Iako je pokušao tvrditi da su objavljeni podaci »bez ikakve osnove« te da »problemi nisu takvi kakvima ih mediji prikazuju«, ministar Crkvenac ipak je morao priznati da je plan plaća za policiju, vojsku i školstvo probijen za 370 milijuna kuna te da nedostaje još 240 milijuna za nagrade i božičnice. Također je morao potvrditi da deficit proračuna raste brže nego je predviđeno. Ali on je uvjeren da je još uvijek sve pod kontrolom, da se uz malo više prelijevanja iz šupljeg u prazno proračunske rupe daju zakrpati. Nije toliko zabrinut negativnim trendovima u državnoj blagajni, koliko činjenicom da su mediji o tome izvijestili. Ispada da bi sve bilo odlično samo da javnost o problemima ništa nije saznala. Da se netko o tome nije »izlajao«.

Ekonomski su analitičari ovih dana, povodom Račanova ekspozea u Saboru, već upozorili da vladajuća ekipa prakticira uvažavati i objavljivati samo one podatke koji joj odgovaraju, a druge uporno prešućuje. Secirajući službeno napumpani optimizam, Milan Gavrović tako piše da je premijer, najavljujući gospodarski rast od 5 ili čak 7 posto, ustvrdio da je u prvom tromjesečju postignuta dobra baza – ohrabrujućih 4,6 posto. To je točno, ali to nije cijela istina. Da se Račan poslužio svježijim podacima, onda bi morao priznati da je privredni rast u prvom polugodištu iznosio samo jedan posto. To znači da nakon kratkotrajnog oživljavanja privredna aktivnost ponovo malaksava, a kriza se produbljuje.

Na isti način, selektirajući činjenice, premijer je dokazivao i uspješnost svoje dosadašnje politike, vodeći zaključku da je zbog dobrih rezultata ne treba mijenjati. Gavrović upozorava da je Račan pritom »preskočio čitavu uobičajenu statistiku o privrednim kretanjima, pa i o proizvodnji, nezaposlenosti i izvozu, i zadržao se samo na bilancama poduzeća«, hvaleći se činjenicom da im, kako je rekao, po prvi put raste ukupni prihod i padaju gubici. Suprotno premijeru, ekonomski znalac, međutim, tvrdi da je to »u prvom redu rezultat niza stečajeva kojima su nestala poduzeća-gubitaši, a ne politike koja povećava sposobnost privrede«.

Račanovo prosijavanje stvarnosti u skladu s vlastitim željama, kao i Crkvenčev bijes što su neugodni detalji o državnim financijama dospjeli u javnost, pokazuju da vlast i dalje živi u nekom svom virtualnom, izmišljenom, izmaštanom svijetu, u kojem je Hrvatska – njihovom zaslugom – na pragu gospodarskog uzleta i blagostanja. U svoju fiksaciju pokušavaju uvjeriti cijelu naciju. Kako se ekonomska situacija pogoršava, tako uljuljkivanje u fantazije postaje sve opasnije. Njihovo odbijanje da se susretnu s realnošću pretvara se u rat protiv činjenica. I u obračun s glasnicima loših vijesti. Vladajući se ponašaju po onoj: ako se činjenice ne slažu s predstavama u njihovoj glavi, tim gore po činjenice.