SPOSOBNI & PODOBNI: TKO JE I KAKO 1993. GODINE DOBIO MENADŽERSKE KREDITE

Može li se hrvatska javnost nadati da će na prostorima Lijepe naše konačno zaživjeti ona narodna — pravda je spora, ali ipak dostižna. Hoće li joj, ali doista i naravno u cijelosti, a ne mozaično-segmentarno, postati dostupna najstrože čuvana tajna, kakvim su transakcijama, uz logističku potporu bankarskog sustava, podobni pojedinci tijekom minuloga desetljeća postali vlasnici pojedinih tvrtki ili pak njihovi veliki dioničari. Kako se rodila hrvatska tajkunska kasta? Može li taj podatak jednom za uvijek postati potpuno transparentan, dostupan javnosti.

Zadužio je Sabor Šimu Krasić, glavnu revizoricu, koju je na tu funkciju instalirao još HDZ, a dan-dva uoči saborske rasprave o spornoj temi aktualna koalicijska petorka podarila joj je još jedan mandat, da u roku od 60 dana zastupnicima na klupe dostavi popis pojedinačnih imena i iznose kredita iz pretvorbeno-privatizacijskog ciklusa.

Zadani rok polako curi, neke banke već su javno istupile uporno naglašavajući da od nastavka posla neće biti ništa jer je riječ o poslovnoj tajni, koju niti mogu niti žele otkriti javnosti bez obzira koliko ona bila gladna takvih informacija. Druge znakovito i, reklo bi se, mudro šute. Nije li to znak da će se opet, po tko zna koji put, ponoviti "tresla se brda, rodio se miš". Miš koji će pravom mišjom brzinom povući sve u duboki zaborav i zastaru. Ili se opet treba nadati kakvoj osamljenoj građanskoj hrabrosti, da pod nebeskom kapom Lijepe naše izraste neka nova Ankica Lepej ili Maja Mileta.

Makaranka Maja Mileta prošloga je ponedjeljka deložirana, uz nazočnost jakih snaga temeljne policije i specijalnih postrojbi, iz prostora koji je nekada bio vlasništvo tvrtke Primorje. Štrajkom glađu i fizičkim zauzimanjem prostora pokušala je od daljnje rasprodaje sačuvati bar dio nekretnina Primorja čije su dionice svojedobno kupili mnogi Makarani, a koje je pohlepnim tajkunskim zalogajem "progutao" Josip Gucić i njegova produžena ruka Goran Čulić. Gucić je Makaranima, dioničarima Primorja, ostao dužan 4.228.876 maraka.

— Kada se ljudi uvjere da su vam pravda i poštenje glavna motivacija i mjerilo osobnog ponašanja, počinju dostavljati svakojake informacije — kazuje Maja Mileta dok objašnjava kako je nedavno u svojemu poštanskom sandučiću otkrila podeblju kuvertu u kojoj je bila preslika poimeničnih kredita koje je Zagrebačka banka prije desetak godina dodijelila pojedincima, te zanimljiv zapisnik o parcijalno provedenoj kontroli od strane Hrvatske narodne banke u Zagrebačkoj banci. Mileta je redakciji Slobodne Dalmacije dala na raspolaganje jedan komplet te anonimno dostavljene dokumentacije.

U Direkciji za kontrolu HNB-a još 19. travnja 1993. godine izradili su zapisnik o dvotjednoj kontroli — ispravnosti i zakonitosti korištenja posebnih nenamjenskih kredita za kupnju dionica ili udjela poduzeća u pretvorbi — obavljenoj neposredno prije spomenutog datuma.

U spomenuto vrijeme glavni direktor Zagrebačke banke bio je današnji predsjednik Uprave Franjo Luković, a odgovorne osobe za poslove koji su kontrolirani bili su tada Duilio Belić, direktor Sektora za investicije, Miroslav Marčinković, direktor Direkcije za kreditiranje I, te Drago Spajić, direktor Direkcije za kreditiranje II. HNB zapisnički konstatira kako je Zagrebačka banka samo u razdoblju od rujna 1992. godine do kraja veljače 1993. godine odobrila 579 individualnih kredita fizičkim osobama za kupnju dionica ili udjela u poduzećima u pretvorbi.

Ukupan iznos odobrenih kredita bio je 52.688.516 milijuna maraka.

HNB također evidentira kako je Upravni odbor Zagrebačke banke u rujnu 1992. godine usvojio Pravilnik o odobravanju kredita za kupnju dionica osobama koje, sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, mogu kupovati dionice ili udjele u tim poduzećima. "Krediti bi se trebali davati samo za kupnju dionica poduzeća koja, prema provjeri banke, dobro stoje, kako bi založene dionice (sve dionice koje se kupuju na kredit zalažu se u Banci do konačne otplate kredita) poslužile kao kvalitetan instrument naplate, a svaki korisnik kredita mora osigurati 10 posto učešća od iznosa odobrenog kredita", stoji, među ostalim, u zapisniku HNB-a o obavljenoj kontroli.

