Možda zbog moje političke prošlosti i činjenice da nikada nisam bio član Komunističke partije, nemam posebni odnos prema nekim oblicima ispravaka ili isprika, samokritike ili priznanja koji su se prakticirali u takvim strankama i koji su ostali dio kolektivne svijesti

Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica bio je neminovno glavna "zvijezda" skupa u Sarajevu s obzirom da se danima prije njegova dolaska u glavni grad BiH po medijima i u javnosti govorilo o mogućnosti njegove isprike zbog zločina koji su tijekom rata počinjeni u BiH. Do isprike nije došlo, a Koštunica je nakon zajedničke konferencije za novinare svih sudionika sastanka pristao razgovarati s novinarima Hrvatskog radija i Slobodne Dalmacije. To je prvi put da je Koštunica dao intervju za hrvatske medije pa je stoga i naše prvo pitanje bilo vezano upravo uz razloge zbog čega to nikada ranije nije učinio i zbog čega je zazirao od hrvatske javnosti:

Mislim da nema nikakvog zaziranja prema hrvatskoj javnosti jer sam se ja u hrvatskim medijima oglasio prilikom svog prvog boravka u Zagrebu od kada sam preuzeo funkciju predsjednika SR Jugoslavije, 24. studenog 2000. godine, kada je održan summit Europske unije i zemalja zapadnog Balkana. Tada je bilo riječi i o nekim drugim pitanjima, a mislim da su se hrvatski mediji cijelo ovo vrijeme imali priliku i na drugi način upoznati s mojim stavovima i izjavama. Stoga smatram da i ovaj razgovor demantira ikakve sumnje o pitanju toga da ja zazirem od hrvatske javnosti.

Upravo ovaj susret u Sarajevu vrlo je važan za SR Jugoslaviju, BiH i Hrvatsku jer smo se zajednički pokušali suočiti s nizom problema čije nas rješenje vodi prema dobrosusjedskim odnosima i ekonomskoj suradnji, jednoj sveopćoj normalizaciji, osobito s teškim problemom izbjeglica. Prije godinu ili dvije to se nije moglo očekivati, a sada imamo rezultate, već samom činjenicom da ćemo se ponovno susretati. Poboljšanje u komunikaciji između naših građana postoji. To je za mene jedino što je važno.

Pojedinačne izjave ne mogu puno toga učiniti. Stvari se mogu rješavati jedino rješavanjem konkretnih problema. Onda se događa da se problemi otklanjaju stvarno, a ne da se samo to pokazuje na manifestacijskoj razini. Možda zbog moje političke prošlosti i činjenice da nikada nisam bio član Komunističke partije, nemam posebni odnos prema nekim oblicima ispravaka ili isprika, samokritike ili priznanja koji su se prakticirali u takvim strankama i koji su ostali dio kolektivne svijesti.

Upravo zakonski okvir čini tu suradnju mogućom. Ima jako puno pitanja koja se ne mogu regulirati bez toga. U krajnjoj liniji, te su pravne okvire donijele i zemlje koje nemaju svoje građane optužene pred Haagom, ali sudjeluju u mirovnim misijama. Suradnja s Haagom nije jednostavno pitanje i to se najbolje vidi u odnosu SAD-a prema Stalnom kaznenom sudu. Pravni okvir nam to olakšava. Nama je puno vremena trebalo da taj zakon donesemo, ja sam želio da to bude i ranije kako bi se situacija normalizirala. Sada kada je suradnja SR Jugoslavije i Haaga počela, vidi se koliko ima pitanja koja se moraju riješiti jer bez toga suradnja s Haagom nema smisla i praktički je nemoguća, odnosno predstavlja poniženje za državu i pojedince o kojima je riječ. Takvo pozitivno iskustvo ima i Hrvatska pa se suradnja odvija na jedan normalan i civiliziran način.

Ja sam pravnik i ono što me zanima u radu Haaškog suda su pravila, odnosno drži li ih se Haag ili ne. Haaški sud predstavlja jednu neobičnu instituciju u kojoj su pravila kratkoročna i mijenjaju se tijekom postupka. To je za moje znanje i pravnu rigidnost neobično da se tako usred jednog postupka mogu naglo mijenjati pravila. Da bi jedan sud bio sud, on mora izricati pravdu i biti jednak prema svima. Prema mom mišljenju, u radu Haaškog suda nema dovoljno te ravnoteže, ali zato ima dosta ispolitiziranosti i povijesti. Haaški sud na neki način kao da želi otvoriti jednu povijesnu raspravu bez kraja. Mislim da to nije dobro. No, Haag predstavlja jednu realnost i suradnja s njim je prijeko potrebna i toga smo u potpunosti svjesni, odnosno prema njemu se tako odnosimo. To ne znači da ne možemo taj sud i kritizirati. Uostalom, to čini i SAD prema Stalnom kaznenom sudu i to je sasvim normalno.

Bisera LUŠIĆ