Tjedan nakon odluke o padu, Vlada u ostavci prilagođavala se radu u novonastalim uvjetima, a dva tjedna potom njezin prvi čovjek troši na konzultacije sa stranačkim šefovima o sastavu nove Vlade. U takvom ozračju, jasno je, ne mogu se donositi strateške odluke, niti se očekuje da ih donosi »privremena uprava«. Medutim, odgađanja pojedinih odluka u cijelom nizu reformi i kašnjenje u odnosu na planirane rokove donošenja prisilit će Račanov kabinet da se njima pozabavi. To se, pak, ne odnosi na privatizacijske procese, čija je dinamika, nakon početnog kašnjenja, dogovorena prije nego je bilo jasno da će Vlada puknuti. Prema njoj još ovog tjedna, a najkasnije idućeg, Vlada bi trebala donijeti odluke »s dugim rokom trajanja« poput one koga će od zainteresiranih ponuđača propustiti u uži krug kompanija s kojima će se pregovarati oko privatizacije kontrolnog paketa u Ini. Dakle, Vlada u ostavci, s ne baš snažnom podrškom u parlamentu, u velikoj mjeri odlučivat ce o sudbini domaće naftne kompanije. Slična situacija dogodit će se i s Croatia osiguranjem jer će se, kao i u slučaju Ine, odlučivati o tome tko će zauzeti većinski udio na hrvatskom tržištu.

Iako joj bivši partner, šef HSLS-a Dražen Budiša, odriče pravo da takva Vlada odlučuje o izuzetno važnim stvarima u domaćem gospodarstvu, teško da bi se, bar u ovoj fazi privatizacije, moglo postupiti drugačije jer je Vlada dužna barem poštovati dogovore s inozemnim partnerima. No činjenica je da će, ukoliko donese i konačne odluke o privatizaciji, iza tih odluka stajati tek tanka većina, a ne i respektabilna podrška kakva se očekuje pri sličnim odlukama. Naime, odluka o strateškom partneru za INU ne znači samo prodaju kontrolnog paketa inozemnom partneru, već znači i njegovo uvođenje u proces odlučivanja o broju zaposlenih u toj kompaniji (prema zakonu o privatizaciji zajedno se sa strateškim partnerom dogovara socijalna klauzula), a i mnoge druge strateške odluke vezane uz poslovanje kompanije.

Taj privatizacijski proces, po svemu sudeći neće se usporiti bez obzira na političku nestabilnost, a kada je riječ o privatizaciji Vladi se očito žuri i u pogledu direktne prodaje preostalog portfelja Privredne banke Zagreb. Prošlog tjedna Uprava Državne agencije za zaštitu štednih uloga i sanaciju banaka, koja je kao institucija formalni prodavatelj udjela države u bankama, ponovo je raspravljala o ponudi Intesa BCI holdinga, većinskog vlasnika PBZ-a, o prodaji preostalog državnog udjela u toj banci. Po svemu sudeći pristat će se i na cijenu nešto nižu od one koju je Vlada namjeravala ostvariti tom prodajom, jer se država našla u stisci da napokon u proračune bučno najavljivanih razvojnih fondova – Fonda za zapošljavanje i Fonda za regionalni razvoj – uđe i ponešto od predviđenih privatizacijskih prihoda. Odluči li se Vlada doista prihvatiti ponudu grupe Intesa time bi se u taj fond slilo najmanje 140 milijuna eura. Iako se prije godinu dana najavljivalo da bi se ta privatizacija mogla obaviti izlistavanjem dionica na Zagrebačkoj burzi, čime bi se pomoglo i razvoju tržišta kapitala i mirovinskoj reformi jer bi fondovi dobili novu dionicu, Vlada je zaboravila na te namjere i odlučila se za najbrži i najelegantniji način punjenja proračuna.

