Vjesnik: 02. 08. 2002.
Politika u sudnici: Poučak slučaja Lora
Vrhovni sud poništavanjem odluke suca Lozine da iz pritvora pusti optuženike u slučaju Lora pokušava ispraviti sve dosadašnje pogreške oko tog suđenja, koje otpočetka više nalikuje na igrokaz nego na ozbiljan sudski proces
VLADO RAJIĆ
Dosad je politika tražena u postupcima bivšeg ministra i današnje ministrice pravosuđa - oni, navodno, politički biraju sudske predsjednike, oni politički modeliraju zakone kako bi suci bili što manje nezavisni i slobodni u sudovanju. Onako slobodni i nezavisni kako im je to nakon sudačke lustracije osiguralo bivše Državno sudbeno vijeće, navodno.
Slučaj splitskoga suca Slavka Lozine, predsjednika sudačkog vijeća koje sudi u postupku protiv osmorice optuženika za ratni zločin prema civilima počinjen u vojnom zatvoru Lora sredinom 1992. godine, pokazao je tužnu sliku: politike ima i u sudnici. Od prvoga dana.
Zornost političke manipulacije složenim sudskim postupkom vidjela se od trenutka kad su sedmorica optuženika (osmi je u bijegu) posjednuta na optuženičku klupu.
Sudac Slavko Lozina svoju je profesionalnu karticu pokazao već odavno, pa je odluka o njegovu imenovanju za predsjednika sudskoga vijeća bila šok za splitski županijski sudski sastav, ali i za splitsku i širu pravosudnu javnost. Sudac koji je nekoliko svojih presuda popratio riječima »ne bih vas ja osudio, ali su me u vijeću preglasali«, sudac koji je »izgubio« revolver u postupku u kojem je pucaljka bila
temeljni dokaz, nije smio dobiti »slučaj Lora«. Jer, sve to o njemu znao je predsjednik Županijskog suda u Splitu Igor Beznon.Sve to je, kao i o tijeku splitskog suđenja znao i Vrhovni sud u trenutku kad mu Glavni državni odvjetnik šalje zahtjev o promjeni stvarne nadležnosti jer se splitsko suđenje ne odvija na zakonit način. Dakle, trojica u kaznenom odjelu koja odlučuju o zahtjevu Mladena Bajića znaju da je sudnica pretvorena u stadion na kojem se s dozvolom Slavka Lozine plješće optuženicima, navija z
a odvjetnike obrane, fućka tužiteljstvu. Znalo se u Vrhovnom sudu da je i dio političke strukture Splita i Županije »obećao« obiteljima optuženika da će njihovi sinovi i muževi doći kući kao slobodni građani. Znalo se i da je imenovanjem Lozine za predsjednika sudskog vijeća obrana odmah povukla sve dotad podnesene zahtjeve za izuzećem i suda i tužitelja. Pa ipak, Vrhovni sud je odbio zahtjev tužiteljstva kao - nedovoljno argumentiran.Mjesec dana kasnije s vrhovnog je sudišta stigla ocjena o »ishitrenosti« odluke suca Lozine da iz pritvora pusti optuženike. No, ishitrenost nije pravna kategorija, za razliku od pitanja, na primjer, koliko je u duhu zakona Lozinin potez da pet dana prije isteka roka o pritvoru (istjecao je 27. srpnja) predloži tužbi i obrani odlučivanje o produljenju pritvora i sam, u blagoj formi konzultacije s ostalim sucima iz vijeća petorice, pred sudom pročita već napisano i ovjereno rješenje o puštanju optuženika iz pritvora jer nijedan od »31 saslušanog svjedoka ničim nije teretio optuženike, pa nema razloga da oni ostanu u pritvoru«.
Takav stav za Vrhovni sud ne može biti samo »ishitrenost«. Tim više što je bilo očito da bura oduševljenja među optuženicima i njihovim braniteljima nije zapuhala splitskom sudnicom nakon priopćenja da su pušteni iz pritvora. Sve je izgledalo kao igrokaz nakon stote probe, svi znaju i tekst i mizanscenu, pa iznenađenja nema. A to onda nije pravo i pravda nego čista i prozirna politika.
Odglumljeno suđenje, na žalost, dobilo je svoju pravnu ocjenu tek u dijelu odluke Vrhovnoga suda u kojem se vrednuju svjedoci i postavlja teza da 31 saslušani svjedok nisu ni ključni ni bitni za postupak.
Vrhovni sud nije mogao reći, ali novinski reci trpe podsjećanje kako na glavnoj raspravi još nije saslušan Milosav Katalina, čovjek koji živi u Splitu i koji je »prošao« kroz vojni zatvor u tim groznim vremenima. Nisu saslušani ni svjedoci s liste Ministarstva pravosuđa na kojoj su navedeni liječnički konstatirane ozljede i njihovo porijeklo. A nije otvorena ni famozna omotnic
a koja jest u spisu, ali joj Lozina nezakonito ne daje značenje kao dokazu. Pa što onda radi u spisu?Na Zrinjevcu se redovito ljute kad neka njihova odluka doživi javne komentare, ali u slučaju Lozine logično je grešku s odbijenicom Državnog odvjetništva za promjenom suda stvarne nadležnosti shvatiti kao »loš dan«, a odluku o povratku sedmorice optuženika u pritvor i ishitrenost njihova puštanja kao ispravak krive odluke. Jer, u oba slučaja glavni junak je isti - Slavko Lozina.