Novi list: 06. 06. 2002.

Donirana Hrvatska

Piše: Jelena Lovrić

Na pitanje jesu li pomislili da milijune, donirane za obranu Hrvatske a po Tuđmanovom nalogu prebačene na račun HDZ-ove Zaklade državnog zavjeta, vrate državi, Ivić Pašalić hladno izjavljuje: »Mi nismo taj novac prisvojili«. Bilo im je, kaže, jasno da je riječ o sredstvima koje je dijaspora namijenila obrani, ali dodaje da su ga njegovoj zakladi »donirale ovlaštene osobe – dr. Tuđman i Šarinić«, pa Pašalić, kao, nije imao izbora; odlučio je, reče, »novac potrošiti u prave svrhe«.

Državni odvjetnik Mladen Bajić konačno je najavio veliku istragu o tajnim računima, otvorenim uglavnom po inozemstvu, na koje je hrvatska dijaspora devedesetih godina uplaćivala sredstva za obranu Hrvatske, a kojima su raspolagali Tuđman i najbliži mu suradnici. Zatražena je blokada oko tri milijuna njemačkih maraka, koji su prije četiri godine prebačeni na konto Pašalićeve zaklade. Također je potvrđeno da se otvara istraga i oko drugih sličnih računa u stranim bankama.

Pašalić to naziva osvetom aktualne vlasti, cirkusom i političkom predstavom. Tvrdi da su MUP i financijska policija prije dvije godine više tjedana pročešljavale Zakladu i ništa nezakonitog nisu našle. Nije im bila sporna ni »donacija« od tri milijuna pokojnih dojčerica. Ako je točno da je policija pretresla poslovanje Zaklade, bez ikakve ozbiljne primjedbe, onda bi MUP morao objasniti kako je to moguće. Predsjednik Sabora Zlatko Tomčić također postavlja pitanje: zašto istraga tek sada?

Transferiranje milijuna s državnih računa u partijsku blagajnu na tragu je HDZ-ova poistovjećivanja s državom. Za njih između stranke i Hrvatske vrlo je meka, zapravo neprimjetna granica. Sve je to naše, rekli bi oni. Bez obzira na funkciju šefa države, ni Tuđman nije mogao državne pare donirati stranci, to jednostavno prelazi njegove ovlasti. Ali Pašalić to ne vidi, on govori iz iskustva. Njegov je gazda državu tretirao kao svoju osobnu stečevinu i vlasništvo. Smatrao se njenim potpunim gospodarom. Jednako je neograničeno raspolagao sredstvima dijaspore i društvenim bogatstvom Hrvatske.

Veliki je problem što ni nova vlast ne pravi razliku između državnog i stranačkog. Koliko znamo, državne pare još ne sele na privatne račune, ali mandat da upravljaju državom tumače kao mogućnost stranačkog zaposjedanja svih važnih i interesantnih mjesta, ne samo u strukturama nego i ukupno, u društvu. Upravo se tuku oko imena šefova tajnih službi, ali i oko voditelja kazališta, u Splitu primjerice.

Hrvatski političari smatraju da se smiju petljati u sve, a u njihovo ponašanje nitko. Nedavno su osorno odbili prijedlog zakona o političkim strankama, što ga je izradila grupa sveučilišnih profesora. Galamili su kako nitko sa strane nema pravo da im uređuje djelovanje, oni to najbolje znaju. Pokušaj da se zakonom uvede red u doniranje i financiranje stranaka – verbalno su iscipelarili. Stranke su godinama, sve do lani, potpuno ignorirale zakonsku obavezu da o svome financiranju izvijeste Sabor. Nekoliko ih to nije učinilo ni prošle godine, uključiv i neke iz vladajuće koalicije. Partije se u Hrvatskoj drže kao gospodari života i smrti, nedodirljive, nikom obavezne, nikom odgovorne. Divlje. I državni odvjetnik Bajić imao bi tu mnogo posla. Kad bi htio, kad bi smio.