HRVATSKO
PRAVO
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
29. siječanj 2007
NE PROGONE U
HRVATSKOJ SAMO GENERALE!
Osoba
sumnjiva morala o kojoj se u posljednje vrijeme pojavljuju «zanimljive» slike u
medijima Zvonimir Šostar glavni je u gradu Zagrebu za priznavanje statusa
HRVI(hrvatskih ratnih vojnih invalida). Kako ne bi ostalo nepoznato javnosti
čime se još, osim slikanja sa striptizetama, spomenuti liječnik bavi, navest ću
ono što se meni događa. U mojem zahtjevu za priznavanje HRVI Šostar se bavio
utvrđivanjem mog statusa branitelja, što mu nije posao, a po nalogu mafijaša
koji određuju tko smije imati status branitelja i HRVI, a tko ne. U prilogu 1
je izvod iz moje žalbe MOBMS od 6.6.2005. na jednu njegovu svinjariju, koju je
ministarstvo branitelja usvojilo i poništilo njegovo rješenje. Ponovno je
napravio novu svinjariju i obustavio postupak stjecanja statusa. Nakon toga
ponovno sam se žalio 15.11.2005. (izvod u prilog 2) na njegovu samovolju, no
netko u MOBMS-u je postupak stavio na čekanje. Nakon toga podnio sam 15.
3.2006. tužbu Upravnom sudu - do danas bez odgovora.
Uzgred
rečeno MUP mi kao posljednjem ratnom zapovjedniku sustava obrane, zaštite i
spašavanja civilnog stanovništva RH gotovo devet godina nije odgovorio na
zahtjev za priznavanje statusa branitelja u MUP-u (status branitelja u MORH-u
mi je odavno riješen).
Jedan pisar
iz MUP-a odgovorio mi je 2006. da nisam bio branitelj, a svi ili gotovo svi
kojima sam još i u MUP-u (kamo su usred rata premjestili iz MORH-a sustav kojim
sam rukovodio), bio jedno vrijeme zapovjednik (dok u MUP-u nisu srušili sustav
- Jarnjak je tada bio ministar), dobili su status branitelja. Dakle, ja kao
njihov pretpostavljeni, nisam bio branitelj, a svi moji podčinjeni su bili.
Tako stoje stvari u Hrvatskoj sa braniteljima i HRVI. Što mafija želi ona i
napravi.
Tako mi još od 1994. ne dopuštaju da radim u svojoj osnovnoj
struci - energetici (valjda im smetam jer raskrinkavam njihove lopovluke), a
1.7.2006. bezočno su me izbacili s posla (jer prema mišljenju osobe školovane
za skladištara JNA u Beogradu nisam dovoljno stručan) i ostavili bez ikakvih
prihoda i zdravstvenog osiguranja. No ipak sam nekako i to preživio u pravnoj i
demokratskoj državi Hrvatskoj, kako je nazivaju političari koji progone
istinske branitelje.
Prilozi 1.
i 2. (u nastavku) dopisi MOBMS govore više o odnosu umrežene mafije prema
braniteljima, nego sam moj uvodni tekst. Prije smo imali srpsko-hrvatski jezik,
a sada imamo srpsko-hrvatsku mafiju. Pitam se, kad se ovo meni događa, što se tek događa s braniteljima koji
nisu bili rukovodeći kadar u Domovinskom ratu i nisu obrazovani i vični
pisanju. Možda im je jedini izlaz dići ruku na sebe, a to mnogi i čine.
Kao posljednji ratni zapovjednik Civilne obrane Republike Hrvatske i pripadnik Ministarstva obrane (i oružanih snaga), dakle branitelj iz Domovinskog rata u smislu članka 2 stavak 1 podnio sam 16.2.2005. osnovan zahtjev za priznavanje statusa HRVI iz Domovinskog rata po članku 5 stavku 2 Zakona o pravima Hrvatskih branitelja NN 174/2004. Status branitelja dokazan je u smislu članka 2 stavak 5 potvrdom ministarstva obrane (prilog 1 u molbi). Preslika vojne iskaznice (prilog 4 u molbi) dokazuje i pripadnost oružanim snagama, a to pokazuju i neki drugi dokumenti MORH-a.
U smislu članka 5 stavka 2 Zakona priložena medicinska dokumentacija u molbi daje dovoljno osnova za priznavanje statusa HRVI.
U rješenju - odbijenici moje molbe spominje se članak 5. stavak 3 po kojem nisam niti tražio priznavanje statusa HRVI (djeda šumom – baba drumom). Nadalje u rješenju se potpisnik (Zvonimir Šostar) upušta u ocjenu mog statusa branitelja prema članku 2 stavku 2 Zakona što nije njegov posao, jer je status priznat rješenjem MORH-a (prilog 1 molbi) koje je u potpunoj suglasnosti sa člankom 2 stavak 1 Zakona.