I dok kriza Vlade ne utječe toliko na privatizacijske procese, a možda i zato jer su glavni nositelji odluka u tom dijelu ostali u Vladi, poput Slavka Linića i Gorana Granića, za ostale ciljeve koje si je Vlada zadala teško da se može reći da se nesmetano odvijaju. Tako se već tjednima odgađa donošenje rješenja za restrukturiranje i okrupnjivanje domaćih brodogradilišta i u tom pogledu ne čini se ništa osim očuvanja statusa quo, koji već previše košta porezne obveznike. Prema najavama koje su dolazile iz Ministarstva gospodarstva teško da bi proces reforme prošao bez značajnijih rezova, a preostale vladajuće stranke, sada je već sasvim jasno, ne žele stvarati nove nezadovoljnike.

U području poljoprivrede kompromisi su već učinjeni određivanjem izuzetno visoke garantirane otkupne cijene pšenice tako da je i na taj način kratkoročno ugušeno moguće nezadovoljstvo slavonskih seljaka. Reforma u tom dijelu ostavit će se nekoj drugoj Vladi, ali najvjerojatnije ne onoj koju bi tanka saborska većina trebala potvrditi u kolovozu. Do tada je seljacima »poručeno« da i dogodine siju pšenicu te ju prodaju najskuplje u Europi. Reforma poljoprivrede tako je posustala na prvom ozbiljnom ispitu unatoč priči o značajnim promjenama u agrarnoj politici donošenjem novog sustava poticaja.

Iako je prošlog tjedna novi sustav poticaja prihvaćen u Saboru, zanimljivo je da Vlada već tri mjeseca kasni s donošenjem krovnog zakona o subvencijama i poticajima prema kojemu bi se trebao ravnati i sustav poticaja u poljoprivredi, pa i u brodogradnji te ostalim granama koje država direktno podupire. Ta regulativa nije stvar samo odluke kako urediti stvari u državi, već je to jedan od zakona prema kojima će se ocjenjivati napredovanje Hrvatske u pripremama za zahtjev za punopravnim članstvom u EU. Uz zakon o potporama, među zakonskim prijedlozima prioritetno je i donošenje zakona o pravima manjina, devizni zakon te rješavanje pitanja povratka izbjeglica i prognanika. Treba spomenuti da je ministar europskih integracija Neven Mimica još u travnju Vladi signalizirao da to nisu stvari u kojima je dopušteno nonšalantno ponašanje.

No najviše odgađanja ipak si je dopustio ministar obrane u ostavci Jozo Radoš, iako su temelji za reformu vojske doneseni još u siječnju, a njihovo provođenje već u nekoliko navrata odgađano i opravdavano. Pred Vladom je da u vrlo kratkom vremenu riješi pitanje racionalizacije vojske, odnosno svođenja oružanih snaga na 25 tisuća ljudi, a broja zaposlenih u Ministarstvu obrane na tisuću i pol. Umjesto pronalaženja efikasnog načina za zbrinjavanje viška zaposlenih od oko 13,5 tisuća, efekti reforme teško da će se osjetiti još u ovoj godini. Umjesto konkretnih ušteda i smanjenja proračunske potrošnje Radoševa »reforma« rezultirala je isključivo neizvjesnošču zaposlenih i stalnim iščekivanjem početka otpuštanja. Uz to rezultirala je i probijanjem mase za plaće i to za oko 300 milijuna kuna. To će biti teško nadoknaditi i ako reforma starta uskoro, pa bi previsoka potrošnja u MORH-u mogla biti i najvjerojatniji povod za tehnički rebalans državnog budžeta, bez obzira što Ministarstvo financija to ne želi priznati. Doduše o probijanju budžeta zasad je javno govorio samo Radoš, dok u Ministarstvu financija napominju da još nemaju konačne podatke o potrošnji ministarstava, pa tako i MORH-a u prvih šest mjeseci. Zbog toga ne žele niti komentirati te, za njih neugodne brojke, napominjući da se bave isključivo izradom prvog prijedloga novog budžeta. Njegovo donošenje bit će, pak, prilika za novo koalicijsko hrvanje, a pokazat će se i koja je stvarna snaga stranaka u koaliciji i hoće li se Vlada, u što se kune novi-stari mandatar, napokon odvažiti za reforme i potrebne rezove. Od odlučne namjere da državnu administraciju sreže na poželjnjiju mjeru Račan je, naime, odustao u nepunih tjedan dana, pa preostaje da se dokaže na drugim poljima.