Jer, Račan je na vlast došao zahvaljujući gotovo jednodušnom nezadovoljstvu naroda desetogodišnjom hadezeovskom vlašću i tiranijom koja je pod plaštom Domovinskog rata omogućila i legalizirala pljačku zemlje. Za njezinog trajanja Račan i njegova ondašnja opozicijska braća nisu, osim na verbalnom planu, ništa učinili da radikaliziraju mnogobrojne crne mrlje vladavine Tuđmanovog pokreta. Pretvorbena pljačka, ratni zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kriminal pojedinaca i zločinačkih organizacija u sprezi s najvišim državnim vrhovima, korupcija, gotovo pola milijuna nezaposlenih... bile su prije svega teme novinskih napisa koje je tadašnja opozicija tek nemušto slijedila pokojim saborskim istupom. Račan je poslušao profesora Zdravka Tomca koji je i svojim studentima govorio da »pijevac koji prerano zakukuriječe završi u loncu«. I dok su novinari i par časnih iznimki kukurijekali, oni su čekali da se stvori kritična masa koja će srušiti razgoropađenu vlast onako kako ju je i prihvatila: plebiscitom. Oni su na vlast došli neminovnom mijenom vremena, a ne izborivši se za nju. Budući je premijer olako obećao obračun s mračnim naslijeđem hadezea da bismo danas shvatili kako je u stvari s tuđmanovštinom sklopio pakt odškrinuvši čak i vrata moguće koalicije dvaju do jučer nespojivih stranaka, SDP-a i HDZ-a!

Od Račanove socijaldemokracije danas imamo samo njegovu narcisokraciju iz koje se ispod lika malog Ivice zrcali odraz velikog Franje kao prikrivenog uzora. Jer, Račan ni u ludilu ne želi prepustiti vlast kao što to ni Tuđmanu do zadnjeg daha nije padalo na pamet. U svom vlastohleplju za neuspjehe optužuje svoje predizborne saveznike predbacujući im nesposobnost i nekooperantnost, kao da ih je birao netko drugi a ne on sam u beskrajnim postizbornim trgovinama. Ekipu koju je 3. siječnja 2000. nazivao »Dream Teamom« danas proglašava kočničarom koji mu onemogućava Hrvatsku izvući iz krize. Danas Račan Budišu s kojim je ljubovao, ljigavo trgovao i udvarao se njegovom egoizmu koristi kao što je Tuđman svojedobno koristio Mesića i Manolića , odnosno Šarinića za diferencijaciju unutar vlastitih redova. A takvi su politički obračuni, zna to Račan jako dobro, još od Titovih obračuna sa Staljinom , Rankovićem ili hrvatskim proljećem, svejedno, pobjedniku davali dodatni vjetar i zamašnjak vlasti.

Tako i Račan nema boljeg programa i vizije Hrvatske od ovog kojeg smo upoznali za dvije i pol godine, on nema novih ideja koje će novi ljudi provesti u djelo, on nema nikakvih novih poluga vlasti koje će dovesti do trećesiječanjskog ozračja i obećanih promjena. On ima samo nos i zna da će konačnim obračunom s Draženom Budišom i gotovo izvjesnom pobjedom nad tim političkim gubitnikom koji svojom egocentričnošću i farsičnim izigravanjem Budhe hrvatske politike iritira danas ne samo one koji su za njega i Račana nekad glasali, već i članove vlastite stranke, kupiti novo vrijeme i okončati mandat do kraja. Dakle, Račan danas čini ono što čini ne zbog političkih razloga i izlaska Hrvatske iz krize, već iz čistog politikanstva u kojem je pokazao, za razliku od vođenja države, zavidno umijeće snalaženja. On nije pobijedio životne probleme, već jedino Budišu.

Udarajući danas mrtvog konja Račan buja i pokazuje nam staturu Schwarzenegerra, visokog i lijepog atlete čija se muskulatura širi pa mora mijenjati odijela (vlade) koja ga ograničavaju u njegovom izgledu i sputavaju u njegovoj misiji. Opasnost zakašnjelog Račanovog rasta je u tome što se odvija na uštrb racija.