HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

5. veljače 2007.

TAJNI DOKUMENTI POTVRDILI PARAGINE OPTUŽBE O TUĐMANOVOJ IZDAJI BOSANSKE POSAVINE !

Preozbiljne optužbe, potkrijepljene dokazima, diskvalificiraju povijesnu ličnost Franje Tuđmana da u bližoj budućnosti dobije u hrvatskoj političkoj povijesti, i u politici, položaj središnje političke figure zaslužna za obranu hrvatskih nacionalnih interesa povezani sa stvaranjem hrvatske države. Najnovija objava bivših tajnih dokumenata pod nazivom Izvješće predsjedničke Komisije Vijeća narodne obrane iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, nastalo i « nestalo» po nalogu prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 1992. godine, potvrđuje sve optužbe predsjednika Hrvatske stranke prava od 1992. do danas, kojima je Dobroslav Paraga (HSP1861.) teretio prvog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i Republike Hrvatske da je glavni krivac za izdaju Bosanske Posavine velikosrpskom agresoru. Kao što je poznato, Bosanska Posavina je pala 7. listopada 1992. pod velikosrpsku okupaciju, unatoč snažnoj obrani, prije svega hrvatskih dragovljaca, ali i Hrvatske vojske i specijalne policije Republike Hrvatske.

Zagrebački tjednik Nacional objavio je u broju od 30. siječnja 2007. članak pod naslovom «Šušak je prodao Posavinu». Novinari u članku opisuju sadržaj izvješća predsjedničke Komisije Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske, nastalo po nalogu predsjednika Franje Tuđmana u studenome 1992. godine, koji tjedan nakon neočekivanog pada Bosanske Posavine. Nakon što je izvješće Komisije, na čelu sa generalima HV Ivanom Čermakon i Josipom Lucićem (današnji načelnik Glavnog stožera HV) dovršeno ispitivanjem skoro svih sudionika šok-događaja oko pada Bosanskog Broda i cijele Bosanske Posavine, na svjetlo dana probila se ISTINA da je za pad Republici Hrvatskoj strateški važne Bosanske Posavine KRIV tadašnji ministar obrane RH Gojko Šušak, kojega se dovodi u vezu s veleizdajom Republike Hrvatske. Nažalost, u članku se, kao po nekoj nevidljivoj političkoj naredbi, kao nalogodavac veleizdaje zaobilaze Franjo Tuđman i Josip Manolić, iako druge činjenice, koje se u članku ne spominju, ukazuju upravo na predsjednika Tuđman i njegova pomoćnika i zamjenika Jožu Manolića, kralja hrvatske Udbe. Naprotiv, Manolić u Nacionalovu članku upire prst u mrtvoga Šuška, a svoju ulogu u veleizdaji Republike Hrvatske u cijelosti lukavo prešućuje. Zato Hrvatsko pravo ovime nadopunjuje navedene činjenice iz Nacionala kako bi hrvatska javnost, povjesničari i odgovorni političari mogli izvuči POUKU iz Tuđmanove politike krivih Drina koja je Republiku Hrvatsku i hrvatski narod danas dovela tu gdje je – pred svršenu činjenicu da je zapadna velikosrpska granica uz Savu i Unu umjesto na tisućljetnoj povijesno-civilizacijskoj granici na Drini.

