Vjesnik: 11. 07. 2002.
Nova regionalna podjela Hrvatske uvjet da se dobije novac od EU-a
Čelnici 21 postojeće županije protive se ideji da se Hrvatska podijeli na četiri ili pet regija, no takve su rasprave potpuno besmislene. EU ne zanimaju naše administrativne podjele na županije, političarima važn
e / Jednostavno, da bi mogla koristiti novac EU-a za regionalni razvoj, Hrvatska mora napraviti novu, usporednu regionalnu podjelu za »europsku upotrebu«ZAGREB, 10. srpnja – Kad je prije četiri mjeseca ministar za europske integracije Neven Mimica izjavio da će Hrvatska uskoro odrediti nove granice regija, među domaćim je političarima nastala konfuzija. Odmah su se javili otpori regionalnom preustroju Hrvatske.
Čelnici 21 postojeće županije vrlo su se brzo usprotivili ideji da se Hrvatska podijeli na četiri ili pet regija. Međimurje ne želi pod Varaždin, Istra ne želi pod Rijeku... Takve su rasprave potpuno besmislene. Europsku uniju ne zanimaju naše administrativne podjele na županije (koje su političarima važne). Jednostavno, da bi mogla koristiti novac
Europske unije za regionalni razvoj, Hrvatska mora napraviti novu, usporednu regionalnu podjelu za »europsku upotrebu«.Mišljenja o novom regionalnom ustroju i dalje su podijeljena dobrim dijelom zbog nepoznavanja europskih zakona i domaćeg politikantstva. Nova regionalna podjela je, kako to zahtijevaju pravila EU-a, iznimno važna radi osposobljavanja i jačanja regionalnog razvoja i, naravno, novca koji EU dodjeljuje razvoju regija zemalja članica.
Prva zabluda u vezi s potrebom stvaranja novih regionalnih jedinica nastala je i stoga što dobar dio hrvatskih političara ne razlikuje dvije regionalne podjele. Prva je postojeća, administrativna, i ona najviše zanima hrvatske političare. No s razvojnog aspekta ta podjela i nije toliko važna (i ne bi se mijenjala). Mnogo je važnija ona druga, statistička, nomenklaturna podjela na regije, koja će u perspektivi omogućiti što veće korištenje strukturnih razvojnih i regionalnih fondova EU-a.
Hrvatska, dakle, ne treba mijenjati današnju administrativnu podjelu zbog približavanja EU. Što se EU-a tiče, ona može izgledati kako god hrvatski zakonodavac želi. Unija tu odluku prepušta nacionalnim državama.
Međutim, ono što postoji kao uvjet EU-a jest regionalizacija ili podjela zemalja članica na regije koje će moći dobivati razvojnu pomoć. Europska unija ne daje pomoć jednoj članici stoga što je cijela zemlja nerazvijena ili podrazvijena u odnosu na europski prosjek, nego sve promatra na razini regija koje se mogu statistički iskazivati i pratiti.
U zemljama EU-a postoje regije sa 800.000 do tri milijuna stanovnika i te su regije u izravnom odnosu s razvojnim fondovima EU-a. Za takve se regije izračunava visina bruto domaćeg proizvoda – ako je manji od 75 posto europskog prosjeka EU-a, takva regija ima pravo koristiti financijsku pomoć. Hrvatski BDP iznosio je lani oko 4900 dolara po stanovniku, a prosjek EU-a je oko 8800.
Fondovi EU-a snažan su instrument razvoja slabo razvijenih regija, što je uvelike pomoglo nerazvijenim regijama na jugu Italije ili Španjolske. Španjolska je u EU primljena 1986. godine, a strukturne fondove koristi i danas. Financiranje siromašnih regija ukida joj se tek 2006. godine.
Hrvatska stoga treba pažljivo uspostaviti četiri ili pet regija koje će kasnije moći koristiti pomoć iz EU-a i te se statističke regije ne moraju poklapati s administrativnima. Sve postojeće administrativne podjele u smislu dobivanja novca iz Bruxellesa, ako se ne napravi i nova statistička podjela, neće imati nikakvog efekta, pa je nerealno očekivati da će, primjerice, Istra ili
Međimurje kao samostalne jedinice dobivati pomoć EU-a. Regije će morati okrupnjati.Slovenija se uoči ulaska u EU suočila s istim problemom. Budući da je zemlja mala, ali i toliko razvijena da joj gotovo na cijelom teritoriju BDP prelazi 75 posto europskog prosjeka, postojala je opasnost da iz regionalnih fondova od EU-a ne dobije ništa. Ipak, Slovenci su vještim potezom svoju državu uspjeli podijeliti na dvije regije, od kojih jedna ima manje od 75 posto BDP-a Europske unije.
Bruno Lopandić