Vjesnik: 15. 07. 2002.

Kapetan »nježna udarca«

Račan u ovom trenutku vjerojatno neće kadrovski eksperimentirati i na tako osjetljivom mjestu dizati velike valove. Je li Jozo Radoš nestranački čovjek ili najistaknutiji liberalni disident, nije toliko važno. U svemu je najvažnije je li on ljepilo koje će održati kompaktnost i jedinstvo u MORH-u

FRAN VIŠNAR

Sastavljajući novu vladu, mandatar Ivica Račan mora paziti da izmjene ne ugroze ona ministarstva koja su vitalna za državne interese. Država je ipak proizvod daleko svjesnijeg planiranja nego što to misle mnogi promatrači naše situacije. Kao iskusan političar, Račan vjerojatno neće dirati one ministre koji su solidno obavljali svoj posao i koji su mu do kraja bili lojalni, ne samo u zadnjoj krizi prije ostavke Vlade nego i ranije.

Opće je uvjerenje da su neupitna dva čovjeka: Goran Granić (bez kojeg Račan ne bi mogao zamisliti svoj kabinet) i Jozo Radoš. Dok je Goran Granić izraziti Račanov favorit, postoje, međutim, i mišljenja da sadašnji ministar obrane Jozo Radoš nije tako čvrst kandidat. Tvrdi se da su Radoševe »staklene noge« posljedica navodne želje savjetničkoga kruga oko predsjednika Stipe Mesića da se na mjesto ministra obrane imenuje netko tko se neće suprotstavljati Pantovčaku.

U našem političkom i medijskom okružju u kojem je širenje najrazličitijih glasina postalo unosan posao, javnost zapravo nikad ne doznaje koliko u takvim pričama ima istine. U sadašnjim odnosima unutar koalicije teško je vjerovati da će oprezni Račan riskirati i MORH povjeriti nekome tko je blizak Mesiću ili tko je organizacijski spretan čovjek ali politički potpuno anoniman.

Uvrijeđeni Budiša zadovoljno bi trljao ruke kad bi mandatar zaobišao Radoša. Tako nešto je prilično nevjerojatno jer uslugu te vrste Račan Budiši ne bi napravio ni u transcendentalnom stanju. Nirvane u hrvatskoj politici nema. Postoji samo interes, volja za preživljavanjem i stranačko taktiziranje.

Što bi se dogodilo da Račan izvan postojećih kadrovskih križaljki na čelo MORH-a ipak dovede vojnog stručnjaka u strogo profesionalnom smislu? Ta bi se osoba s institucijom kao što je MORH snašla kao čovjek koji je puno čitao o nekom automobilu, ali ga nikad u životu nije vidio uživo. Prvo bi imao problema s kompliciranim sustavom pokretanja jednog tako glomaznog ministarstva kojeg su reforme tek načele i koje iznutra vidljivo treperi: kod dugogodišnjih zaposlenika u MORH-u miješaju se osjećaji straha od neizvjesne budućnosti i bijesa što se sve to događa. Nekad uzdanica hrvatske države i mjesto glavne nacionalne mobilizacije, MORH se mora gotovo prepoloviti.

U Hrvatskoj, međutim, nema čarobnjaka kojem bi to brzo i učinkovito uspjelo. Vojna znanja ne vrijede puno kad kao ministar moraš potpisati 13.000 ili čak 15.000 otkaza ili prijedloga za prijevremeno umirovljenje. Mladi tehnokrat ili vješti stranački administrativac u MORH-u bi djelovao kao kitolovac u moru punom srdela. Novi ministar odmah bi se suočio s efektom stvaranja »gustog jata«. U morskom ambijentu, naime, sitnije se ribice - kako bi preživjele napad grabežljivaca - brane tako da se još više stisnu u jato dugo kilometrima.

U MORH-u bi se Račanov novi čovjek (usput bi izgubio puno vremena za prilagođavanje i postavljanje svojih pomoćnika) suočio s kolosalnim otporom postojeće birokracije: i onih koji znaju da moraju otići i onih koji slute da bi mogli postati prekobrojni. Nestabilnost u najvećem hrvatskom ministarstvu bila bi loša ne samo za Vladu nego i čitavu zemlju. U daljnjih 12 ili 15 mjeseci MORH mora imati kormilara kojeg poznaje i kapetana koji »udara nježno«. Jozo Radoš je upravo takav čovjek. Netko ga je jednom nazvao »taktičkim tihovođom«.

U Radoševoj je prirodi i karakteru da stvari rješava na lakši način uz stalnu dozu umjerenog optimizma. Njegov stil rada i smireni nastup je ono što Račanu sad uistinu treba. Radoš je idealan voditelj resora u kojem se nikad ne smije reći: »Gotovi smo, tonemo«, nego »Vjetar sve jače puše, voda prodire kroz rupe na našem brodu, no ustrajno otklanjamo kvarove i unatoč svemu plovimo prema cilju«.

Ne smije se zaboraviti da vojna administracija nigdje u svijetu ne voli česte promjene, agresivne civilne reformatore i nejasne perspektive. U Njemačkoj se, na primjer, vojska lojalno digla u obranu svojeg ministra Scharpinga koji je optužen za nemoralno ponašanje (»On nam je dobar i nije nas briga koga drži u svom krevetu: suprugu, ljubavnicu ili kokera španijela«).

Stoga Račan u ovom trenutku vjerojatno neće kadrovski eksperimentirati i upravo na tako osjetljivom mjestu dizati velike valove. Je li Jozo Radoš nestranački čovjek ili najistaknutiji liberalni disident, nije toliko važno. U svemu je najvažnije je li on ljepilo koje će održati kompaktnost i jedinstvo u MORH-u.