Koje negativne posljedice komunističko-fašistička tzv. « Republika Srpska » u BiH ima za RH i njenu blisku budućnost kao i za hrvatske generacije nakon F. Tuđmana uskoro će osjetiti na vlastitoj koži, posebno stoga što je vanjska politika Europske Unije već prilikom raspada Titove Jugoslavije i velikosrpske agresije na njene bivše republike i nove nezavisne države Hrvatsku i BiH pokazala potpunu nesposobnost, i dobrim dijelom pristranost u korist Srbije. U kolikoj mjeri će svoje greške iz Hrvatske i BiH prenjeti ili izbjeći prilikom aktualnog rješavanja problema Kosova, Bruxelles će pokazati Zagrebu da li hrvatsko društvo može opet očekivati nove probleme za svoju egzistencijalnu nacionalnu opstojnost ili ne. Uz EU, kosovski problem riješava i OUN (eksponent Marti Ahtisari), uz snažni utjecaj vlade Sjedinjenih Američkih Država, i uz veliku pozornost i diplomatski pritisak Ruske Federacije, tako da se već sada može nazrijeti početak novih problema za Republiku Hrvatsku, bez obzira što predsjednik Republike Hrvatske Mesić i predsjednik hrvatske vlade Ivo Sanader uopće i ne komentiraju što se to u bližem hrvatskom susjedstvu uopće događa, iako je aktualni premijer vlade Kosova bivši časnik Hrvatske vojske, g. Agim Ceku. Službeni Zagreb zauzima neutralni položaj, ako ne i pristranu stranu u korist Srbije, da se ne bi zamjerili beogradskoj čaršiji, dok se rijetke antivelikosrpske saveznike Hrvata – kosovske Albance praktički na Pantovčaku i u Banskim dvorima ostavlja na cjedilu, što je na tragu Tuđmanove politike stvaranja savezništva sa Slobodanom Miloševićem, kao primjerice u nultoj godini srpske povijesti kada je NATO 1999. godine tri mjeseca bombaridirao srpske oružane snage i vojne ciljeve na Kosovu, u Srbiji, u Beogradu, dok je Franjo Tuđman zagovarao ideju podjelu Kosova, zastupajući stajalište Miloševićeva mentora i tvroca srpskog «Mein Kampf-a» (Memorandum SANU) Dobrice Ćosića. NATO je tada prijetio bombaridiranjem mosta preko Dunava na hrvatsko-srbijanskoj granici ako F. Tuđman ne prekine opskrbu Srbije s naftom, koja se tada nalazila pod međunarodnim sankcijama zbog etničkog čišćenja na Kosovu. (Šećer na kraju i točku na “i” vrhovnik Republike Hrvatske stavio je u razgovoru s novinarkom (Ingrid Badurina) talijanskog lista “La Stampa” krajem svibnja 1999. godine, kojega je prenio režimski zagrebački list “Vjesnik” od 1.lipnja iste godine.)

