HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

23. siječanj 2007.

 

 

ŠTO SU POKAZALI IZBORI U SRBIJI!

 

BIRAČI SVJESNIJI U BEOGRADSKOM PAŠALUKU NEGO U HRVATSKOJ!

 

 

Po neslužbenim rezultatima parlamentarnih izbora u Republici Srbiji, održanima 21. siječnja 2007. godine,  relativnu pobjedu odnjela je Srpska radikalna stranka sa 28,5 posto glasova ekstremističkog dijela Srbijanaca, unatoč tome, ili možda usprkos tome što se šef te političke stranke, Vojislav Šešelj, nalazi u pritvoru haaškog suda ICTY, optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad hrvatskim narodom i drugim nesrpskim civilima sa područja Hrvatske i BiH (u bivšoj hrvatskoj pokrajini Srijemu, te u Bačkoj i Banatu, Vojislav Šešelj je 1995. izvršio etničko čišćenje hrvatskih stanovnika, uključujući u gradu Zemunu). Druga po snazi srbijanska stranka pokazala se Demokratska stranka sa 22,9 posto glasova Srbijanaca. Tu stranku predvodi aktualni predsjednik Srbije, Boris Tadić, bivši bliski suradnik ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji je Slobodana Miloševića  izručio međunarodnom sudu za ratne zločine ICTY. Drugi Đinđićev bliski suradnik, predsjednik Liberalno-demokratske partije, mladi političar Čedomir Čeda Jovanović, dobio je 5,0 posto glasova umjerenog biračkog tijela Srbije, i 14 mandata u Skupštini Srbije. Ujedno je to jedina stranka u Srbiji koja se javno odrekla velikosrpskog programa, međutim, stranka Ive Sanadera ne pomaže tu stranku nego stranku Vojislava Koštunice. Treća po snazi parlamentarna stranka u Srbiji, u kojoj su  održani prvi izbori nakon otcjepljenja „drugog oka u glavi“, Crne Gore, je stranka aktualnog srbijanskog premijera Vojislava Koštunice, DSS, koja je dobila 17,0 posto glasova. Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, i aktualni hrvatski premijer Ivo Sanader, uspio je Koštuničinu stranku prošvercati u konzervativno-demokratsku Europsku pučku stranku (EPP-ED). Koštuničina stranka se nikada nije odrekla velikosrpskog programa, a njen lider Vojislav Koštunica, zvan „Kalašnjikov“, Novu godinu 2007. dočekao je na jednom beogradskom trgu uz pjesmu „Spremte se, spremte se četnici...“, i uz vokalnu pratnju udovice ratnog zločinca i mafijaškog bossa Željka Ražnjatovića Arkana, Cece Ražnjatović. Premijer Koštunica je prošle godine, na obljetnicu oslobodilačke akcije oslobađanja Knina, „Oluju“ ocijenio „zločinačkim pothvatom“ protiv Srba iz Hrvatske. Stranka pokojnog balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, Socijalistička partija Srbije (SPS), također je ostala parlamentarna stranka, ali osvojivši samo 6,1 posto glasova ekstremnog dijela srbijanskog biračkog tijela. Parlamentarni prag od pet posto glasova, i oko 15 mandata, dobila je i „gospodarska stranka“ G17 plus, čijim je predstavnicima stalo do gospodarskog prosperiteta Srbije, a protiv „velikosrpskog stečaja“.

 

Što nam govore izborni rezultati u Srbiji?

 

Kao prvo, relativna većina srbijanskog izbornog tijela, oko polovice Srbijanaca s pravom glasa, bira stranke koje u svom programu imaju velikosrpski program, ili koje prikriveno zastupaju stvaranje „Velike“ Srbije na račun BiH, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Kosova. Radi se uglavnom o lažnim antifašističkim četnicima (srbijanskim nacistima i šovinistima) iz Šešeljeve i Koštuničine stranke. Međutim, druga polovica biračkog tijela je protiv „Velike“ Srbije, a skoro cjelokupno biračko tijelo odreklo se komunizma i primitivne lažne antifašističke partizanštine, što je veliki napredak s obzirom da je Beograd pola stoljeća dugo bio centar komunizma na Balkanu. Kao drugo, izborni rezultati u Srbiji pokazuju i dokazuju da Republika Srbija, za razliku od Republike Hrvatske, ima demokratski izborni zakon, jer stranka u Srbiji koja pređe izborni prag od pet posto, dobiva 14 mandata u parlamentu, koji doduše ima dvostruko više zatupnika od Hrvatskog sabora, ali u Republici Hrvatskoj stranka koja dostigne izborni prag od pet posto i dobije 5,0 posto glasova, dobiva po nedemokratskoj takozvanoj D’Hontovoj metodi izračuna glasova manje od pet zastupnika. D’Hontovu metodu izračuna glasova su u hrvatski izborni zakon unijeli „drugovi“ Franje Tuđmana, a zadržali „drugovi“ Stjepana Mesića, Ivice Račana, Mate Arlovića, Ive Sanadera i Vladimira Šeksa. Kao treće, u Srbiji niti jedna politička stranka nije ukradena i oteta od strane režima, kao što je u Republici Hrvatskoj godine 1993. ukradena i oteta Hrvatska stranka prava (HSP), a krađa provučena od strane predstavnika nedemokratskih vlasti kroz institucije hrvatske države, tako da je nadležno mnistarstvo, i sve sudske instancije, legitimiralo krađu i protuustavni državni udar na višestranački sustav u Republici Hrvatskoj. Pokvareni i korumpirani predstavnici parlamentarnih stranaka u Republici Hrvatskoj naveliko surađuju s uzurpatorom i lažnim magistrom Antom Đapićem, kojega je sustav tuđmanizma instalirao kao satelita vladajućih režima na čelo ukradene Hrvatske stranke prava. Nadalje, niti jedna stranka u Srbiji ne nalazi se pod stopostotnom cenzurom medija i državne vlasti kao što se u Republici Hrvatskoj pod stopostotnom cenzurom nalazi Hrvatska stranka prava 1861. na čelu sa Dobroslavom Paragom.

