LIK I DJELO - VELIKO HRVATSKO SRCE I LISNICA LJUBE ĆESIĆA ROJSA

Izbacivanje Rojsa sa saborske sjednice nakon što je Vesni Pusić poručio da su joj se djedovi dovoljno napili hrvatske krvi, tek je mizerna zadovoljština za sve žrtve njegovih ispada

Može li tko napokon stati na kraj Ljubi Ćesiću Rojsu, saborskom zastupniku koji svakim istupom u parlamentu otvara nove granice primitivizma, sa svakim dizanjem ruke proširuje definiciju bezobrazluka, drskosti i osornosti. Izbacivanje Rojsa sa sjednice Hrvatskog sabora nakon što je Vesni Pusić poručio da su joj se djedovi dovoljno napili hrvatske krvi, tek je mizerna zadovoljština za sve žrtve Rojsovih ispada, vrijeđanja, ponižavanja, šaketanja, da ne širimo kvalifikacije tih djela.

Samo u posljednje vrijeme Rojs je novog državnog odvjetnika Mladena Bajića nazvao "udbaškim sinom" koji se dogovara sa srpskim svjedocima za Loru, ustvrdio je da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak otrovani, a brutalna uvreda saborskoj zastupnici Vesni Pusić tek je poslužila kao završni ukras zadivljujućem nizu primitivnih eskapada. I nikomu ništa. Najveća kazna Rojsu bilo je isključenje sa sjednice Sabora. Samo mali predah uoči iduće serije ispada.

Jer, ipak je on saborski zastupnik i hrvatski general. Ipak je on čovjek koji je sagradio više cesta od Napoleona, uključivši i dva puteljka do obiteljskih dvorišta Ante Jelavića i Ivana Milasa, a ne treba preskočiti ni ribnjak u bjelovarskoj vili generala Mile Ćuka. Konačno, ipak je on ubogi dječak iz Posušja koji se kroz život probijao kao vozač na međunarodnim linijama "Zagrebačkih transporta", da bi mu na Krvavi Uskrs 1991. godine jedna neeksplodirana tromblonska mina na Plitvicama promijenila život. Ljubo Ćesić Rojs odjednom se vinuo u neslućene visine, postao osobni vozač Gojka Šuška, zaradio generalski čin i time svoju sjekiru počeo zakopavati sve dublje u med.

Kamo sreće da su sve Rojsove eskapade završile aferom s famoznim "Monitorom", tvrtkom koja je osnovana s 500 tisuća maraka, a onda zahvaljujući kreditu hrvatske Vlade najskupljim strojevima dokapitalizirana s 46 milijuna DEM. Kao jedan od vlasnika tvrtke u čijem su nadzornom odboru sjedili Đurđa Šušak i Ante Jelavić te kao voditelj fantomske 66. pukovnije nedefinirane pripadnosti u koju se godinama slijevalo milijune maraka iz hrvatskog proračuna, Rojs je s HDZ-ovom Vladom ugovorio radove u vrijednosti 578 milijuna kuna. Realizirao je poslove vrijedne 399 milijuna kuna, za koliko je tužio istu tu hrvatsku državu koja je financirala njegovu tvrtku, darovala joj strojeve i ustupala radove bez natječaja i bez ugovora.

U ratno vrijeme Rojs je vodio glavnu riječ u Logističkom centru u Grudama u koji se dnevno slijevalo tri milijuna maraka hrvatskog pračunskog novca. Istodobno je sjedio u Nadzornom odboru Hercegovačke banke preko koje su se dijelili milijuni maraka iz proračuna, ali je uporno tvrdio da s bankom nema veze i da nema pojma tko je njezin vlasnik. Ubogi dječak iz Posušja kojega su u životu održavali samo mukotrpni rad, požrtvovnost i ljubav prema Hrvatskoj, uspio je od Ministarstva obrane za teško zarađenih 30 tisuća maraka kupiti luksuzni stan u Jurkovićevoj ulici vrijedan 872 tisuće maraka, a od naporna se rada opuštao u teškom mukom stečenoj vikendici s bazenom na Markuševcu, u zaštićenoj podsljemenskoj zoni.

Ta njegova plemenitost navodno je potvrđena na Glamoču 1995. godine. Tjednik "Nacional" objavio je pismeni izvještaj koji je bivši šef hercegovačkog HIS-a Ivo Lučić poslao Franji Tuđmanu, te svjedočenje nedavno ubijenog Veselina Marinova, bivšeg tjelesnog čuvara Mladena Naletilića Tute, o tome da je Rojs automatom pokosio četvoricu ratnih zarobljenika i prkosno uzviknuo: "Tako se to radi." Rojs je zadovoljštinu potražio na sudu i još uvijek je nije dobio.

Veliko hrvatsko srce omogućilo mu je da gotovo 40 tisuća ratnih veterana i invalida HVO-a prijavi kao specijalce Hrvatske vojske i tako im osigura velike i sigurne mirovine. Iznimna plemenitost natjerala ga je da samo na hranu za pripadnike svoje postrojbe prilikom preuređenja Žnjana tobože potroši dva milijuna maraka. A sada već čuvena radna energija natjerala ga je da 1999. godine napiše preporuku kojom je poznati šef balkanske duhanske mafije Stanko Subotić Cane dobio hrvatsko državljanstvo. Poslije se pravio nevježa: "Ako ima ikakvih tragova da sam povezan s domovnicom Caneta, Maneta, ne znam ni sam kako se zove, ne tražim milosti ni od koga."

Niti bi je ikomu dao, što je na svojem nosu najbolje osjetio saborski kolega Dino Debeljuh kojemu je tijekom jedne polemike, u izmjeni argumenata, na lice sletjela časna i junačka desnica Ljube Ćesića Rojsa.

Mediji su Ljubu Ćesića Rojsa povezivali i sa švercom oružja Palestincima, s privatizacijom građevinske tvrtke "Vladimir Gortan" koju je Rojs navodno želio dokapitalizirati građevinskim strojevima kupljenima novcem hrvatske države, više od dvije tisuće njegovih radnika radilo je na crno, bez mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, Rojs je bio zadužen i za konvoje koji su iz Hrvatske 1993. godine vozili pomoć HVO-u i pritom sadržavali i desetke ukradenih vozila i drugu mehanizaciju, a ponekad je i gorljivo radio u korist vlastite štete, pa je tako 1999. godine, lažno se predstavljajući kao izaslanik predsjednika Tuđmana, zajedno s Tutom primio odlikovanje hercegbosanskih veterana. Jasno, ne treba zaboraviti ni da je kao voditelj Sektora za gospodarenje MORH-a za 5,7 milijuna maraka kupio 15 luksuznih stanova u Zagrebu.

Kako to obično biva, nakon svih tih požrtvovnih djela inspiriranih ljubavlju prema Hrvatskoj, nakon promjene vlasti, pao je u nemilost. Premda je na inauguraciji novog predsjednika Republike zdušno izljubio Stipu Mesića za kojega je svojedobno ustvrdio da je "agent Udbe koji je u boljševičkoj maniri odbio potpisati Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika", svi ti "četnički zetovi i četnikuše", svi "agenti KOS-a" u novoj vlasti bili su toliko osorni prema Rojsu da je on bio prisiljen tražiti zaštitu Hrvatskog helsinškog odbora. Navodno ga prate tajni agenti.