Ako se prati kronika političkih događaja devedesetih godina 20. st. na području bivše Jugoslavije, svi problemi za hrvatsku nacionalnu sigurnost počeli su dogovorom u Karađorđevu 1991. između državnih i partijskih čelnika Hrvatske i Srbije o podjeli Bosne i Hercegovine. Kontrapolitiku protiv izdaje u Karađorđevu vodio je predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga i dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik koji su 1991. stvarali antivelikosrpsku koaliciju koja je mogla, da se održala, dovesti do ravnoteže snaga na terenu i do izbjegavanja krvavog raspada umjetne i istrošene SFR Jugoslavije, kao i do sprječavanja velikosrpske agresije na BiH, i hrvatski narod u BiH, i okupacije dvije trećine njena teritorija 1992. godine. O tome svjedoči dokument sudionika 18. godišnje konferencije Konzervativne političke akcije Republikanske stranke SAD od 8. veljače 1991. godine, iz kojega se iščitava demokratski zahtjev za miroljubivim razlazom jugoslavenskih /od komunista/ «okupiranih» republika, i zahtjev za pravom na «održavanje plebiscita o samoodređenju hrvatskog i drugih naroda na temeljima Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i Helsinških sporazuma, bez uprabe sile». U Sofiji je antivelikosrpski savez 1991. dobio ozbiljne konture kada su inicijativu pravaškog vodstva poduprle sve demokratske oporbene stranke u zapadnom dijelu Jugositočne Europe, za koje se moglo pretpostaviti da će nakon pada Berlinskog zida u uvjetima sloma komunizma i uspostave demokracije preuzeti od komunista vlasti u svojim zemljama. No, niti je u zapadnom dijelu Jugoistočne Europe zavladala demokracija, niti se održala antivelikosrpska koalicija, koja se stvarala isključivo zato što je velikosrpska politika najavljivala od 1986. osvajanja Srbiji susjednih teritorija i napade na nesrpske narode, posebno na Hrvate, bosanske muslimane i kosovske Albance. Stoga su Dobroslav Paraga i Ante Paradžik vodili državne razgovore s albanskim političkim vodstvom u Tirani, i u Sofiji, dakle, s predstavnicima Albanije i Bugarske. Beogradska «Politika ekspres» (Miloševićevo glasilo) donjela je u članku od 17.7.1991. pod naslovom «Balkanski antivelikosrpski savez» zabrinjavajuće vijesti za beogradsku čaršiju. Prije toga, 9. srpnja 1991. beogradska «Politika ekspres» elaborira otkuda projektu «Velike» Srbije prijeti opasnost : «Paradžik i Paraga nastavljaju intenzivne političke i diplomatske korake za što brže priznavanje Hrvatske kao nezavisne države (…)», te prenosi priopćenje za javnost Hrvatske stranke prava u kojemu se navodi : «Tokom srdačnog susreta sa predsjednikom albanske države, za vrijeme kojeg su mu lideri Hrvatske stranke prava objasnili težak položaj Hrvatske i Slovenije zbog agresije jugoslavenske armije i četničkih hordi ovih dana i zatražili podršku u stvaranju antivelikosrpske koalicije naroda i zemalja vitalno ugroženih imperijalnim težnjama srpskog vodstva u Beogradu za dominacijom na Balkanu». Politika ekspres završava s izjavom predsjednika Albanije, koja je zabrinula Beograd : «Živjela slobodna Hrvatska». Znakovito je da režimski list Politika ekspres navodi i da «Banski dvori još nisu reagirali» /na Paraginu inicijativu/. Bio je to neizravno beogradski poziv Franji Tuđmanu da počne obračun s Paragom, koji će uslijediti. («Politika ekspres», 09.7.1991. «Podrška iz Tirane»). Sarajevski režimski list «Oslobođenje» prenio je 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» Paragin zahtjev : «Zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i povijesne granice iz 1912. godine». Kao što se vidi, Dobroslav Paraga je upravo u sadašnjem vremenu ostvario hrvatsku rodoljubnu politiku, koliko god ga predsjednik Mesić, premijer Sanader i parlamentarni opozicijski vođa Račan sprječavali državnom i medijskom cenzurom i represijom: Srbija se ove, 2007. godine vraća u normalne granice iz 1912. godine – «Velika» Srbija se konačno raspala odlaskom Crne Gore i kosovskom, makar i uvjetovanom nezavisnošću, što ne znači da sutra opet neće uskrsnuti iz pepela ako će «drugovi» Mesić, Sanader i Račan i dalje voditi anti-antivelikosrpsku politiku. Dok je Tuđmanov najbliži suradnik Stjepan Mesić tek 1994. počeo kritizirati Tuđmanovu politiku prema BiH, Dobroslav Paraga je Tuđmana u svezi toga kritizirao već 1991. godine, najavljujući teške posljedice za hrvatski narod ako se politika podjele BiH ostvari. Teške posljedice danas su vidljive svakom hrvatskom građaninu, na svakom koraku, od strašne korupcije do visoke stope nezaposlenosti, tihe inflacije i hrvatske dipolmacije koja je u knock-downu na svaku pa i najmanju provokaciju koja dolazi iz Republike Slovenije u vezi Savudrijske vale i drugo. Franjo Tuđman svim je sredstvima razbijao antivelikosrpsku koaliciju, vodeći staru izdajničku politiku hrvatsko-srpske koalicije s početka 20. stoljeća. Ideju o obnovi antivelikosrpske koalicije je Dobroslav Paraga ponovno iznio na današnji dan u Sarajevu 1994. godine, na dan krvavog maskra na sarajevskim Markalama, koju je onda predsjednik Clinton prihvatio i implementirao u američku vanjsku politiku koja je rezultirala Washingtonskim sporazumom o zaustavljanju hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH i stvaranju hrvatsko-bošnjačke koalicije, te napadom Sjevernoatlantskog saveza NATO na velikosrpsku tvorevinu 1999. godine, i padom krvničkog i osvajačkog režima Slobodana Miloševića godinu dana poslije.

