Vjesnik: 03. 06. 2002.
Svjedoke ubijaju, zločin sve veći
Smrt navodnog svjedoka u »remetinečkom suđenju« pokazuje svu težinu predmeta čiji su akteri, dosad, s različitom zakonskom uvjerljivošću zastupali svaki svoj interes, dok je opći zahtjev za zatvaranjem jedne zločinačke priče ostajao po strani s normalnim strahom građana hoće li biti svjedokom ili žrtvom mafijaškog obračuna
ZAGREB, 2. lipnja - Smrt Veselina Marinova u lokalu na kraju Vukovarske ulice izbacio je u javnost cijenu maratonskog suđenja u Remetincu. Potres u zagrebačkom i još nekim podzemljima, izazvan pritvaranjem i procesuiranjem tzv. zločinačke organizacije, ponovno je buknuo sa svim svojim kriminalnim Mercalijima.
Za ubijenim Marinovim ostali su dugi repovi. Bugarska je dvaput tražila njegovo izručenje zbog ubojstva djevojke u Varni. Na Županijskom sudu u Zagrebu oslobođen je odgovornosti za posjedovanje 250 grama heroina, jer se sumnjalo da mu je drogu podmetnuo Damir Džeba, ubijen nešto kasnije. Marinov je svjedočio u slučaju ubojstva Vj
eke Sliška rekavši da ga je o ubojstvu na Cvjetnom trgu obavijestio šef zagrebačke kriminalističke policije Zdravko Šeničnjak. Marinova je ubio drugi čovjek organizacije ubijenog Vjeke Sliška. Od smrti ga nije spasilo ni to što je bio izvježbani igrač s policijske strane podzemlja, ni to što je bio agent hrvatskih tajnih službi.U priču o repovima ubijenog Marinova upao je i odvjetnik Anto Nobilo. Odvjetnik ga je spremio kao zaštićenog svjedoka za remetinečko suđenje. Trebao je reći što zna o ubojici Željka
Šobota, pripadnika podzemlja, i kakve je informacije dobivao od bossa Sliška.Zbog zaštite identiteta svjedoka zapečaćenu je kuvertu Nobilo dostavio sucu Ratku Šćekiću i tužitelju Petru Dragosavcu. Oni su neotvorenu omotnicu vratili odvjetniku, a ubijeni je Marinov dva dana prije ubojstva panično obavijestio Nobila: »Moje je ime procurilo iz Državnog odvjetništva«.
Metak je stigao u petak poslijepodne.
Informacije što su dospjele u javnost nakon ubojstva pokazuju na koje se sve strane granaju pipci tzv. zločinačke organizacije.
Je li točno da je ime svjedoka kojem je u interesu suđenja trebalo zaštititi identitet iscurilo iz tužiteljstva? Ako jest, Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, trebao bi odmah suspendirati "slavinu" u svojoj službi.
Je li točno da su sudac i tužitelj u remetinečkom predmetu neotvorenu omotnicu s imenom svjedoka vratili odvjetniku Nobilu? Ako jest, zašto su se bez upoznavanja sa sadržajem tako poigrali s interesom procesa u kojem sudjeluju? Ako jest, nadalje, zašto su navodno izjavili da su omotnicu vratili jer njen sadržaj nije bio kompletan da bi ga se uvrstilo u spis suđenja? Kako znaju, ako nisu otvarali omotnicu ni čitali njen sadržaj. Na kraju, ako je kuverta vraćena s pečatom na mjestu, tko je iz tužiteljstva ipak znao za njen sadržaj i tri dana prije ubojstva ime nesuđenog svjedoka pustio u podzemni promet?
Odgovori na sva ta pitanja pokazuju zašto je ubojstvo jednog pripadnika podzemlja preraslo stranice crnih kronika i uguralo se među političke vijesti. Previše je tu posla za stegovnu kontrolu na različitim državnim razinama.
Sam opis ubojstva koje je izvedeno prema Soprano-pravilima (krčma puna, a svjedoka ni za lijek) nije bitno. Ali, postupak osumnjičenog ubojice Vinka Žuljavića Klice - otišao je do policijske postaje i predao se, donijevši i »magnum« iz kojeg je pucao - zaslužuje pažnju. Vrlo je malo krimića u kojima ubojica sam odšeće do policije. To jednostavno nije u prirodi revolveraša.
Na što računa Žuljević? Na istu onu propusnost u čuvanju informacija koja mu je omogućila da likvidira nezgodnoga svjedoka. Igra li u tom slučaju bilo kakvu ulogu Nobilova tvrdnja da je ubijeni znao da će biti ubijen i da od njegova »zaštićenog svjedočenja« nema ništa. I još, Marinov je trebao nastupiti na sudu kao svjedok obrane, jer je Nobilo odvjetnik prvooptuženoga u Remetincu, Nikice Jelavića. Znači, ni tvrdnja da je »ime procurilo iz tužiteljstva« nije nevažna za cijeli slučaj, jer državno je odvjetništvo suprotna stranka Nobilu na suđenju pred sucem Šćekićem.
Četiri ispaljena metka i jedno ubojstvo pokrenuli su iznova brojna pitanja i otpuhali prašinu s već arhiviranih mafijaških slučajeva. Vratila se u igru i priča o sukobu Bagarićeva i Sliškova klana, i o vojnoj i obavještajnoj pretpovijesti mnogih od aktera kojima je braniteljska uniforma bila kadrovskom preporukom i do državnih službi. Izviru policajci i agenti sigurnosnih službi, ima tu i haaških osuđenika, u sasvim ravnopravnoj ulozi u odnosu na popis pobijenih članova podzemlja.
Da je sve ostalo na četiri metka, bila bi to vijest. Ovako, to je još jedna upozoravajuća priča o tome da su na državnoj plaći svakakvi ljudi, da hrvatsku putovnicu ima nepoznat broj različitih tipova i da odsijecanjem još jedne niti iz mafijaškog klupka ono ne postaje manje zapetljano.
Ohrabrujuća vijest u svom tom sumraku povjerenja u državne institucije jest izjava ravnatelja policije Ranka Ostojića da će cijeli slučaj preuzeti Uskok i njeno podudaranje s izjavom Mladena Bajića »da se opravdano sumnja da je ubojstvo sračunato na ometanje procesuiranja organizirnog kriminala«.
Ako treba odnekud početi, onda je to zajednička akcija policije i tužitelja. Pa makar se moralo raspetljavati i slučajeve u kojima je suradnja policije i tužiteljstva s nekima u podzemlju teško zaudarala. Makar samo na primjeru
sudbenoga maratona u Remetincu.Vlado Rajić