Slobodna Dalmacija: 04. 07. 2002.

OTKRIVAMO: ODVJETNIČKI TIM TIHOMIRA BLAŠKIĆA U ŽALBI HAAŠKOM SUDU ZA ZLOČINE OPTUŽUJE POLITIČKI I VOJNI VRH BIVŠE HERCEG-BOSNE

Krivci su Kordić, Stojić, Petković, Ćorić i Praljak

Blaškićeva obrana, kako bi dokazala njegovu nevinost i potkrijepila zahtjev za njegovim oslobađanjem, spremna je u Haag odaslati bilo koga od vojnih i političkih čelnika Hrvata srednje Bosne i kompletne tadašnje Herceg-Bosne, pa čak i dokazivati njihovu odgovornost za zločine

Odvjetnički tim koji pred Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu brani bivšeg prvog čovjeka HVO-a, generala Tihomira Blaškića, krivnju za zločine za koje je optužen njihov klijent izravno je prebacio na njegove najbliže vojne i političke suradnike, prije svih na Darija Kordića, tadašnjeg političkog lidera srednjobosanskih Hrvata, a kasnijeg predsjednika HDZ-a BiH!

U žalbi, koju su petočlanom Sudskom vijeću, kojem je na čelu sudac David Hunt, početkom ožujka podnijeli Ante Nobilo, te američki odvjetnici Russell Hayman, Andrew Paley i Robert W. Perin, a čiju kopiju Slobodna posjeduje, odmah u uvodnom dijelu zatražena je oslobađajuća presuda za Blaškića, a potom, na devedeset i devet stranica, izneseni novootkriveni dokazi koji Blaškića prikazuju u sasvim drukčijem svjetlu od onog koje su haaški suci imali pred očima kad su ga osudili na četrdesetpetogodišnju robiju.

"Žrtveno janje"

U žalbi se navodi da su vlasti Republike Hrvatske, dok je na čelu države bio dr. Franjo Tuđman, namjerno zadržavale i poricale postojanje "presudnih informacija i dokumenata koji pokazuju žaliteljevu nevinost", te da je Blaškić određen za "žrtveno janje".U proljeće 2000. godine, nakon Tuđmanove smrti, u podrumu zgrade sjedišta SIS-a, pronađeni su, navodi se u žalbi, tajni dokumenti koji pokazuju da su Dario Kordić, Ignac Koštroman, Anto Slišković, Paško Ljubičić i Vlado Ćosić "odgovorni za planiranje i zapovijedanje zločina koje je u Ahmićima izvršila Četvrta bojna Vojne policije", o čemu je izvješća dr. Franji Tuđmanu sastavljao njegov sin Miroslav, načelnik Hrvatske informativne službe.

Izvješće HIS-a od 17. i 18. veljače 1994. godine, stoji u žalbi, nedvojbeno spominje da su za zločin u Ahmićima odgovorni Kordić i Koštroman. Dalje se u žalbi navodi da je 15. travnja 1993. godine doista sastanak u Kordićevoj kući, na kojem su, uz Kordića i Koštromana, nazočni bili i Slišković, Ljubičić, Tomo Vlajić, Vlado Ćosić, te Anto Furundžija. Na sastanku su se oni složili s izdavanjem zapovijedi da Ahmići budu napadnuti, te da svi muškarci budu ubijeni, a selo uništeno.

Ljubičić je nakon sastanka, sam ili sa Sliškovićem, otišao u zatvor, gdje je "zatvorenicima rečeno da će osloboditi svakoga tko je voljan ubijati sve što se miče". Odvjetnici se u ovom slučaju pozivaju na istragu MUP-a Republike Hrvatske, koja je pokazala da je Slišković "predvodio operaciju u Ahmićima", a Ljubičić "koordinirao napadom".

Kraljevićeva urota

Jokere, četvrti bataljun Vojne policije, odvjetnici nazivaju "eskadronom smrti" Kordića, Koštromana i Sliškovića, a PPN-u Vitezovi pripisuju se navodni zločini počinjeni u Starom Vitezu, uključujući i izazivanje eksplozije kamiona napunjenog benzinom 18. travnja 1993. godine.

Te zločine, navode odvjetnici, naredio je (sada pokojni) Darko Kraljević, bez Blaškićeva znanja ili pristanka, a po izvješćima HIS-a i SIS-a, upućivanim u Zagreb, između Blaškića i Kraljevića je vladalo toliko neprijateljstvo, da je Kraljević čak, zajedno s Koštromanom i Kordićem, radio na uroti kojoj je cilj trebao biti uklanjanje Blaškića. Kraljević je izvješća o djelovanju postrojbe kojoj je bio na čelu podnosio izravno Glavnom stožeru, a ne Blaškiću.

Veliki broj informacija, kaže se dalje u žalbi, pokazuje da je za zločine za koje je Blaškić osuđen, odgovoran, ustvari, Dario Kordić. On je, kaže se u žalbi, imao čin pukovnika, te je često izravno izdavao zapovijedi, ne obazirući se na Blaškića i njegove zapovijedi.