Prvi državni udar na antivelikosrpsku koaliciju je Franjo Tuđman organizirao i izveo smrtonosnim atentatom na Antu Paradžika 21. rujna 1991. godine, te monstruoznim državnim izvješćem o padu Vukovara krajem 1991. godine u kojemu je Josip Manolić lažno optužio Dobroslava Paragu za pad Vukovara, dakle, onoga koji je Vukovaru jedini pružio učinkovitu pomoć, za razliku od Franje Tuđmana, Josipa Manolića i Josipa Perkovića. Nije hrvatski junak SINIŠA GLAVAŠEVIĆ bez veze u svojemu otvorenom pismu i moralnoj optužnici OPTUŽIO HRVATSKO VRHOVNIŠTVO ZA PAD VUKOVARA ! Paralelno s montiranim državnim izvješćem o padu Vukovara tekla je akcija uhićenja Dobroslava Parage od strane Tuđmanovih snaga sigurnosti i montirana optužnica državnog odvjetnika protiv D. Parage, koja je poslije pala u vodu. Za svo vrijeme sramotne Tuđmanove politike prema hrvatskim nekomunističkim demokratima iz Hrvatske stranke prava trajala je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku. Slobodan Milošević je zbog Parage već gubio živce, i od Tuđmana na pregovorima u Den Haagu 7. listopada 1991. tražio rasformiranje Hrvatskih obrambenih snaga koje je g. D. Paraga utemeljio, uvjerivši se da je Franjo Tuđman u vrh hrvatske vlasti instalirao najgore boljševike, oficire jugoslavenske tajne službe i jugokomuniste. Kako bi pred hrvatskom javnošću zamaskirao svoju veleizdaju, Franjo Tuđman preko Dnevnika Hrvatske televizije donosi prijetnju o zabrani terorističke «Srpske demokratske stranke » (SDS), nastala u laboratoriju KOS-a, koja je dizala oružanu pobunu u Hrvatskoj, i raspuštanje Hrvatske stranke prava, koja je učinkovito suzbijala velikosrpsku pobunu i agresiju. Sljedeće, 1992. godine, Slobo Milošević rat iz Hrvatske prenosi u Bosnu i Hercegovinu, napadom na hrvatsko mjesto Ravno, i 6. travnja 1992. napadom na Sarajevo i opsadom glavnog bosanskohercegovačkog grada na Miljacki.

