Vjesnik: 20. 06. 2002.

Europski brod plovi udesno

U Europskoj uniji u posljednje tri godine čak sedam zemalja je promijenilo političku boju i smjer / Socijalističke i socijaldemokratske stranke našle su se u procjepu, ne snalazeći se u nagomilanim problemima koji sve više zapljuskuju europske obale

ZAGREB, 19. lipnja - Kada se u petak u Sevilli nađu lideri država članica Europske unije oni s desnice, kad je riječ o političkim strankama kojima pripadaju, bit će brojniji od onih s ljevice. Tony Blair i Gerhard Schröder bit će u manjini, nasuprot Aznaru, Ahernu, Schüsselu, Berlusconiju ...

Europski brod očito »plovi« sve više udesno, što je pokazao i četverostruki krug francuskih izbora, predsjedničkih pa parlamentarnih.

Čak je i Silvio Berlusconi isplivao iz začaranog kruga donošenja rigidnih zakona, od onih koji se tiču radničkih prava, do odnosa prema imigrantima; i svi oni koji su mu već ovo ljeto prognozirali brzi kraj očito su pogriješili.

Brojke pokazuju sljedeće: u Europskoj uniji u posljednje tri godine čak sedam zemalja je promijenilo političku boju i smjer. Vrijeme kao da se vraća u one dane poslije Drugog svjetskog rata kada je desnica suvereno vladala Europom, a konzervativci određivali glavni smjer svih političkih promjena i previranja.

Ljevica je očito razočarala Europljane, državljane velike Europe. Socijalističke i socijaldemokratske stranke našle su se u procjepu, ne snalazeći se u nagomilanim problemima koji sve više zapljuskuju europske obale. Nezaposlenost, zdravstvena zaštita, mirovine, imigranti, samo su djelić problema sa kojima se ljevica nije znala snaći. Obećavala je jedno, a praksa je pokazivala nešto sasvim drugo. Građani su očekivali više osjećaja za socijalu, a ljevica je ponekad bila bezosjećajnija i brutalnija čak i od »tonova« koji su dolazili od ekstremne desnice. Svi ključni društveni i gospodarski problemi, zbog kojih je, obećavajući njihovo rješavanje, ljevica i osvojila vlast, nisu bili rješavani tempom koji su građani očekivali, a teret krize su uglavnom podnijeli ljudi iz srednjeg sloja, koji su ljevici i omogućili da dođe na vlast. Bogati su ostali pošteđeni, postajući sve bogatiji i sa sve manje razumijevanja za probleme siromašnih. To se osjetilo čak i u onim europskim državama za koje se slobodno može reći da uživaju u blagostanju, poput Norveške, a nedavno i Danske. Pioniri europskog zaokreta udesno, José Maria Aznar, španjolski premijer i Irac Bertie Ahern izabrali su pravu taktiku kako ukazati na pogreške ljevice, i to se pokazalo uspješnim. Trasirali su put promjenama koje su sada zacementirane i u Francuskoj.

Kad su prije tri-četiri godine iz nekih europskih zemalja, primjerice Austrije, dolazile poruke koje su izgovarali populisti poput Jörga Haidera, u Europi koju je čekalo ujedinjenje zavladao je šok. Bilo je to isto tako neugodno iznenađenje kao vjerojatno i »prvi vjetrovi« koji su tridesetih godina prošlog stoljeća zapuhali u njemačkim pivnicama.

Ovaj put Europa je ipak bila spremnija za jednog Le Pena, Žirinovskog ili hitlerčića iz njihovih sokaka, Vojislava Šešelja. Kad nije uspio eksperiment sa Austrijom koju je trebalo »silom pokoriti«, primijenjena je taktika da se može reći sve, a neka sami građani Europe donesu svoje zaključke.

Ekstremna desnica na izvjestan je način tako krčila put umjerenoj, europeiziranoj desnici koja je mnoge stvari prepustila populistima, koji su rekli ono što jedan Chirac nikad izravno ne bi mogao reći, iako nije nemoguće da je tako nekako i mislio. No, kad je došao trenutak odluke, europski su birači ipak pokazali da nisu spremni za eksperimente poput Le Pena ili Umberta Bossija.

Međutim, sada više nikog neće zgroziti koalicija desnog centra sa strankama ekstremne desnice, što pokazuje i norveški primjer.

Kad na jesen odmjere snage Gerhard Schröder i Edmund Stoiber, bit će to zaista duel koji je odlučivati buduće europske trendove, jer u slučaju poraza SPD-a, Europa sigurno više neće biti ono što je do nedavna bila. Njemačkom kancelaru okreću leđa sindikati koji su ga dobrim dijelom i doveli na vlast; štrajkovi upozorenja šire se Njemačkom, a sve je manje onih koji pamte Kohlove afere i više onih koji ukazuju da i kod socijaldemokrata ima sličnog »prljavog veša«.

U slučaju Schröderovog poraza, Blair bi ostao posve usamljen na ljevici. I to on, koji nikad nije bio »pravi« ljevičar i koji tek sada stidljivo pokušava u svoj program ubaciti više socijale i onih osjetljivih pitanja za koja bi ljevica, navodno, trebala pokazati više senzibiliteta od desnice.

Građani Europe očito sve manje vjeruju državi i vođama koje ih vode. Sve greške pripisuju njima, a lijevi su bili prvi na udaru. Desni su tek zauzeli vlast i bit će pred sličnim iskušenjima ako se ne stvori atmosfera za promjene, za kojima Europljani očito žude.

Jurica Körbler