Vjesnik: 06. 06. 2002.

Tri milijuna maraka kao paravan za veliku pljačku iseljeničke pomoći Hrvatskoj

Za stanje na brojnim računima u Austriji i Švicarskoj hrvatska službena tijela trebaju međunarodnu pravnu pomoć, a jedini novac preveden na hrvatski bankarski konto treba poslužiti kao paravan za pravu pljačku u HDZ-u toliko »ljubljene« dijaspore

ZAGREB, 5. lipnja - Državno je odvjetništvo Općinskom sudu u Zagrebu podnijelo zahtjev za blokadom računa Zaklade hrvatskoga državnog zavjeta kao privremenu procesnu mjeru. Ishodom odluke mjerodavnog suda zatražit će se međunarodna pravna pomoć u utvrđivanju prometa, stanja i kretanja novca na računima banaka u Austriji i Švicarskoj, na koje se slijevao novac dijaspore namijenjen financiranju gospodarske obnove i očuvanju suvereniteta Hrvatske. Ključni je potez u podršci policiji da nastavi s kriminalističkom obradom slučaja, s tim da će Državno odvjetništvo nastojati otkloniti sve uočene zapreke u utvrđivanju činjenica o državnom novcu koji je završio na privatnim računima.

Sedmi je put, koliko novinske dokumentacije pamte, lansirana priča o Zakladi hrvatskoga državnog zavjeta. Kao prvi čovjek Zaklade, Ivić Pašalić opet je dobio mjesto u medijima. Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, pao je sa stolca kad su ga novinari u utorak popodne »upoznali« sa zahtjevom da će baš on blokirati račune Zaklade. Na pitanje vodi li Državno odvjetništvo neki postupak oko Pašalićeva lena, naivno je odgovorio: »Da«. I to je cijela izjava.

Priča je, kasnijom medijskom obradom ispričana kao dio spisa o Zakladi, s Bajićevim »da« pretvorena u konkretnost. Pašaliću je, kao »drugoj strani«, omogućen istup i prikriven način da nevinošću podataka koje iznosi (Šarinić je izvršitelj Tuđmanova naloga, a ja, Pašalić, nisam potrošio ni pfeniga od glavnice) posredno optuži aktualnu vlast za progon.

Čitava je priča zapravo stvar sub iudice i negdje je između policijske i tužiteljske nadležnosti. Sve je počelo na temelju anonimne prijave o deviznim računima u austrijskim i švicarskim bankama devedesetih godina. Ti su računi bili naslovljeni kao »fondovi za gospodarsku obnovu i suverenitet Hrvatske«. Na njih se slijevao novac iz dijaspore namijenjen za naoružanje hrvatske obrane pred agresijom, ali većim dijelom za hrvatsku privredu.

Tražeći međunarodnu pravnu pomoć u utvrđivanju osnove za prikupljanje novca, svrhu prikupljanja i popis osoba ovlaštenih za raspolaganje prikupljenim novcem, hrvatska su službena tijela odavno načela priču o novcu koji je, prema navodima spomenute anonimke, umjesto u državnom trezoru završio u privatnim džepovima. Sumnja da se to dogodilo opravdava i zakonitost zahtjeva za blokadom računa na koji je pristiglo spomenutih tri milijuna maraka.

U cijeloj priči, ta tri milijuna maraka, s obzirom na dosad objavljene izjave čelnika dijaspore iz različitih dijelova svijeta, samo je sitniš koji su uplatili iseljenici, za obnovu gospodarstva i zaštite suvereniteta Hrvatske.

Zaklada hrvatskog državnog zavjeta je puka stranačka fondacija koja, pokazalo se i za vrijeme HDZ-ove vlasti i sad, ni s jednim od ciljeva slanja novca nema nikakve veze. Ali, itekako ima veze s policijom i sudskim procesuiranjem činjenica da se dogovorenom kamatom, na glavnicu od tri milijuna godišnje (uz stopu od, na primjer, pet posto) ubire 150.000 maraka godišnje. I u eurima je to golem novac koji je teško podvesti pod Pašalićevo tumačenje »da je glavnica nedirnuta, a prihod od kamate je korišten za funkcioniranje Zaklade, obnovu Tuđmanove kuće, škole u Novom Trgovišću i za studentske stipendije«.

