Pregovori su bili test za obje strane. Za Hrvatsku kako bi napokon mogla koncentrirano i sustavno pregovarati na temelju usklađenih stajališta i relevantnih dokumenata, prije svega Ugovora o granicama koji su 1999. godine potpisali Tuđman i Izetbegović. Izbjeglo se zveckanje oružjem, prijetnje specijalnim postrojbama, ali i staromodna retorika o potrebi zabijanja hrvatskih zastava na razne obale rijeka, pa makar i po cijenu oružanih sukoba (Martin Brod).

U isto vrijeme, nije bilo popuštanja o tome gdje je hrvatska granica. Nema nikakve sumnje da je glavni uzrok posljednjeg graničnog problema lokalno vodstvo u Republici Srpskoj. Podizanje tenzija, prijetnje oružanom intervencijom, a i kasniji zahtjevi o zamjeni teritorija, koji naravno nisu prošli, dio su nekih prošlih vremena, što u Republici Srpskoj ne žele priznati. BiH kao država i dalje treba međunarodnu pomoć, a incident zbog granice kod Kostajnice pokazao je u osnovi da lokalne vlasti i dalje pokušavaju izigrati ono što je dogovoreno na državnoj razini.

Kako se sad čini, aneks ugovora o zajedničkim lokacijama na graničnom prijelazu kod Kostajnice usuglasile su obje strane. Protokolom, koji Republika Srpska i dalje ne prihvaća, predviđeno je da obje strane odmah pristupe izgradnji privremenog graničnog prijelaza, te da se građanima obiju strana odmah omogući slobodan pristup Uni i sloboda kretanja. Za hrvatsku je stranu ostao sporan onaj dio koji se tiče izgradnje zaobilaznice duge 500 metara između Une i Unčice. Stručni će se timovi sastati ponovno za 14 dana.