Uz ovakvoga Dražena Budišu, netko reče ovih dana, čak se i kreativni somnambul poput Račana doima donekle konstruktivnim. Ma koliko bila žalosno istinita, ova teza na svoju kontraprovjeru dospijeva tek sad: nakon dvije i pol godine vrhunaravne političke burleske i permanentnog koalicijskog kravala koji je naciju hranio skandalima umjesto kruhom, stranačkim kadroviranjem umjesto gospodarskim investiranjem; marćapijom za nadzorne odbore umjesto spašavanjem poduzeća, pričama o strahotnom Haagu umjesto mjerama za suzbijanje nezaposlenosti... Petorka će, elem, konačno ili u "četverored" ili u historiju. Glede učinjenog, razloga za posebnu tugu ili slavlje nema ni u jednoj od dvije operativne varijante; postoji tek bojazan od varljivoga sutra koje otužnu domovinsku zbilju može učiniti još besperspektivnijom, u uvjetima političke zadanosti što birački korpus pritišće poput križa.

Analizirati dosadašnje unutarkoalicijske manevre Dražena Budiše, prvoga homo duplexa nacije, vjerojatno više ne predstavlja nikakvu radost čak ni najokorjelijim mazohistima. Čovjek koji je od prvoga dana uspona na vlast isključivo nastojao ugrabiti što više sinekura i moći, dok je drugom rukom prijetvorno tražio nove i prirodnije potpornje svojoj neutaživoj ambiciji, onomad je ušao u Vladu koju je prethodno uporno pokušavao srušiti samo radi kupnje vremena za konsolidaciju svojih posvađanih unutarstranačkih redova. Funkcionirajući poput prikolice bez stalnog šlepera — s minornim stranačkim rejtingom pod ceradom, ali s jasnom željom da konačno pristupi "Hadezetransu" — on uoči još jednog dugog toplog ljeta (čik pogodite za čije babe zdravlje?) nanovo podgrijava staru juhu prijevremenih izbora, pravdajući se opsjenama o programskim otklonima od petorke. Ako mu se u tom kolu ne pleše i ne želi snositi odgovornost za posljedice, zašto, međutim, sam ne istupi? Isto je odavno časno učinio IDS; tko ili što u tom opskurnom društvu njega tako fatalno drži?

Političku konzistentnost kod Budiše ne može se, međutim, više naslutiti ni u tragovima: koalicijski mr. Hyde na Vladi kojom potpredsjedava u četvrtak je najprije zdušno podržao ratifikaciju ugovora o Krškom, da bi potom kao socliberalni Dr. Jackyll od svojih saborskih zastupnika zahtijevao da glasuju protiv istog i na tom pitanju ishode raspad koalicije. U igru je, naravno, naknadno iznova ubačena i priča o Haagu, kroz tobožnje zanimanje tribunala za njegovu malenkost. Makar u formi transkripata, Budiša se jeftino nastoji očešati o djelić Gotovinine hajdučke karizme, sjedeći pritom na udobnom tapecirungu vicepremijerske fotelje koja nam svima, pa i generalu Anti, kreira sudbine i modelira živote.

Sve priče o Budišinu političkom njuhu i intuitivnosti davno su potrošene; što, uostalom, reći o čovjeku koji je nakon 30-godišnjega političkog iskustva datum prijevremenih izbora, po riječima Željka Glavana, utvrdio konzultirajući se s babom vračarom, tj. astrologinjom (?!). Samo na temelju ovog podatka koji nadilazi svaku političku i parapolitičku sferu priča o Budiši neizostavno se izmješta u domenu čiste medicine i psihopatologije. Nasušan Račanu koliko i Sancho Pansa Vitezu od Manche, taj nehotični štitonoša združene koalicijske jalovosti ipak je, kad se sve oduzme i zbroji, najveći neprijatelj sam sebi i svojoj stranci. Kako god se okončalo to divno prijateljstvo, jedno je sigurno: Ivica će često poželjeti Dražena, ali Dražen Ivicu više neće. U igri je Ivo.