Vjesnik: 22. 07. 2002.

Kakve veze ima Karlovac s Europom?!

BRANKO VUKŠIĆ

Za svako povećanje cijena, primjerice benzina, komunisti su prizivali Europu kao alibi. U dvadesetoj minuti Dnevnika, nakon nekoliko temeljnih kamena, rezanja vrpci, posjeta visokih komitetlija tvornicama i ostalih grandioznih uspjeha »komunizma s ljudskim licem«, zabašurenu vijest o 30 posto skupljem benzinu voditelj bi obvezatno potkrijepio primjerom iz Njemačke, Engleske ili Švedske. Poput pljuske djelovala je iritantna rečenica:

»Mi samo slijedimo svjetske trendove!«

Jer, uz to novo povećanje cijena mi smo i dalje litru benzina kupovali - što nije bila laž - za nekoliko pfeniga jeftinije nego Nijemci. I tu su novinari zaduženi za socrealističke gospodarske analize stali u pariranju naših sa svjetskim prilikama. Zašto? Zato što su za totalitaristički sustav i njegove protagoniste bile porazne. S Njemačkom smo se mogli uspoređivati jedino u cijenama. Ni u čemu drugom. Boraveći u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća na kompjuterskoj specijalizaciji u jednom manjem gradiću pokraj Frankfurta, saznao sam da urednik kulture novina s manjom nakladom od onih u kojima sam radio ima od moje malenkosti 33 puta veću plaću! O tome, vidite, razni Milovići, Baltići, Milke Planinc, Markovići, Bilići, Vrhovci... nisu govorili. Njihov je put u Europu bio popločen, kao i ovima danas, visokim cijenama i ponižavajuće niskom nadnicom.

O tome da si ti isti Nijemci, koje su novinari ondašnje Televizije Zagreb izvlačili kao primjer našega koraka s Europom, mogu na našu jednu litru benzina kupiti cijeli rezervoar, u prilježničkim, reklo bi se tada, politički angažiranim prilozima nije bilo riječi.

Na žalost, povijest se i nakon promjene stoljeća, i nakon promjene tisućljeća, i nakon promjene države, i nakon promjene sustava, i nakon promjene vlasti, na Prisavlju ponavlja. Nakon neretuširanog priloga o koloni na autocesti prema Karlovcu dugoj 23 kilometra, ponovo je demagozima kao alibi poslužila Europa! Što mi, je li, grintamo zbog te naše pišljive dvadesetrikilometarske kolone kad ih na europskim cestama ima triput dužih!? Ima od nas gorih, sugerira Dnevnik. E, nema. U Njemačkoj, primjerice, nije više od pola najfrekventnijih autocesta zakrčeno nepomičnim kolonama automobila. K tome, demagozi su zaboravili napomenuti da se ta naša 23 kilometra duga kolana automobila stvorila na autocesti koja se proteže na četrdesetak kilometara, te da takvih čepova ne bi bilo da su naši političari energiju i trud - umjesto u punjenje vlastitih džepova tuđom lovom, te na spletke, traženje poslova za daljnju i bližu rodbinu ili u gradnju vlastitih vikendica - usmjerili u gradnju autocesta.

Uostalom, čepovi na europskim cestama neće umanjiti posljedice našeg prometnog kolapsa nakon kojeg stranci poručuju: »Nikad više u Hrvatsku!« Zašto? Zato što stoje po nekoliko sati na autocesti. Zato što uz autocestu na rade telefoni za hitne pozive. Zato što ih nakon kolapsa na autocesti čekaju još deseci sati puževe vožnje po kozjim stazama. Zato što uz putove nemamo odgovarajuća odmorišta. Zato što turisti u svom tom cestovnom beznađu nemaju gdje popiti čašu hladne vode i - što je civiliziranom čovjeku teško shvatiti - obaviti nuždu. Jesu li se gospoda u Dnevniku zapitala što je da turistima prikrate muke učinilo na primjer Ministarstvo prometa i veza ili Ministarstvo turizma? Nisu, naravno. Nego su nam htjeli podmetnuti rog pod svijeću.