njihove svijesti i upućenosti u sve ono što se u Bleiburgu, oko Bleiburga i u vezi s Bleiburgom događalo jednom starom europskom narodu ostavljenom bez zaštite pod barbarskom najezdom.

Ponovno, potkraj prošloga stoljeća, devedesete, zapravo devedeset i prve, druge, treće, četvrte, pete, pokazalo se potpuno jasno tko su i kakvi su hrvatski neprijatelji. Oni su po hrvatskoj zemlji svjesno rušili i palili, ranjavali, sakatili i usmrćivali njeno pučanstvo, mirne ljude, građane, prije svih djecu, žene i starce, ljude nemoćne, svećenike i časne sestre... što je samo produljenje i proširenje, nastavka bleiburškog masakra, sabiranja novih žrtava u hrvatskom narodu.

Neovisno o povijesnim pitanjima, smisleno je upitati se postoji li genetički most između Bleiburga i Ravnog, Škabrnje ili Vukovara, Dubrovnika i sličnih terorističkih eskalacija. Bleiburg tako nijednom Hrvatu ne može biti događaj prošlosti, nego uvijek aktualna stvarnost potresne opomene, pijetet koji postaje energija naše svijesti i našega povijesnosnog usmjerenja, određenja i opredijeljenosti.

Odnos prema Bleiburgu karakterizira i karakterizirat će svaku hrvatsku politiku i vlast.

Ne bi bilo dobro ako bi naša svijest smišljala bilo kakvu osvetu, retorziju, ali mora se, opreza radi, misliti na zaštitu, na shvaćenu historijsku poruku, na obavezu da svi Hrvati životno nauče lekciju iz najvećega i najsurovijega našeg stradanja.

Bitan je pokazatelj da je Bleiburg bio i perfidna podvala i izdaja domoljubivih ideala iskrenih hrvatskih antifašista.

Taj incredibile crimen, nevjerojatni zločin, proveden prema urotničkim nalozima boljševičke (staljinističke) provenijencije usmjerenim, s jedne strane, na uništenje što više Hrvata, ali i, s druge strane, na tešku kompromitaciju (sve do današnjih dana) onih Hrvata koji su s moralnim uvjerenjem težili uspostavi hrvatske antifašističke zapravo antitotalitarističke vlasti.

Izvarani su i jedni i drugi.

Tisuće unovačenih mladih Hrvata koji su svoj život završili nakon kraja rata, 1945. godine, ubijani na najzvjerskije načine, dovođeni s tom namjerom čak i na jasenovačke poljane, nisu nikad ispalili nijedan metak na drugog čovjeka niti uopće okrvavili ruke!

Bleiburg je takva hrvatska apokalipsa i takva tragedija da je svako tematiziranje objektivno teško, a istraživanje bolno. Razumljive su osjetljivosti. Bleiburški događaji su kolektivni povijesni stres hrvatskog naroda, zasigurno najteži u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

Ipak, jedanput se mora smireno i s proširenim znanstvenim uvidom pristupiti toj tragediji i iz nje pročitati ne samo strahotu nacionalnog stradanja (kakvom su bili, na početku prošloga stoljeća, izvrgnuti Armenci i Kurdi), nego i čitav splet okolnosti, posebice aspekte svjetske politike u tim vremenima.

To prije što se i suvremeni događaji u hrvatskoj sudbini povezuju s Bleiburgom preko onih koji su neposredno i skrivili i skrivali tu tragediju a u prošlom su stoljeću kreirali (ili to pokušavali) opasne i pogubne zaplete oko Hrvatske.

Bleiburg, koliko god je po sebi strašan događaj, u kontekstu vremena i redu prilika, dakle, ima i mnogo šire značenje.

To je najsuroviji primjer određenih politika koje su mu prethodile i koje su nakon njega nastavljene.

Po tome može postati razvidna čak i suvremena tenkovska »demokratska politika« visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini na razini gaulajtera Wolfganga Petritscha koja svojim višestrukim antihrvatstvom predstavlja kontinuitet »zapadnjačkog« odnosa (počevši od Karla Marxa) prema hrvatskom narodu.

Možda će se u tajnim (brižno skrivenim) spisima po još neotvorenim pismohranama u svijetu naći odluke s pomoću čije se čitkosti može lakše razumjeti i okarakterizirati svojedobne zlonamjerne postupke i lažne izjave, doduše u različitim prigodama, dvojice prirođenih engleskih lordova (Tobyja Aldingtona i Davida Owena), jednog literata (Kurzija Malapartea) i jednog političara za međunarodnu upotrebu (Paddyja Ashdowna).