Izgleda da se potpisnik rješenja povodio činjenicom da jedino meni kao zapovjedniku civilne obrane RH, umrežena mafija koja je usred rata 1994. srušila sustav civilne obrane Hrvatske, niti nakon osam godina od podnošenja zahtijeva nije u MUP-u odgovorila tj. izdala rješenje o statusu branitelja (od 1.1.1994.), a svima članovima bivšeg stožera – mojim podčinjenima je.
„
Podjele su napravljene još tijekom Domovinskog rata. Jedni na ratište, u rovove
i na položaje a drugi u stožere, krizne štabove, zapovjedništva. Jedni ginu,
drugi jedu i piju. Jedni dobivaju otkaze zbog terena, drugi otvaraju firme na
terenu. Jedni dijele patnje i ratne strahote, drugi odlikovanja i počasti.
Jedni poslije rata u propast, drugi na vlast. Danas dezerteri pričaju
braniteljima kako je bilo na ratištu, profiteri pričaju stradalnicima kako
treba podnijet žrtvu za Hrvatsku. I onda još se ljute ako ih stradalnici ne
dođu slušati i ako im ne dođu pljeskati.“ Spomenuti citat iz jednog nedavno u novinama
objavljenog članka vjerodostojno i sažeto opisuje ono što se dogodilo u
Hrvatskoj. Znam to iz osobnog iskustva. Danas je sve više obilježavanja pobjeda
nad agresorom u kojima na jednoj strani sudjeluju istinski branitelji a na
drugoj oni «drugi». Ono što se dogodilo sa sustavom obrane, zaštite i spašavanja usred Domovinskog rata i ne dozvoljavanje
njegove ponovne uspostave, pa čak i objavljivanja kako to ponovno napraviti,
savršeno se uklapaju u napisano.
Nisam član niti jedne političke stranke. Osobe koje su usred
rata srušile sustav obrane i ne dopuštaju uspostavu sustava očito su one s “druge strane” – oni “drugi”.
Prvo su bili veliki drugovi, Jugosloveni – komunisti i ateisti koji su
zapisivali tko ide u crkvu. Zatim s promjenom vlasti postali su veliki Hrvati, koji ližu oltare i zapisuju tko ne ide
u crkvu, da bi zatim opet postali “pravovjerni”. Pritom su ostvarili sve
privilegije koje su im pale na pamet, a nama drugima ne daju niti da dišemo
niti da ostvarimo ono što nam pripada. Budući da su ostvarili sve što im je
palo na pamet nisu se uopće potrudili
da brojni živi i poginuli pripadnici Civilne obrane diljem RH dobiju u Zakonu o
braniteljima status koji im pripada što je golema nepravda prema tim ljudima.
Nakon svega opet s promjenom vlasti postaju veliki europejci i dalje sve po
potrebi, a Hrvatska tone sve brže i dublje.
Dugogodišnjem teroru umrežene mafije koja glumata da je zanima sigurnost, obrana, zaštita i spašavanje stanovnika u izvanrednim stanjima, izložen sam još od bezočne čistke najkvalificiranijeg kadra provedene u MORH-u 1992. godine (vjerojatno bez znanja tadašnjeg ministra) kada mi za razdoblje od nekoliko mjeseci nisu priznata prava niti isplaćena odšteta (prilog 1 - pismo ministru obrane – za sada još bez odgovora). U tom prilogu moći ćete naslutiti tko su sve “branitelji” i branitelji i kako se prema njima postupa.
U prilogu 2 je ocjena glavnog vojnog savjetnika predsjednika RH o mojoj knjizi tj. sustavu koji smo izgrađivali u tijeku rata, a koji mafija ne dopušta ponovno uspostaviti, kako biste stekli sliku o tome što se radilo za rata u dijelu obrane kojim sam rukovodio u MORH-u.
Zanimljivo je da me se po “potrebi” smatra pripadnikom oružanih snaga i braniteljem kada mi se dodijelilo oružje kao i kada mi ga se oduzimalo, a sada po rješenju na koje se žalim, najednom ne. Oružje dobiveno na revers u MORH-u morao sam dati u prodaju kako me se ne bi prekršajno kao zaposlenika MUP-a od strane MUP-a gonilo prilikom razoružavanja branitelja slična onom 1991. (prilog 3).
Prilozi:
1. Pismo
ministru obrane RH (s prilogom 1) od 24. veljače 2005.
