Vjesnik: 18. 05. 2002.

Nova akcija: "S posla na Mirogoj"

BRANKO VUKŠIĆ

Vlada ne posustaje u idejama za boljitak svojih građana. Ne mogu je u pregalaštvu omesti čak i vrapcima na krovu evidetni neuspjesi. Nakon propale akcije »S faksa na posao«, stratezima je, tvrde u Dnevniku, pala na um nova ideja; s posla (ravno) na Mirogoj. Naime, mirovinski će se fond reformirati tako da se i ženama pomakne dobna granica za u penziju na 65 godina. A kad izravnaju i nas, koji se (barem) osjećamo muškarcima, i žene (koje nas ne doživljavaju uvijek onako kako se mi osjećamo) u pravu na rad do posljednjeg daha, svima će nam još malo podignuti granicu za odlazak u mirovinu. Kažu, barem na 68 godina. Zašto? Da bi država, naravno, ušparala. Nakon fešte i eventualno dobivenog jeftinog sata, najviše će nam se, onako iscjeđenima, isplatiti otići ravno na Mirogoj. Tako će uz državu koju tisućicu ušparati i obitelj.

Postoji, naravno, i drugi, također duboki razlog te ingeniozne ideje o prudužetku radnoga vijeka. Umorni će starež raditi a odmorna, visokoškolovana mladež u stampedu napuštati domaju trbuhom za kruhom ili će na burzi (ne)rada primati socijalnu pomoć. Tim potezom Vlade Hrvatskoj je trasiran put u svjetliju budućnost. Zato jedan veliki pljesak za akciju »S posla (ravno) na Mirogoj«.

I vrlo dobar »Brisani prostor« bavio se, onako usput, apsurdom hrvatske (ne)zaposlenosti, rada i nerada. U reportaži o komediji s radnim naslovom »Dubrovački most Franja Tuđmana« iskusan turistički djelatnik tvrdi da su silne tisuće nezaposlenih u Dubrovačko-neretvljanskoj županiji čista laž. Ili; statistika. Jer, kada hoteli raspišu natječaj za radnu snagu, nikom od tih navodno nezaposlenih ne pada na pamet javiti se. I raditi. Za nekoliko tisuća kuna. Daleko je isplativije raditi na crno, za veću lovu, i od države tražiti mizernih 900 kuna, zdrastveno i mirovinsko osiguranje. A što je s mostom? On će bez obzira na ime i dan puštanja u promet ostati vječna inspiracija mnogim naraštajima komediografa.

Bio je pravi gušt gledati s kojom je strašću i ozbiljnošću Mirjana Hrga razgovarala s hrvatskim nogometnim reprezentativcima. Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Gorana Vlaovića i još nekolicinu nogometaša Hrga je tretirala kao da su Pašalići ili Račani, sugerirajući gledateljima da se uspjehom nogometaša u Japanu i Koreji i u Hrvatskoj može nešto bitno promijeniti. Posljedica je to, naravno, prisavskog desetljetnog mazanja očiju floskulom »kruha i igara«. Nešto pretencioznije, a istodobno i šuplje, dugo nisam gledao. Jedina iskrenost u toj reportaži bilo je divljenje Mirjane Hrge nogometnim ikonama. Zbog jedne je takve napuhane ikone čak i prožvakala predavanje o novinarstvu. Bi li si Davor Šuker dopustio da mu Hrga održi predavanje o nogometu? Ne bi, naravno. Što samo dokazuje da Hrga još uvijek nije novinarski Šuker. Osim možda u pozi.