Novi list: 07. 08. 2002.
Pilotiranje krizom
Piše: Je
lena LovrićGrađanima ništa ne znači ulazak u Europsku uniju, ili desetine milijardi dolara stranih investicija, ako ne žive bolje. Opći cilj hrvatske gospodarske politike ne može biti ulazak u EU ili stand by aranžman s MMF-om. Glavni cilj hrvatske ekonomske politike gospodarski je rast i smanjenje nezaposlenosti. To je samo jedna od izjava novog ministra gospodarstva Ljube Jurčića. Čini se da je Hrvatska konačno na tom mjestu dobila čovjeka koji zna o čemu govori. A govori sasvim drugačije nego su priuče
ni ekonomisti iz Vlade dosad činili.U mnoštvu stavova koji, za razliku od dosadašnjih dociranja iz Banskih dvora, zvuče vrlo razumno, najvažnijim se ipak čini upravo to inzistiranje da hrvatska politika mora postaviti čvrste ciljeve. Račanova je vlada u tom pogledu dosad bila prilično neuhvatljiva. Najčešće je mahala upravo time da Hrvatska mora ući u ovu ili onu euro– ili svjetsku integraciju, kao da je to smisao postojanja države i kao da se njegovim dosizanjem stiže do konca povijesti.
Pokazalo se, međutim, da prihvaćenost u međunarodnoj zajednici ne nosi automatski i neka očekivana materijalna poboljšanja. Hrvatska je Europi sve bliže, ali je »bolji život« za većinu građana sve dalji. Zato i ne čudi što je, prema najnovijim istraživanjima, entuzijazam spram ulaska Hrvatske u EU u opadanju. Ne značajno, četiri petine građana taj smjer ne dovodi u pitanje, ali broj onih koji se protive Europi u dvije se godine poduplao.
Ne čudi! Ako su Račanovi momci u pogledu ciljeva toliko glavinjali da su neki od njih čak i ukidanje izvjesnih naslijeđenih prava proglašavali uspjehom, uvjereni kako sve što podsjeća na socijalizam treba iskorijeniti. Tako izreduciraše prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, ili naciji protumačiše da od socijalne sigurnosti ni kamen na kamenu ne smije ostati.
Ministar Jurčić potpuno obrće stvari – cilj je bolji život. A to, po njemu, može osigurati samo godišnja stopa rasta ne manja od sedam posto, sve ispod toga, kaže, stvara začarani krug siromaštva. Nezaposlenost – i tu je jasan – mora padati najmanje 4 posto godišnje, s tim da se država u tom pogledu ne može osloboditi odgovornosti.
Na sličan način i Račanov kandidat za šefa Gospodarskog savjeta, Dubravko Mihaljek, u svome prilogu razradi dugoročne razvojne strategije Hrvatske, također tvrdi da je prvo, i najvažnije, i sada deficitarno, postaviti jasan i prepoznatljiv cilj. Po njemu, to je udvostručenje realnog dohotka po stanovniku na deset tisuća dolara godišnje u idućih deset do petnaest godina.
Hrvatska javnost apsolutno mora inzistirati upravo na tom preciznom definiranju ciljeva. Politika to dosad ili nije znala ili nije htjela. Vlasti je općenito mnogo lakše kad su njeni ciljevi, pa prema tome i njene obaveze, fluidno i maglovito postavljene. U tom je slučaju i odgovornost neuhvatljiva.
Ali jasno i čvrsto artikuliranje ciljeva u jednoj bi stvari ipak moglo konvergirati vladajućima. Kad je poznato što se želi postići, i kad je željena meta dovoljno motivirajuća, onda je mnogo lakše dobiti podršku. Javnost se oko takvih ciljeva lakše mobilizira. Lakše je pristati i na žrtve ako se zna čemu one služe i koliko će trajati. Put do ostvarenja spomenutih, ili sličnih ciljeva, sigurno vodi preko trnja, ali – za razliku od dosadašnje situacije – čini se da je u ministra Jurčića ipak riječ o pilotiranju krizom.