Od travnja do srpnja 1992. je hrvatskim oružanim snagama, u antivelikosrpskoj koaliciji sa bosanskim muslimanima, uspjelo iz Bosanske Posavine istjerati agresorsku i okupatorsku «JNA» i četničku bandu, koja je po istom receptu kao u Hrvatskoj pokušala u Bosanskoj Posavini stvoriti «srpsku krajinu». Hrvatske snage, iako inferiorne u materijalu i tehnici, visokim moralom držale su u šahu srpskog okupatora kojemu je kao veza između Srbije i okupirane Banja Luke ostao jedino uski koridor južno od Brčkog, u širini jednog do tri kilometra. Polovicom srpnja 1992. uslijedila je srpska kontraofenziva, ali bez većeg uspjeha, sve do polovice rujna 1992. kada puca hrvatska obrana, ali ne zbog srpske ofenzive, nego zbog izdaje u hrvatskim redovima, poticane s vrha hrvatske države – od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Josipa Manolića. Uvod u izdaju bilo je donošenje tzv. Zaključaka o stvaranju tzv. «Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne» 18. studenoga 1991. u Zagrebu (Pantovčak), dakle, na dan pada Vukovara. Šest mjeseci poslije je šef hrvatske tajne službe Josip Manolić u austrijskom Grazu organizirao susret Boban-Karadžić na kojemu je dogovoreno separatno primirje između hrvatske obrane u BiH i srpskog agresora na Bosnu i Hercegovinu. Franjo Tuđman se pripremao na formalnu promjenu saveznika, miniranjem antivelikosrpske koalicije koju je stvorio Dobroslav Paraga, i likvidacijom hrvatskih snaga obrane na svim bojišnicama u BiH prema velikosrpskom agresoru kako bi hrvatske snage mogao usmjeriti protiv središnje legalne vlade u Sarajevu i bosanskih muslimana (Muslimana) sa ciljem zaokruživanja ostatka neokupiranog teritorija BiH čije je mrvice Slobodan Milošević pred Franju Tuđmana bacio u Karađorđevu ožujka mjeseca 1991. godine. Kako bi to postigao, F. Tuđman je morao najprije likvidirati Hrvatske obrambene snage (HOS), što je postigao smrtonosnim atentatom na generala HOS-a i Armije BiH Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a, 9. kolovoza 1992. kraj Mostara, u vrijeme najžešće srpske ofenzive na Bosansku Posavinu, kada je beogradski generalštab nastojao proširiti posavski koridor, jer u suprotnom bi hrvatske snage slomile kičmu «Velikoj» Srbiji. U samoj Bosanskoj Posavini agenti tajne službe Franje Tuđmana pucaju hosovcima u leđa/ubijen zapovjednik brigade HOS-a i HVO-a pukovnik HOS-a Stojan Vujnović – hrvatski branitelji pogibaju od «prijateljske vatre». Izdaju HOS-a i kazneno djelo dezerterstva počinio je nečasni izdajnik HOS-a Ivica Primorac, kojega je F. Tuđman kao nagradu za izdaju unaprijedio u šefa obavještajne službe « Hrvatske Republike Herceg-Bosne » (poslije je I. Primorac haaškom tužiteljstvu suda ICTY cinkario sve dužnosnike «Herceg-Bosne» i HDZ-a BiH. Visoki dužnosnik HSP-a i saborski zastupnik Ante Prkačin počinio je također veleizdaju Republike Hrvatske kada je izdao Dobroslava Paragu i HOS, izručujući HOS krvnicima-dželatima. U isto vrijeme se Ante Prkačin u tjedniku «Globus» hvali kako je za njega najbolji političar Mate Boban, iako se njegov stranački predsjednik zvao Dobroslav Paraga. Nakon što je hrvatski predsjednik obračunao s hrvatskim bojovnicima i junacima Bosanske Posavine iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), krenuo je prevariti i hrvatske branitelje iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kao i oružanih snaga Republike Hrvatske, i dužnosnike Hrvatske demokratske zajednice. Tek sada dolazimo u biti do navoda iz navedenog članka Nacionala, koji je čarobnim štapićem izbrisao sve događaje vezane za Dobroslava Paragu, HOS i antivelikosrpsku koaliciju.

Dvije trećine stanovnika Bosanske Posavine, dakle, dijela Bosne i Hercegovine uz rijeku Savu i granicu s Republikom Hrvatskom činili su Muslimani i Hrvati. Zajedno su se odupirali srpskoj okupaciji. Pod žestok udar tzv. «JNA» dolazio je Bosanski Brod u kojemu se nalazila rafinerija nafte, a nasuprot njemu, u Slavonskom Brodu teška hrvatska vojna industrija (tvornica tenkova). Oba grada došla su pod konstantni bombardement srpske artiljerije i avijacije. U području grada Brčkog, čije su hrvatsko i muslimansko pučanstvo Srbi skoro u cijelosti zatočili u logoru smrti (Luka…) u kojima su Hrvatice i Muslimanke planski sustavno silovane od pripadnika tzv. «JNA», koridor je bio širok samo oko tri kilometra. Gradovi Bosanski Brod i Derventa doživjeli su sudbinu Vukovara, ali nisu se predavali, naivno vjerujući u pomoć hrvatskog vrhovništva, te u vjeri da hrvatski branitelji i Franjo Tuđman imaju isti cilj.

