«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
10. siječanj 2007.
SLOVENSKA POVJESNIČARKA VODUŠEK STARIČ POTVRDILA GODINE 2006. TEZU IZ 2003.
GODINE O IMPLEMENTACIJI
OKTOBARSKE REVOLUCIJE U HRVATSKOM USTAVU!
Profesorica povijesti na
mariborskom sveučilištu, dr. Jera (Jerce) Vodušek Starič, u svojoj je knjizi
«KAKO SU KOMUNISTI OSVOJILI VLAST 1944. – 1946.», koja je u Zagrebu objavljena
2006. godine, jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji, koji
su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta
«Osvobodilna fronta», i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u
Hrvatskoj, koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom tako zvanog
«Narodno-oslobodilačkog pokreta» (NOB). Povjesničarka Vodušek Starič je na
izvornim dokumentima iz domaćih i stranih pismohrana jezikom znanosti i čvrstim
argumentima objasnila i opisala kako su jugokomunisti svoje ciljeve ostvarili
na kraju Drugog svjetskog rata, kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast
i obranili svoj totalitarni režim vlasti.
Gospođa J. Vodušek Starič sve je
samo ne pristrana povjesničarka. Otac joj je bio aktivni pripadnik komunističke
«Osvobodilne fronte» u Sloveniji, odnosno autorica potječe iz partizanske
familije, ali je unatoč tome, a možda i upravo zbog te činjenice, skinula
krinku sa zločinačke politike Komunističke partije Jugoslavije pod
«rukovodstvom» maršala Tita, te njeno djelo spada u uradak slovenske
historiografije, a ne ideologizirane jugoslavenske marksističke (titoističke)
historiografije kakva skoro pa prevladava u Republici Hrvatskoj, i 17 godina
nakon pada Berlinskog zida. U Republici Hrvatskoj su, primjerice, i 2006.
godine državni dužnosnici, poput potpredsjednika Hrvatskog sabora Luke Bebića
(HDZ), išli stazama revolucije, kao prilikom polaganja spomen-vijenca na grobu
boljševika Vladimira Nazora, predsjednika komunističke skupštine ZAVNOH.
Povjesničarka
Vodušek Starič navodi, da jugokomunisti prema «klasnom neprijatelju», i prema
političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali
nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na
revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko
tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju
valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti). Ideologija stalne i
bezkompromisne «klasne borbe» bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće
za progon, «preodgoj» i ubijanje nedužnih ljudi. Partizani (titoisti)
prakticirali su krvavu borbu za vlast. Gospođa
Vodušek Starič uvjerljivo je skinula krinku čovječnosti sa proklamacija
jugoslavenskih lažnih antifašista, «boraca za slobodu, pravdu i jednakost».
Proklamirana borba partizana za
oslobođenje od fašizma bila je u stvarnosti, u vrijeme kada su titoisti
preuzimali vlast na području bivše Jugoslavije, na koncu Drugog svjetskog rata,
pretvorena u borbu Komunističke partije Jugoslavije za vlast. Osnova je
bila u tome da, tko se partijskom revolucionarnom cilju suprotstavio, bio je
uklonjen, bez obzira na kojoj se strani borio u Drugom svjetskom ratu – na tzv.
«oslobodilačkoj», ili navodno «kvislinškoj».
Neovisno o
povjesničarki Vodušek Starič je bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske,
Zdravko Bartovčak, objavio 2003. u «Hrvatskom slovu» stručno-pravnu analizu
ZAVNOH-a, ocjenjujući ZAVNOH kao komunističku skupštinu, a iste je godine Goran
Jurišić označio hrvatski Ustav kao anakron zbog pozivanja na ZAVNOH,
upozoravajući hrvatsku javnost na revolucionarni temelj ZAVNOH-a, koji je u
suprotnosti sa poimanjem demokracije (vidi članak u «Novom listu» od 16. lipnja
2003. godine, pod naslovom «Oktobarska revolucija u hrvatskom Ustavu»,
uz nadnaslov «Prof. Goran Jurišić,
Zagreb: Uz 60. obljetnicu prvog zasjedanja ZAVNOH-a», i uz podnaslov: «Zahvaljujući Tuđmanovoj naklonosti prema
svojim bivšim drugovima iz komunističke partije, koje 1990. nije lustrirao,
danas Hrvatskom vladaju redom reformirani komunisti, koji su unazadili našu
mladu državu, a u hrvatskom Ustavu imamo repove Oktobarske revolucije, koju na
specifičan hrvatski, a ja bih osobno rekao, balkanski način obilježavamo
službenim proslavama»).
