Vjesnik: 24. 07. 2002.

Što će nama medijske slobode?!

BRANKO VUKŠIĆ

Politika je u Hrvatskoj danas postala najunosnije zanimanje za koje nije potrebno imati nikakvu školu... U Saboru ima zastupnika koji nemaju nijedan dan radnog staža, nikakvo suvislo zanimanje, a mirovinu će imati možda veću nego, recimo, Ivan Supek koji je bio sveučilišni profesor.«

Tvrdi to lucidna analitičarka društvenih zbivanja u Hrvatskoj Mirjana Krizmanić, s kojom se pametnu čovjeku nije teško složiti. Čitam Krizmanićkin intervju u Novome listu i razmišljam o još jednoj HTV-ovoj nategnutoj analizi koalicijske sapunice koja se u najnovijoj epizodi bavi formiranjem Vlade. Mislav Bago u Dnevniku po stoti put prevrće iste, uglavnom prazne riječi koje ne mogu niti štetiti a još manje koristiti. Ni javnosti, ni političarima, zbog kojih - uz geslo: »Najte ništ zameriti!« - Bago krije stavove kao zmija noge. Htio bi istovremeno biti i atraktivan, i informativan, i dopadljiv, i kritičan, i prema moćnicima blagonaklon. Postiže, dakako, samo ovo posljednje jer su mu u svakom obraćanju gledateljima nit vodilja upravo političari, s kojima je, očito, fasciniran. A politikom, kao najprofitabilnijim zanimanjem, očaran.

Dnevnik se ne bavi suštinom sastavljanja novoga Račanovoga kabineta, već, poput svih ostalih žutih medija, tek glasinama iz gornjogradskih hodnika, kafića i rekla-kazala telefonskih dojava. Čeprkajući po nekoliko tjedana starim kalkulacijama Bago nas po ne znam koji put upozorava kako tzv. neovisni liberali za svoju potporu premijeru računaju na tri ministarske fotelje. Zaslužuju li ih, osim zbog za njih dobre a naš loše trgovine , još po čemu? Može li, primjerice, Jozo Radoš računati na resor obrane? Ne može. Iz dva razloga. Prvi je taj što je i laiku poput jasno da u Hrvatskoj vojsci mnogo toga ne štima. Od reda do kadrova. Drugi pak je razlog taj što u sustavu dominirajuće partitokracije jedan od najvažnijih resora ne može voditi nestručnjak bez stranke. A tko može? Bagi su odgovor na to pitanje mogli dati, racimo, ljudi koji se razumiju u probleme vojske a nisu aktivni u HV-u te ne pripadaju niti jednoj stranci. Tko pak može posrnulom školstvu i znanosti udahnuti reformistički, ovovjeki duh? Je li to ministar Strugar u vrijeme kojeg se fantastično tapka u mraku?

Treba pitati ono što sugerira Mirjana Krizmanić:

»Što ste vi do sada radili? Što znadete raditi? Za što ste osposobljeni? Koliko korespondirate s duhom vremena?«

I na taj način gledatelje navesti na pravi trag. Oprostite, u poluobrazovanoj Hrvatskoj nema stručnjaka na bacanje i točno se zna tko što može raditi. Može li, kako se ovih dana kalkulira, Davorko Vidović biti ministar obrane? Možda može zbog ratnog iskustva i stručne spreme. Ima li spremnijeg od njega među SDP-ovcima i HSS-ovcima koji, pretpostavljam, neće nikome drugome prepustiti taj resor? Tko pak bi u ovom trenutku mogao voditi resor financija a da nije, kako su nebrojeno puta ponovili eksperti, poput Mate Crkvenca, dušom i znanjem zaostao u osamdesetima prošloga stoljeća?

Analize kakvu je Bago po deseti put ponovio u Dnevniku sliče onima iz prošloga sustava, prošle države i (ne)prošle televizije na kojoj su novinari bili tretirani kao društveno-politički radnici a političari svete krave. Ipak se, gospođo Ulaga, nešto u ovih 12 godina i promijenilo. Na bolje. Barem u medijskim slobodama s kojima HTV ne zna što bi.