Bosanska posavina pala je pod velikosrbsku okupaciju 7. listopada 1992. nakon uspješne obrane koja je trajala od sredine srpnja 1992. godine kada je počela ofenziva snaga bosanskih Srba i «JNA». Tek u rujnu je hrvatska obrana Bosanske posavine počela popuštati kada je poginulo 96 hrvatskih branitelja, a 650 hrvatskih bojovnika bilo ranjeno. Dana 30. rujna zarobljeno je 19 hrvatskih vojnika 2. bojne slavonskobrodske 108. brigade HV. Hrvatska obrana popuštala je zbog izdaje koju je, uz Tuđmanov pristanak, počinio ministar obrane RH Gojko Šušak, uz svoje suradnike iz hercegovačke komunističko-udbaške skupine oko Ivana Brizića i Ivana Čuljka, koji su uspostavili dvostruku liniju zapovijedanja kojom je zaobiđen zapovjednik Slavonskog bojišta, general Karlo Gorinšek, koji je koordinirao Operativnu zonu Osijek i Operativnu grupu Istočna Posavina. Kako bi zavjerenička skupina oko Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana uspjela ispuniti obećanje i dogovor s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem o prepuštanju Srbima važnog koridora kroz Bosansku posavinu koji je spajao okupirano područje u Hrvatskoj (tzv. «Republika Srpska Krajina») i okupirano područje u BiH (tzv. «Republika Srpska»), morala je biti zaustavljena hrvatska obrana Bosanske Posavine, tako da se pristupilo likvidaciji dragovoljačkih jedinica HOS-a i neutralizaciji jedinica Hrvatskog vijeća obrane (hrvatske 101. brigade iz Bosanskog Broda, i 103. brigada iz Dervente) i Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini. Šuškov čovjek Iko Stanić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice iz Dervente, preuzeo je vlast u Bosanskoj Posavini, a legalno izabrani hrvatski narodni zastupnici prisiljeni su na ostavke ili na prelazak u nova ilegalna tijela vlasti, takozvana Vijeća Hrvatskog vijeća obrane, koja su Bosansku Posavinu trebali priključiti «Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni». (Stjepan Mesić s nalogom Franje Tuđmana odlazi u BiH i smjenjuje predsjednika HDZ-BiH, Stepana Kljujića, protivnika velikosrpske politike.) To je dovelo do osipanja hrvatske obrane u Bosanskoj Posavini zato što su muslimani u vojnim redovima Hrvatskog vijeća obrane postali zbunjeni, i nisu se slagali s izmještajem hrvatskih oružanih snaga iz Bosanske Posavine. Vodstvu bosanskih Hrvata iz Posavine su ljudi iz Hercegovine i kruga oko Mate Bobana obećavali pomoć u obrani ako posavske općine priključe «Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni», ali pomoć nikada nije pružena. U zavjereničkoj skupini sudjelovali su navedeni Ivan Brizić iz 101. brigade HVO koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda vojsci bosanskih Srba pod zapovjedništvom pukovnika Slavka Lisice, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija HV naglo je morao biti pušten nakon izravne intervencije ministra Šuška, tako da je i prije davanja iskaza pušten na slobodu, i nikada nije odgovarao ni za što. Navedeni Ivan Čuljak bio je također zadužen za širenje dezinformacija i defetizma, što u ratu predstavlja izdaju. Hrvatskim vojnicima u postrojbama na posavskom ratištu tvrdio je, borili se ili ne borili, da je sve već dogovoreno između Bobana i Karadžića o navodnom prepuštanju Dervente Hrvatima (istina je bila upravo obratna). Uloga generala Hrvatskog vijeća obrane Slobodana Praljka, također je ostala nejasna, s obzirom da, kad se pojavljivao na posavskom ratištu, stalno su nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Potpuno su zakazale hrvatska vojno-obavještajna služba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, SIS i služba Informativne propagande djelatnosti za moral, jer namjerno nisu razotkrivale defetiste u hrvatskim redovima, a nisu se potrudile hrvatskim braniteljima objasniti ciljeve borbe u Posavini. (Šef vojno-obavještajne službe SIS bio je u to vrieme brigadir HV Josip Perković, bivši operater jugoslavenske tajne službe UDB-e, i bliski suradnik Gojka Šuška i Josipa Manolića. Kada se uzme u obzir tvrdnja osnivača hrvatske vojne obavještajne službe g. Frančiškovića o sramotnim i nečasnim radnjama Josipa Perkovića koji je došao na Frančiškovićevo mjesto i pod zaštitu Gojka Šuška, mutne okolnosti postaju jasne. A kada se uzme u obzir da je navodni emigrant Gojko Šušak došao 15. lipnja 1990. u Hrvatsku s «jugo-pasošem» koji je izdat u Beogradu od jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova (br. putovnice: 012151), jasna je i uska povezanost G. Šuška i J. Perkovića. Kad je F. Tuđman smijenio Josipa Perkovića sa čelnog mjesta SIS-a, J. Perković odlazi pod izravnu zaštitu Gojka Šuška u MORH. Poslije Josip Perković i Josip Manolić nastupaju kao svjedoci optužbe na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci.)