2. Izvadak iz
mišljenja generala zbora Antuna Tusa o mojoj knjizi o upravljanju u krizama
odnosno o sustavu koji smo izgrađivali u MORH-u za Domovinskog rata
3. Rješenje prekršajnog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2005.
Unatoč rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti UP/II-562-02/05-0101/375 URBROJ: 519-04/1-05-2 od 30.9.2005. o poništenju prvog nezakonitog rješenja Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb Klasa: UPI/I-564-01/05-029/280 URBROJ: 251-07-06/115-05-18 (kojim se odbijena moja molba), Gradski ured (potpisnik Zvonimir Šostar) svojim zaključkom (prilog 1) se opet bavi mojim statusom branitelja, što mu nije posao. Moj status branitelja neosporno je dokazan prilozima 1,3,4 u mojoj molbi za priznavanje statusa HRVI podnijetoj spomenutom uredu 16.2.2005., koje sada ponovno prilažem kao prilog 2. ovoj žalbi. Spomenuti se u tu svrhu čak bavi pribavljanjem dokaza koji ništa ne znače i ne opovrgavaju dokaze (iz rata) iz moje molbe. Kojekakvi činovnici potpisati će danas deset godina poslije rata po naredbi svojih, protiv uspostave pravne države umreženih rukovodilaca, bilo što. Stvaraju po njihovoj potrebi liste: onih kojima treba osigurati sve privilegije iako nisu bili branitelji; onih istinskih branitelja i Hrvata koji moraju ostati izvan onoga što im omogućuje zakon o braniteljima i drugi pravni akti; onih branitelja koji nisu iz raznovrsnih razloga po volji takvih osoba i njihovih naredbodavaca, koje bez ikakvih dokaza treba optužiti čak za ratne zločine itd., itd.
Mjerodavni za opis mog ratnog puta kao posljednjeg ratnog zapovjednika sustava obrane, zaštite i spašavanja RH (zapovjednika stožera civilne zaštite RH) su prema tada važećim zakonima bili tadašnji ministar obrane, predsjednik Vlade i predsjednik Republike Hrvatske. Drugih nadređenih nisam imao. To ne mogu biti nikakvi sadašnji činovnici poput Šostara i sličnih iz MORH-a i MUP-a. To ne može biti ni nesposobni administrativac, glavosjek – Lucić, izvršilac čistke najkvalificiranijeg kadra u MORH-u 1992. (prilog 1. – pismo ministru Rončeviću iz moje osnovano prihvaćene žalbe MOBMS-u od 6.6.2005.) koji je sada “dogurao” vrlo visoko - do zapovjednika vojske.
Iako sam i u MUP-u još neko vrijeme do razrješenja, zbog ukidanja spomenutog za obranu vrlo važnog sustava 1994., bio zapovjednik tog republičkog tijela važnog za obranu zemlje, još od 1997. godine (kada sam zatražio) do danas nisam dobio nikakav odgovor o priznavanju statusa branitelja, dok su svi moji podčinjeni (ili gotovo svi) već odavno to ostvarili. Koliko mi je poznato bez moje potvrde, kao njihova posljednjeg ratnog zapovjednika, to nisu mogli niti dobiti. To ne iznenađuje, jer su pojedini odjeli MUP-a prava legla bezakonja, zloporaba i kriminala. Sada, iako za to nema nikakve zakonske osnove u svom zaključku Šostar tvrdi da se bez priznavanja mog statusa u MUP-u “ne može riješiti sama stvar priznavanja statusa HRVI”. Bez sumnje je i dugogodišnji teror umrežene mafije kojem su izloženi najkvalificiraniji branitelji u MUP-u, od kada je srušen sustav obrane zaštite i spašavanja stanovništva RH usred rata, te nedopuštanje zapošljavanja u struci u kojoj sam postigao najviše - u energetici (da se u njoj može nesmetano rasprodavati sve što vrijedi), uz predano angažiranje na obrani i stvaranju neovisne Hrvatske, mogao utjecati na tijek teške bolest koja me je zadesila. Na to ima utjecaja i ovo Šostarevo “rješavanje” mog statusa HRVI.
Predlažem da se Šostarov zaključak, koji nema nikakve zakonske osnove, stavi izvan snage i da se hitno riješi moj status priznavanja HRVI. Šostar očito nije niti pročitao moju molbu i priloge od 16.2.2005., kao ni žalbu na njegovo poništeno rješenje s prilozima od 6.6.2005., niti rješenje MOBMS-a od 30.9.2005. kojim se njegov uradak od 25.5.2005. smatra ništavnim. Načinom “rješavanja” pitanja branitelja kakvim se bavi Šostar i umrežemi, mnogi istinski branitelji nikad neće za života steći status koji im po zakonu pripada.
Molim da ispitate rad spomenutog ureda i da za rješavanje ove problematike odredite primjerenije institucije i osobe tj. da izuzmete iz “rješavanja” statusa HRVI g. Šostara i slične. Predlažem i da kod mjerodavnih pokrenete ispitivanje potpuno nezakonitog rješavanje statusa branitelja u administraciji MUP-a.
Dr.
Branimir Molak, dipl. inž.