Vjesnik: 02. 07. 2002.

Neki zazivaju Treću Hrvatsku, neki Treći Reich

BRANKO VUKŠIĆ

Lijepo je, nema što, slušati don Ivana Grubišića kako govori o Drugoj Republici - za koju se zalagao veliki moralni autoritet, prerano preminuli Vlado Gotovac - što govori o Trećoj Hrvatskoj i kakve vrijednosti u politici zaziva. Tko ne bi odmah potpisao odavna znanu i itekako prihvatljivu tezu o političkim sustavima u kojima je građanin suveren, odnosno, o državnim institucijama kao servisu te, konačno, političarima u službi naroda. Toga što je govorio u »Nedjeljom u 2« svećenik i humanist Grubišić ima samo u idealiziranim američkim filmovima ili u skandinavskim državama koje su svoj društveni i politički sustav izgradile po mjeri građana. One, međutim, »travu šišaju« već stoljećima i kod njih političko kolo ne vode tromi, neinventivni i nepragmatični narcisi kao što je Dražen Budiša, te nacija ne razbija glavu beskrupuloznim tipovima poput Ivića Pašalića. Na Islandu, državi s najstarijim parlamentom (althing), u Finskoj ili Švedskoj nitko ne bi trpio koaliciju kojoj je jedino na pameti podjela fotelja, niti bi se uspio održati na vlasti premijer - a sad je, naravno, riječ o Ivici Račanu - koji u dvije i pol godine vladavine nije sposoban riješiti ni jedno predizborno obećanje.

No, kada bi se - ne daj Bože (a Bog neće dati, jer Finci i Islanđani nisu Hrvati) - Finskoj ili Islandu na trenutak dogodio hrvatski politički sindrom, siguran sam da njihovi Grubišići ne bi govorili u prazno. Njih bi, s obzirom na obrazovnu strukturu, imao tko čuti. Međutim, kako očekivati od građana države u kojoj je tri puta manje visokoobrazovanih, nego u zemljama sa sličnom, hudom političkom sudbinom, da njezini glasači u parlament ne pripuste političare nikakva morala, još manjega poštenja i najnižih (ne)ljudskih strasti?! Ako je u Hrvatskoj manje od osam posto visokoobrazovanih te daleko manje ljudi, kako reče don Ivan Grubišić, s izgrađenim sustavom mišljenja, spremnih na javno iznošenje stavova, ljudi koji će govoriti po savjesti svog vrijednosnog i pojmovnog sustava razmišljanja te pritom neće kalkulirati sa svojom sudbinom ili svojim statusom, zar je čudno što su se u parlament izabrali političari koji su od moderne civilizacije udaljeni nekoliko svjetlosnih godina?! Pa, oprostite, ne možemo imati bolji parlament od zasluženog. Anto Đapić, Anto Kovačević, Drago Krpina, Ivan Milas, Jure Radić, Milan Kovač, Mato Arlović, Zdravko Tomac, Ivica Račan, Dražen Budiša... produkti su našega društva. Oni su »naš« izbor u kojemu intelektualci, moralisti i humanisti poput don Ivana Grubišića ostaju neshvaćeni i na političkoj sceni marginalizirani.

Zašto? Iz dva razloga. Prvi je taj što za većinu neobrazovanih ili poluobrazovanih glasača govore nerazumljivo, a drugi što se ne žele ili ne znaju prilagoditi i trenutku i sredini u kojoj žive. Glasni bi intelektualci poput don Ivana Grubišića napravili velik, za sudbinu Hrvatske izuzetan korak kada bi barem uspjeli iz letargije probuditi ne baš velik ostatak intelektualaca. I što oni mogu zajedno? Njihov glas, naravno, neće prodrijeti do glasača koji zazivaju ne Treću Hrvatsku već Treći Reich, ali će moći, s obzirom na dužnosti i poslove koje obavljaju, prisiliti partitokrate na uzmak ili barem mali kompromis. I to će za državu koja je zapala u preduboku depresiju biti - mnogo.