Bosanska Posavina bila je kulturno-poviesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda, na površini od 2650 četvornih kilometara plodne zemlje, uz stratešku rafineriju nafte u Bosanskom Brodu, i većinski udjel hrvatskog katoličkog stanovništva od 51 posto, koje je držalo i većinu katastarske zemlje u Bosanskoj Posavini. Unatoč tome je vrhovnik Tuđman uz zavjereničku skupinu oko Mate Bobana, Gojka Šuška i udbaško-kosovski klan predao Bosansku Posavinu velikosrbskom agresoru, a u Daytonu je Predsjednik Tuđman konačno predao Bos. Posavinu u ruke balkanskom krvniku Slobodanu Miloševiću. (Tadašnji predsjednik Federacije BiH, Krešimir Zubak, odbio je zbog toga podpisati mirovni sporazum u Daytonu.)

Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine od okupatorskih jedinica «JNA» i četničke bande koja je protjerana prema unutrašnjosti BiH. Hrvatske postrojbe iz HVO i HOS potpuno su blokirale pomoć srbskim snagama koja je koridorom kraj Brčkog dolazila iz Srbije. Tada srpska strana dovodi pomoć iz svih okupiranih krajeva BiH, čak i s okupiranog područja u Republici Hrvatskoj, kako bi oslobodila koridor i otjerale hrvatske snage preko Save. Srbi ne bi uspjeli da se u hrvatskim redovima nije dogodila zavjera i izdaja! Na kraju kada je pod okupaciju pao grad Bosanski Brod na Savi, hrvatske snage su u cielosti držale veliki i strateški most preko Save kojega je čuvala specijalna policija iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri vrhunska i najmodernija tenka tipa M-84 Hrvatske vojske, i dva topa. Unatoč tome je netko s hrvatske strane most dao srušiti, što je također ostala nerazjašnjena i čudna okolnost u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu.

Zašto je Tuđman izdao hrvatske branitelje u Bosanskoj Posavini ?