Na izgled, time se može čak nanijeti nepravda žrtvama koje su ubijane poslije rata, u mirnodopsko vrijeme (utemeljeno se pretpostavlja sveukupno oko 240 do 250 tisuća ljudi), pa ih stavljati u drugi plan i iz njihove nesreće čitati pravac jedne politike, ali Hrvati to moraju učiniti, a mučenici Bleiburga to moraju razumjeti.

Bleiburg je, prema tome, ne samo događaj nego i načelo povijesne važnosti. Tu se ne može izbjeći tema koja može i pravedno uzrujavati a to je tema narodnosnog praštanja.

Upozoriti treba na energiju praštanja kao na najmoćniju snagu čovječnosti i najsnažniji uvjet u kojemu se javlja i prevladava istina. Moramo svratiti pozornost na teološko kršćansko razmišljanje praštanja kao načina da se uopće nešto bitno novo dogodi, da čovjek pojedinac, a u širem smislu i cijela nacija, krene dalje u susret svojoj sudbini.

Bez praštanja se to jednostavno ne može. Jer ako nema oproštenja, sve se događa u zatvorenom krugu zločina i njegovih referencija, sve ostaje nesnošljiva muka na istom mjestu, circulus vitiosis, kružna vrtnja u ritmu gnjeva i očaja, a stvarnost pojedinca i naroda u tome se ne može ostvariti niti doseći vrijednosnu puninu.

Zlo i zločin koji nije oprošten (čak ni poslije više od pola stoljeća) drži žrtvu privezanu uz zločin i cementira je u pamćenju, pri čemu anestezira, narkotizira, umrtvljuje njegovu nadu, a njegov stvaralački eros pervertira u strast osvete koja opet ostaje samo na polju i u krugu dogođena zločina.

»Uvojnica se mržnje i nasilja, koja okrvavljuje put tolikih pojedinaca i tolikih naroda, može prekinuti jedino čudom praštanja«, riječi su Svetog Oca, Ivana Pavla II.

Naravno, zlo se mora priznati, a praštanje je human odgovor na zlo koje se oprostom ne niječe, niti zaboravlja!

Moralni osjećaj hrvatskog naroda je ona snaga koja ublažava nedoumice i razumljive osjetljivosti nelagode koje takva odluka izaziva. Bleiburški mučenici nisu bili moralno poraženi ni u Bleiburgu ni na križnim putovima. Sasvim je u pravu kardinal Vinko Puljić kada konstatira: »Nije jak onaj koji ubija i ruši nego onaj koji snagom svoga duha nadživi svoje mučitelje.«

Spremnost na praštanje je moralni osjećaj i ni u kojem slučaju ne smije smanjivati naš oprez niti pripremljenost na obranu. U ovoj sferi promišljanja, u najširem povijesnom obzoru, gdje se dodiruju politika i vrhunska načela humanizma, iskazuje se hrvatska nacionalna osobitost.

Zar Domovinski rat nije pokazao da je snaga mirenja u kojoj je uključena i prednost praštanja (pomirbe, kako je govorio Franjo Tuđman) omogućila hrvatsku državu i otvorila njenu perspektivu u današnjem međunarodnom poretku i uopće u suvremenom svijetu krajnjih opasnosti i prijetećih proturječja?

Svakako, uz jamstvo pobjedničke hrvatske vojske (o čemu bi morala brinuti aktualna vlast, a ponajviše njen mjerodavan malodušan ministar).

I to je ona istinska pouka i poruka Bleiburga: Hrvati u zajedničkoj obrani svog naroda i svoje rodne grude, svog teritorija (što bi morao znati premijer) mogu ostvariti zajedničku budućnost ujedinjenom nacionalnom energijom.

A Bleiburg jest i ostaje u našem krvotoku, u našim srcima, kao i u hrvatskom narodnosnom ratu.

Bleiburg je krvlju obojen međaš hrvatske povijesti.

Autor je, s četrnaest godina i sedam mjeseci, u svibnju 1945. krenuo na zapad - sve do Bleiburga, gdje je izgubio dvadesetogodišnjega brata, a sam se, zajedno s majkom i devetnaestogodišnjim bratom, uspio spasiti zahvaljujući Božjoj providnosti