Naravno, ta tri milijuna kao paravan za ostale račune s kojih - prema Tuđmanovu nalogu i Šarinićevu izvršenju - novac iz dijaspore nije skliznuo do hrvatskih banaka, sasvim lijepo funkcioniraju. Laž je, koju uz pomoć stranih ovlaštenih tijela hrvatska tijela nastoje opovrgnuti, da je dijaspora samo taj sitniš uputila Hrvatskoj.

Ulogu u tom mešetarenju ima i sintagma da je novac namijenjen »obrani domovine«. Na crnom tržištu, na kojem je Hrvatska zbog embarga jedino mogla kupovati oružje za HV, nije bilo kredita. Plaćalo se gotovinom i to odmah. Trgovci, koji su u ime Hrvatske pokušali s prijevarama u tom platnom dijelu biznisa, završavali su u američkim i zatvorima drugih zemalja s crnim tržištem oružja.

S obzirom na situaciju, posebno na početku Domovinskog rata, za cijenu se nije pitalo. Posao s oružjem poduzetnicima je donosio najveće profite, a »patrioti« među iseljenicima, prema kasnije objavljenim izjavama njihovih čelnika, bili su spremni platiti koliko su god najžešći "dileri" na tom tržištu tražili. Naravno, to se ne može za tri milijuna maraka...

Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, pokrenuo je akciju i koordinirao je s policijom, koja je novac iz dijaspore godinama obrađivala u tajnosti pred stranačkim ljudima u međuvremenu ubačenim u najosjetljivije službe MUP-a, sigurnosnih službi, sudova. Činjenica je da bi osobna javna promocija Ivića Pašalića u ovom slučaju mogla stajati i ozbiljnijih posljedica od aluzija na račun »komunjarske vlasti«.

Jer, račun iz Villacha koji se uporno gura u prvi plan, uloga pokojnog Tuđmana, pokojnog Šuška i pokojnog ministra financija Joze Martinovića u transportu toga novca, postaju nevažnim u usporedbi s eventualnim drugim računima u Austriji i Švicarskoj i iznosima zabilježenim pod raznim šiframa. Posebno kad se u priču uvede i bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski.

Dokumentacija tužiteljstva bilježi da je on za svojega mandata zaprimio policijska izvješća o dotad provedenoj istrazi. Ortynski je znao da se kriminalistička potraga za činjenicama nastavlja, ali se na vidiku nije pojavila ni jedna kaznena prijava. A čitavo se vrijeme znalo, kao i danas, da to nije bio novac namijenjen jednoj stranci ili nekolicini ljudi u toj stranci. Bile su to devize namijenjene Hrvatskoj, ma kako to frazerski zvučalo.

Zašto Ortynski, koji je prijetio razbijanjem kriminala, nije dalje pratio policijsku aktivnost? Da je čitao novine i od isječaka članaka sastavio spis, mogao je krenuti tragom medija. Zašto nije? Obnavlja li to svojedobnu glasinu da je Ortynski na položaj došao kao Pašalićev čovjek, glasinu posebno spominjanu u sitnoj aferi »posjet Ortynskog Kutli u zatvoru«, pripisanu njegovoj namjeri da promijeni stranu u političkom poluvremenu.

Priča o novcu dijaspore u kontekstu hrvatskih političkih uvjeta posljednjih 12 godina koristila se uglavnom za obračune ovdašnjih stranaka. Zanimljiva je i činjenica da policija, istražujući stanje računa u stranim bankama i kretanje novca, nije mogla ništa napraviti u suradnji sa stranim policajcima, jer nije imala sudski nalog.

Izostajanje toga naloga, koji će se sad tražiti od Općinskog suda u Zagrebu, pokazuje da je svojedobno kadroviranje sudaca i sudačkih predsjednika u Potrebica-Vukovićevom Državnom sudbenom vijeću imalo konkretnu svrhu. U prigodi da pljusne aktualnu vlast samo zato što vodi istragu protiv dijela njegova financijskog lena (Zaklade), pravosudni bi ishod mogao biti i prva pljuska Iviću Pašaliću u njegovoj dosad »nisam ja, nisam ja« maniri.

Vlado Rajić