Novi list: 29. 06. 2002.

Račan izvjesio bijelu zastavu

Premijerova najava da će koalicija zanemariti pitanja koja su nevažna za njen opstanak, pokazuje da je održanje na vlasti petorki postao najviši cilj, važniji od reformi i od rješavanja državnih poslova. Umjesto da bude servis za građane, vlast se pretvorila u servis za predizborne potrebe stranaka

Branko Podgornik

Netko bi morao reći istinu građanima – a takvih je dvije trećine – koji misle da bi najbolje bilo da ova koalicija ostane na vlasti još godinu i pol te da završi započeti posao. Koalicijska vlast premijera Ivice Račana nije sposobna izdržati do 2004., jer je zahvaćena unutarnjom blokadom i agonijom, a njene su članice zrele za razlaz.

No, u strahu da će biti proglašeni nesposobnima za vođenje države, većina vođa pet stranaka – osim Dražena Budiše koji je predložio izbore već za siječanj 2003. – proteklog je tjedna odlučila da ostanu na vlasti što duže mogu. To će međutim, imati i svoju cijenu: posustale reforme još će se usporiti, a koalicija će obaviti samo pola posla.

To je neizravno potvrdio sam Račan u srijedu oko 23 sata, kada je završen iscrpljujući sedmosatni sastanak čelnika petorke u kabinetu predsjednika Sabora Zlatka Tomčića , gdje su posrnuli na rješavanju Sporazuma o Krškom, prvog od 20 spornih pitanja zbog kojih je vlast ovog proljeća pala u novu blokadu.

Račan je najavio da će koalicija uskoro ocijeniti »može li jedno takvo pitanje, ako se o njemu pojave razlike, biti toliko značajno da dovede u pitanje koaliciju. Probat ćemo stupnjevati pitanja na jako značajna, strateški važna, i na ona manje značajna pitanja, gdje su razlike tolerantne.«

Iz Račanove izjave vidi se da opstanak koalicije postaje njezin najvažniji cilj, te da je radi toga spreman žrtvovati sporedne stvari koje Vlada želi napraviti. Međutim, ocjena o tome što je važno, a što nije važno za opstanak koalicije, bit će prepuštena diskrecijskoj odluci premijera i šefova stranaka. Stoga nitko ne jamči da i ključne reforme uskoro neće postati sasvim nevažne.

Već od početka godine mnoge reforme postaju »sporedne«, jer se ne uspijevaju provesti. Reforma Zakona o radu trebala je biti gotova najprije do Božića, zatim je rok produljen do kraja ožujka, pa do ljeta, a ovih je dana odgođena za kraj ove godine. Sredinom ožujka premijer je izjavio da su šef države i vođe pet stranaka podržali zamisao da se reforma vojske, koja traži otpuštanje barem trećine zaposlenih, radikalno obavi do ljeta. Sada je reforma odgođena do jeseni, a možda i na početak iduće godine, jer HSLS smatra da se ona može obaviti postupno, u dvije godine, s obzirom da Hrvatska teško može ući u NATO prije 2005. Budući da su izbori sve bliže, te reforme past će u nasljedstvo idućoj vladi.

U krizi je i socijalna reforma. HSLS, primjerice, traži da se stopostotnim ratim vojnim invalidima – njih 479 uglavnom je stambeno zbrinuto, s primanjima od oko 14.000 ili 15.000 kuna – vrate nedavno oduzeti doplatci za njegu. S druge strane, SDP traži da se njihova primanja smanje, a povećaju davanja civilnim stopostotnim invalidima iz istoga, Domovinskog rata, jer civilni imaju daleko manja primanja od ratnih. Posustala je i reforma zdravstva, a ona u pravosuđu još nije pravo ni počela.

Političke stranke osvajaju vlast da bi putem nje rješavale probleme građana koji su im na izborima dali povjerenje. Ova vlast, međutim, sama stvara probleme, a nakon najnovije i začuđujuće izjave premijera Račana, očito je da njemu i koaliciji održanje na vlasti postaje cilj koji je važniji od državnih poslova i od problema građana. Premijer je, očito, izvjesio bijelu zastavu, a koalicijska vlast, umejsto da bude servis građana, pretvorila se u servis i samoposluživanje za predizborne potrebe petorke. Tko god je vidio Dražena Budišu kako samopouzdano odlazi sa spomenutog sastanka šefova koalicije, morao je zaključiti: Taj čovjek zna što hoće i prešao je u ofenzivu! Naprotiv, tko god je nakon njega ugledao premijera Ivicu Račana, nije se mogao oteti dojmu da je prvi čovjek Vlade počeo prelaziti u defenzivu.

Sporna Račanova izjava potvrđuje da je premijeru protekloga tjedna dodatno oslabio politički položaj. Račan ima sve manju moć i samostalnost kao predsjednik Vlade, što za funkciju koju obavlja nije dobro. Međutim, tome je dijelom i sam kriv, jer je nekim lošim potezima partnere i cijelu javnost dovodio pred svršeni čin. Indikativan su primjer dva manjkava sporazuma sa Slovenijom – o granici i o Krškom – koji su bili veliki Račanov osobni projekt, ali su brzo doživjeli fijasko. Zar nije trebao na vrijeme upoznati partnere u koaliciji sa svim spornim detaljima sporazuma, a ne čekati da se sporna pitanja otvaraju tek kada su oni već parafirani ili potpisani?

Glavna slabost ove koalicije jest što je stvorena radi rušenja HDZ-a, a kad je predsjednik Tuđman umro, dobila je vlast nespremna i bez pravog pozitivnog programa koji bi je dulje vrijeme održao zajedno. No, HDZ više nije tako nedemokratski i opasan, posebno nakon što je Predsjedništvo te stranke – uz asistenciju vlasti koja je pokrenula istragu o donacijama iseljenika koje su završile u Zakladi hrvatskog državnog zavjeta – počelo uklanjati Ivića Pašalića s preostalih dužnosti, pa i iz članstva HDZ-a. Potiskivanjem Pašalića nestaje još jedan razlog koji je petorku držao na okupu i odvraćao HSLS i HSS od koalicije s HDZ-om, a Račan očito nije čovjek koji bi se nametnuo kao lider, nego su ga ostali u petorci prije četiri godine izabrali za lidera samo zato što je bio najiskusniji političar među njima. Stoga se potiskivanje Pašalića s političke scene i obnova krize u koaliciji zacijelo nisu slučajno podudarili.