Na Kordića, Ljubičića i Sliškovića prebacuje se i odgovornost za zločine nad Bošnjacima (pet ubijenih) u selima Očehnići i Lončari, općina Busovača. Busovačka brigada Nikola Šubić Zrinski nalazila se 17. travnja 1993. godine, kad se zločin dogodio, na planini Kuber i bila angažirana u vojnim aktivnostima u blizini Kratine i Vrhovina, a ne u spomenutim selima, a napad na sela izveli su Jokeri.

Kordić i ostali također se terete da su naredili i izvršili miniranje kuća Bošnjaka na samom početku sukoba s MOS-om, 20. i 21. siječnja 1993. godine, da su u veljači iste godine otimali vozila i pljačkali kuće Bošnjaka, te ih tukli i ubijali. Svi koji se nisu slagali s Kordićevom politikom, uključujući i zapovjednika busovačke brigade Niku Jozinovića, bili su uhićeni.

U žalbi se odgovornost za pojedine zločine prebacuje i na tadašnjeg ministra obrane HR Herceg-Bosne Brunu Stojića, koji je bio odgovoran za djelovanje Vojne policije, te na Matu Bobana, kao i na generala Milivoja Petkovića, čijom je naredbom Dario Kordić imenovan za pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO-a, čime je, u odnosu na Blaškića, u inkriminirano vrijeme zapovjednika Zbornog područja Vitez, "dobio zapovjednu ulogu".

Petković je, po navodima iz žalbe, kriv i kao osoba koja je Paški Ljubičiću izravno izdavala zapovijedi. Valentin Ćorić, Ivica Rajić i Bruno Stojić su, po odvjetnicima, krivi za navodne zločine posebnih postrojbi (Jokeri, Tvrtkovci, Vitezovi...), nad kojim su imali izravnu odgovornost, dok Blaškić čak nije imao ovlasti ni kazniti vojne policajce.

Zločinci samo - Hrvati?!

Zaključak koji se nepobitno nameće jest da je Blaškićeva obrana, kako bi dokazala njegovu nevinost, spremna u Haag odaslati bilo koga od vojnih i političkih čelnika Hrvata srednje Bosne i kompletne tadašnje Herceg-Bosne, pa čak i dokazivati njihovu odgovornost za zločine.

Koliko će Blaškićevi odvjetnici uspjeti uvjeriti haaške djelitelje (ne)pravde da je njihov klijent kriv, ostaje nam vidjeti, no, poslije svega ostaje gorak okus izazvan (apsolutno netočnim) uvjerenjem koje se, međutim, u žalbi često nameće: da su zločine činili samo Hrvati, a da su žrtve bili samo Bošnjaci.

Kao da su hrvatske civile u Križančevu Selu, Dusini, Kopljarima, Buhinim Kućama, Maljinama... poubijali svemirci!

Milo JUKIĆ

S RAJIĆA SE SKIDA DIO ODGOVORNOSTI

Vrlo bitno mjesto u žalbi zauzimaju i dijelovi optužnice koji se odnose na Kiseljak. Po odvjetnicima, iako su postrojbe HVO-a Kiseljak formalno bile unutar Blaškićeve zone odgovornosti, kiseljački zapovjednik Ivica Rajić je, budući da je Kiseljak bio fizički odsječen od zapovjedništva u Vitezu, bio izravno odgovoran Glavnom stožeru HVO-a. Za primjer se navodi napad kiseljačkog HVO-a na selo Gomionica, 18. travnja 1993. godine, kada je Blaškić naredio samo da se zaposjednu položaji iznad sela, ali ga kiseljačko zapovjedništvo nije poslušalo. Slično je, tvrdi se u žalbi, bilo i u napadima na položaje Armije BiH u selima Višnjica, Svinjarevo, Bilalovac i Badnje, gdje tužitelj nije dao ovlasti za napad na civile.

Odvjetnici, međutim, relativiziraju i odgovornost Ivice Rajića, koji je, tvrde, bio pod direktnim zapovjedništvom Darija Kordića ili, iznosi se i druga tvrdnja, Glavnog stožera HVO-a, odnosno tadašnjih zapovjednika, generala Slobodana Praljka, te generala Milivoja Petkovića, koji je neko vrijeme boravio u Kiseljaku i izravno izdavao zapovijedi iz tamošnjeg Izmještenog zapovjednog mjesta HVO-a.

ZLOSTAVLJAČI I KRIMINALCI

Za izravne zločine posebno žestoko se terete Miroslav Bralo zvani Cicko iz Viteza, te Ivica Antolović Sjano iz Žepča, koji su se "iskazali po zločinačkom ponašanju", a za Cicka se čak tvrdi da je bio "nasilan, rođeni zlostavljač i patogeni kriminalac", te da se Blaškić s njim nikad nije susreo. S druge strane, po izvješćima hrvatskih obavještajaca, Mario Čerkez i Viteška brigada nemaju nikakve odgovornosti za zločin u Ahmićima.