Krediti su odobravani uz kamatnu stopu od sedam posto i zajamčeni poček od dvije godine, dok je istodobno, u tom razdoblju, prosječna kamatna stopa najčešće prelazila i 16 posto. Upravni odbor Zagrebačke banke 17. ožujka 1993. godine djelomično mijenja Pravilnik otvarajući mogućnost izmjene kamatne stope, kao i odobravanja kredita bez udjela, odnosno da ono može biti i manje od 10 posto. Dalje se tvrdi kako su krediti odobravani zaposlenicima u pojedinim poduzećima, s tim da su "šefovima"(!) u pravilu odobravani veći iznosi kredita, a sve je financijski "pokrivano" knjiženjima Banke prema državi po staroj deviznoj štednji. Svaki kredit pratio je i pojedinačni ugovor korisnika s Hrvatskim fondom za razvoj o kupnji dionica.

Maja Mileta opetovano ističe kako u svojemu ukupnom prosvjednom činu, od višetjednog štrajka glađu do stavljanja javnosti na uvid popisa korisnika kredita s financijskim iznosima koje su, po povoljnim uvjetima u Zagrebačkoj banci, dobivali jedino podobni pojedinci, želi otvoriti novu stranicu vrednota u društvu. Osobno ne prihvaća tvrdnje o poslovnoj tajni koja je izravno utjecala na pljačku stoljeća u hrvatskom gospodarstvu, a vjeruje da u tome ima apsolutnu potporu najvećeg dijela javnosti.

"Korisnik kredita po individualnoj partiji broj 527140-280-42, po kojoj je iskorišten kredit u protuvrijednosti 282.789,42 DEM, a neiskorišteni iznos kredita iznosi 154.033,63 DEM, dana 7. siječnja 1993. godine korisnik kredita je izvršio prijevremenu otplatu u protuvrijednosti 248.936,28 DEM. Kredit je vraćen s individualnog računa Komercijalne banke Zagreb", citirani je dio zapisnika HNB-a koji je vlastoručno potpisao Milan Potkonjak.

Analizom dokumentacije, kojom Slobodna raspolaže, vidljivo je da je kredit vezan uz kupnju zagrebačke tekstilne tvrtke "Predrag Heruc", za što je Zagrebačka banka odobrila kredite Josipu Biondiću (298.937 DEM), Ružici Vadić (64.019 DEM) te Branku Starčeviću, Jagodi Pasarić i Dragutinu Čepinu, tri puta po 14.226 maraka. Ukupno se ta petorka zadužila 570.866 DEM dok je vrijednost njihova dioničkog zaloga procijenjena na 420.865 maraka.

Na pedesetak stranica "Pregleda iskorištenih kredita za kupnju dionica", datiranog u Zagrebačkoj banci zaključno sa 30. travnjem 1993. godine, niz je zanimljivih detalja i imena. Za Exportdrvo devet pojedinaca diglo je kredit od 363.774 DEM. Najveći iznos, veći od 92 tisuće DEM, vezan je uz ime Marko Župan. Za hotel Esplanade 24 osobe podigle su kredit u iznosu od 828.649 DEM, a po kreditnom zaduženju prednjače Đuro Miladin i Vladimir Korša sa po 97.274 DEM. "Čelo" Tekstilprometa drži Mijo Šimić s kreditom od 222.374 DEM, a slijede ga Dujo Todorić i Boris Horvačić sa po 111 tisuća maraka.

No, kapitalci tek dolaze na red. Poput onih za Tehniku, gdje je prvi Filip Filipec sa 673.179 DEM, a u stopu ga prati Ilija Sušak sa 526.963 DEM, Besalet Mulović i Davorin Popović imaju kredite od po 469 tisuća DEM, a Andro Nižetić i Nenad Koritnik više od 395 tisuća DEM. U Francku, bez iznenađenja, udarno mjesto pripalo je Milanu Artukoviću koji se zadužio 370.198 DEM, dok mu Ivo Kmetović prati trag sa 308.499 DEM. U Generalturistu prednjači Željko Kraljević s iznosom od 477.441 DEM, dok Maja Pećarević, Julija Bernardić i Berislav Perković imaju kredite iznad 220 tisuća maraka. Anđelko Leko, jedan od suvlasnika zagrebačkog hotela Sheraton, otplaćuje kredit od 325.007 DEM, no više od njega za dionice HUP-Zagreb zadužili su se Gojko Čolak i Branko Stojanović, svaki iznad 400 tisuća DEM. Slijede Branimir Protrka sa 318.388, te Milka Pjevac sa 301.270 maraka. Za kupnju Dukata Luka Rajić se kod Zagrebačke banke zadužio 885 tisuća DEM, dok je ukupno za Dukat podignut kredit u iznosu 1,8 milujuna DEM, a poslije Rajića dva su jača "igrača" — Duško Gregurek sa 154 i Viktor Šarić sa 146 tisuća DEM. Kolektivni rekorderi su kupci Ferimporta (također jednog od Gucićevih bisera) pri čemu je Zagrebačka banka dala 13 kredita po 180 tisuća DEM, dva po 135, jedan od 225 (Željko Pleš) i jedan od 234 tisuće (Franjo Bubalo) te jedan od 90 tisuća maraka.