Večernji list: 06. 06. 2002.

IZMEĐU PREDSJEDNIKA I VLADE SEŽE DALJE OD PROBLEMA IMENOVANJA ŠEFOVA TAJNIH SLUŽBI

Račan i Mesić u stalnom nadigravanju

Korijen je nesnošljivosti u rezanju predsjedničkih ovlasti

Tajne službe bile su prvi kamen spoticanja Pantovčaka i Banskih dvora još početkom 2000. godine kad su koalicijska Vlada i predsjednik Mesić tek zauzimali pozicije netom osvojivši vlast. Na imenovanju šefova tajnih službi ovih dana ponovno izbija na vidjelo njihova latentna nesnošljivost. No, animozitet između obezvlašćenog predsjednika i moćnog premijera širi se na mnogo veće područje političkog života nego što je obavještajni sustav. Predsjednik Mesić je, primjerice, samo u posljednjih nekoliko dana udario niz pljuski premijeru Račanu i peteročlanoj koaliciji, koje su pokazale da je prividan mir između dvaju zagrebačkih brda bio zatišje pred buru.

Najprije je s jednog od usputnih događanja na predsjedničkom summitu na Bledu Mesić poručio Račanu da mu je Vlada nesposobna i da politički popunjava sva ispražnjena mjesta u zemlji, od javnih poduzeća do ministarskih stolaca. S Bleda mu je poručio i da u izjavi koju je potpisao s jugoslavenskim predsjednikom Koštunicom Račan i Picula mogu pronaći smjernice kako će poboljšati odnose s Jugoslavijom. Sa sastanka sa šefom misije Međunarodnog monetarnog fonda Hansom Flickenschieldom poručio je Vladi da njezin ekonomski model utemeljen na jeftinom uvozu, povećanom zaduživanju u inozemstvu i privatizaciji više nije prihvatljiv. Potreban nam je, poručio je Mesić, novi ekonomski program uz koji će ići i međunarodna potpora. U kuloarima se nedavno prepričavalo kako je jedan od sastanaka državnog vrha o vanjskoj politici - na kojem se raspravljalo o potrebi da dva brda koordinirano djeluju, a ne da jedni ne znaju gdje drugi putuju i koja će stajališta zastupati tamo gdje idu - završen neuspješno jer Predsjednik nije pokazao volju za suradnju...

U koaliciji kažu da se predsjednik Mesić u mnogim situacijama ponaša kao da je oporbeni političar, koji se mandatom koristi za stalnu predizbornu kampanju, te da je sadašnjoj hrvatskoj vlasti ponekad naklonjeniji HDZ nego šef države koji je niknuo iz njihovih redova. Korijen je nesnošljivosti, dakako, u rezanju predsjedničkih ovlasti. Koalicija je prekrajanjem Ustava uzela Mesiću praktično sve ovlasti koje je naslijedio od Tuđmana, osim vanjske politike i obavještajnog sustava. Isključen iz odlučivanja o bilo čemu, Mesić osvaja prostor koji može, a ako usput može zagorčati život Račanu i njegovim partnerima - zašto ne!?

Odnos predsjednika i premijera već se dvije godine svodi na stalno nadigravanje u kojem je najvažnije uhvatiti onoga drugoga u šteti. S tim da predsjednik bez ovlasti, što znači i bez izravne odgovornosti za provedbenu politiku, te s puno više slobodnog vremena, okružen ljudima koji mu daju logističku potporu, može u nadigravanju sudjelovati mnogo snažnije i učinkovitije od premijera koji, s vječito zabrinutim izrazom lica, osim o Vladi, mora misliti i o tome da mu mandat istječe, a on još nema nešto veliko čime može pred birače.

M. Šarić