U navedenoj knjizi povjesničarke Vodušek Starič je na
nekoliko mjesta naglašeno, da je «Titova Jugoslavija
išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije» i
zbivanja nakon nje.
Uz to je hrvatski
političar Dobroslav Paraga odmah po padu Berlinskog zida i donošenju novoga
hrvatskoga Ustava 1990. godine tražio raskid sa komunističkim nasljeđem
ZAVNOH-a, i od tada do danas nekoliko puta ponovio, i u ime Hrvatske stranke
prava 1861. od nadležnih državnih tijela zahtijevao donošenje antitotalitarnog
zakona, ustanovljenje državnog ureda za dokumentiranje zločina komunizma,
ukidanje Trga maršala Tita i
imenovanje Trga žrtava komunizma, u
Zagrebu, procesuiranje nekih osumnjićenih jugokomunističkih i partizanskih
zločinaca, protiv krvnika iz krapinske Ozne, Stjepana Hršaka, protiv kojega je
podnio zagrebačkom Županijskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu itd.
Kolumnist Večernjeg lista, Milan
Jajčinović, je 2006. godine također označio ZAVNOH u Ustavu Republike Hrvatske
kao anakrono naslijeđe iz doba prvoga predsjednika Republike Hrvatske Franje
Tuđmana, i tražio brisanje ZAVNOH-a iz preambule hrvatskoga Ustava. «Hrvatsko
pravo» je u svom on line izdanju od
2006. nekoliko puta objavilo kritiku ZAVNOH-a i aktulanih vlasti RH koje se
oglušuju na civilizirane i demokratske zahtjeve za ukidanjem ZAVNOH-a u Ustavu
RH kao totalitarnog tijela iz titoističkih vremena olovnog komunizma.
Organi koje su
titoisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili
uzor: kako tajna policija (Čeka – Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom
ulogom u likvidiranju oporbe tako
zvanoj «socijalističkoj» revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena
armija – Jugoslavenska armija). Odluke koje su titoisti donosili bile su
sadržajem doslovno jednake svojim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom
zakonodavstvu i teoriji, navela je, između ostalog, autorica Vodušek Starič u
predgovoru drugog izdanja svoje knjige i prvog izdanja prijevoda sa slovenskog
na hrvatski jezik, 2006. godine.
Zapadni saveznici su
još za vrijeme Drugog svjetskog rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tome
što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na
nepoštivanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama
što ih je 1941. godine, kao jedan od ciljeva u Drugom svjetskom ratu,
formulirao američki predsjednik Roosevelt), koja govori o pravu na život bez
straha. Jugoslavenska (marksistička) historiografija to je tada prešućivala,
neki titoistički povjesničari su čak iz objavljenih dokumenata izostavljali
dijelove u kojima se je to spominjalo. Partizani su stalno naglašavali
jedinstvo kao temeljno načelo («bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda»), a
prema vani se koristilo kao jedinstvo u borbi protiv okupatora (Talijana,
Nijemaca), međutim, upotreba tog pojma zapravo je imala, po mišljenju gospođe
Vodušek Starič, sasvim drugi cilj – političko ujednačavanje bez stranaka
(stvaranje jednopartijskog monopola). Partizani su hrvatskom i drugim narodima
na prostoru bivše Jugoslavije donjeli, ne samo obračun sa svakom oborbom i
vlastitim saveznicima u antifašističkoj borbi («NOB»), nego i masovne fizičke
likvidacije i zatiranje nacionalnog oslobađanja.
Hoće li premijer
Sanader (HDZ), u povodu najavljenih izmjena Ustava Republike Hrvatske, kojima
je najavljeno ukidanje odredbe o zabrani balkanskih udruživanja Republike
Hrvatske, iz preambule Ustava RH dati izmijeniti odredbu o ZAVNOH-u kao temelju
Republike Hrvatske, koju je u Ustav dao 1990. unijeti prvi predsjednik
Republike Hrvatske Franjo Tuđman, iz uvjerenja, kao zakleti titoista i bivši
najmlađi Titov general «JNA», i iz (neopravdanog) straha da Zapad Republiku
Hrvatsku ne poistovijeti sa Nezavisnom Državom Hrvatskom?