 

I na kraju, ne može se ne primijetiti, da stranka koja je u Srbiji izravna nasljednica komunističke partije odnosno bivšeg Saveza komunista Srbije, Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS), od 2000. godine, dakle, već sedam godina, jedva prelazi izborni prag, dok u Republici Hrvatskoj izravna nasljednica Saveza komunista Hrvatske, tako zvana Socijaldemokratska partija, koja je na parlamentarnim izborima 1992. jedva prešla izborni prag, dobiva od 1993. godine redovito preko 20 posto glasova hrvatskog biračkog tijela, a u glavnom gradu Zagrebu vlada neprekidno od 1996. godine.. Isto biračko (velikim dijelom zavedeno) tijelo, s oko 20 do 30 posto glasova od 1990. do danas ima kriptokomunistička Hrvatska demokratska zajednica, što znači da gotovo polovica hrvatskog biračkog tijela već 16 godina dovodi na vlast bivše komuniste. Jedino na parlamentarnim i predsjedničkim izborima 1992. je nešto više od trećine hrvatskog biračkog tijela (35 posto glasača) poželjelo na vlast dovesti demokrate i antikomuniste iz tadašnje oporbene Hrvatske stranke prava na čelu sa Dobroslavom Paragom, koji je tada odnio relativnu izbornu pobjedu, ali Tuđmanov režim izvršio je masovnu manipulaciju i krivotvorenje izbornih rezultata.

 

Za doktore izokretanja odnosno za vladajući režim Ive Sanadera i njegove strateške saveznike Stipu Mesića i Ivicu Račana, kao i satelita Antu Đapića, najbolje odgovara poslovica  književnika Miroslava Krleže: „Čovjek može izumiti najzamršeniji stroj, ali ne može lopatu koja će istinu zakopati!“

 

Nameće se zaključak da je u Srbiji nakon pada Miloševićeva režima došlo do demokratizacije društva koje je odbacilo bivše komuniste, dok su četnici daleko manje zlo od bivših komunista, partizana i kriptokomunista. U Hrvatskoj, međutim, pored Račanovih kriptokomunista iz Socijaldemokratske partije imamo i bivše komuniste u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, te optuženog doušnika KOS-a Antu Đapića na čelu ukradene Hrvatske stranke prava (šef radikala Vojislav Šešelj također je optužen da je doušnik KOS-a), koju je marionetski osječki gradonačelnik doslovno pretvorio u trgovačko društvo („Ugovor o poslovnoj suradnji KAMEN INGRAD d.d. – HSP, zastupani po  Anti Đapiću i Vladi Zecu, od 30. siječnja 2004. godine“). I utjecajni strani tisak poput newyorškog The Wall Street Journala ili londonskog The Economista potvrđuje navode Hrvatskog prava o tome da u Republici Hrvatskoj vlada državna i medijska cenzura nad istinskom oporbom i nad svakim onim mišljenjem koje odudara od mišljenja korumpiranih lidera i liderica parlamentarnih stranaka i predsjednika vlade Republike Hrvatske, nazvanog „doktorom izokretanja“.

 

Zar razgovori o koaliciji ukradene HSP, koju vode Đapićevi neofašisti i crnokošuljaši, optuženi antisemiti i osumnjičenici za korupciju i prokazivanje svjedoka u predmetima istrage ratnog zločina, i liberalne stranke HSLS, ne potvrđuju optužbe? Poklopac je našao lonac – predsjednica liberalne stranke HSLS, Đurđa Adlešić, također ima problema s istinitim navođenjem svoga obrazovnog stupnja kao i pravaški Juda Anto Đapić, lažni magistar. Uglavnom, utjecajne i neutralne nevladine svjetske udruge koje prate medijske slobode u svijetu rangirale su Republiku Hrvatsku za 2006. godinu, po slobodama medija, iza Republike Srbije, čak i iza četničko-komunističkog entiteta u BiH, tzv. „Republike Srpske“, i iza Prištine! Nameće se zaključak da su birači u Srbiji svjesniji od birača u Hrvatskoj, koji se još uvijek nisu odlijepili od bivših komunista i doušnika bivše jugoslavenske tajne policije !!!