Zato što je špekulirao da će hrvatska strana u ratu dobiti granicu u Bosni, u Novom Travniku i Busovači, i u Bihaću, te okupiranu hrvatsku Baranju (izvor: transkript iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, objavljen u splitskom Feral Tribuneu). Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, 16. i 17. listopada 1993. godine, godinu dana nakon čudnog pada Bosanske Posavine, i 40 dana prije navoda iz objavljenog transkripta, rekao «Ispalo je da sam ja naredio povlačenje /iz Bos. Posavine/, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.» Međutim, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, i Republike Hrvatske, očito je lagao hrvatsku javnost i svoje naivne stranačke pristaše, od kojih su mnogi bili hrvatski rodoljubi, ali izmanipulirani od bivšeg partizanskog majora i Titova generala. Pošto je pad Bosanske Posavine unio veliki nemir u hrvatsku javnost, posebno među bosanske Hrvate i Slavonce, predsjednik Tuđman naredio je u studenom 1992. formiranje Komisije Vijeća narodne obrane u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, prethodnice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS). Predsjednikovu Komisiju predvodio je general HV Ivan Čermak, ali, kada su članovi Komisije došli do uzroka pada Bosanske Posavine i do pravih krivaca, dakle, do Gojka Šuška, Mate Bobana, Slobodana Praljka i drugih, predsjednik Franjo Tuđman je izvješće Komisije proglasio vojnom i državnom tajnom. Osnivač Hrvatskih obrambenih snaga Dobroslav Paraga cijelo je vrieme od pada Bosanske Posavine tvrdio (vrijeme je dokazalo da je bio u pravu), da je hrvatsko vrhovništvo izdalo Bosansku Posavinu i hrvatske branitelje, što je tvrdio i na prosvjednom skupu (cca. 30 tisuća prosvjednika) koji je u povodu pada Bos. Posavine održan na velikom Trgu Francuske Republike u Zagrebu, 1995. godine, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je Bosanska Posavina konačno izdana, i prodana Srbima. Inače, povodom pada Vukovara je Tuđman također naložio formiranje državne Komisije za ustanovljenje razloga pada Vukovara, a Josip Manolić je tada lažno optužio Dobroslava Paragu za pad Vukovara, dakle, lažno je optužio onoga koji je jedini Vukovaru pružao djelatnu pomoć. Ovaj puta za pad Bos. Posavine nije lažno optužen Paraga, nego je lažno optužen gradonačelnik Slavonskog Broda u vrijeme pada Bosanskog Broda, Jozo Meter, čelnik Hrvatske demokratske zajednice iz Slavonskog Broda, kojega je Ivan Brizić počeo javno klevetati da je kriv za pad Bosanske Posavine. Unatoč tome, g. J. Meter se u Nacionalovu članku dao fotografirati ispred spomenika Franji Tuđmanu u Slavonskom Brodu, što znači da još uvijek nije shvatio uzroke pada Bosanske Posavine.

Okupiranu Bosansku posavinu je Predsjednik Tuđman navodno na pritisak američke administracije morao na tzv. mirovnim pregovorima u Daytonu godine 1995. prepustiti Miloševićevoj fašističkoj «Republici Srpskoj», međutim, zemljovid iz ureda predsjednika Republike Hrvatske od 5. rujna 1995. godine, objavljen u knjizi hrvatskog političara iz Bosne i Hercegovine, Ive Komšića, svjedoči o tome da je F. Tuđman prepustio Bosansku posavinu tzv. «Republici Srpskoj» bez ikakvog pritiska međunarodne zajednice, i to u vrijeme zajedničke oslobodilačke akcije Hrvatske vojske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, kada je deblokiran Bihać, oslobođen Sanski Most, Kupres i druga mjesta, te kada su postrojbe Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine stajale pred vratima Banja Luke.

Uz velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića i pro-velikosrpsku politiku Franje Tuđmana, za bolje shvaćanje pada i izdaje Bosanske Posavine treba se uzeti u obzir i međunarodni čimbenik : izravni POVOD hrvatsko-muslimanskom ratu (UZROK je bila srpska agresija na Bosnu) bio je VANCE-OWENOV PLAN iz Ženeve o tako zvanoj KANTONIZACIJI BiH. Na suđenju tako zvanoj Šestorici čelnika bivše «Herceg-Bosne» pred međunarodnim tribunalom ICTY, na čelu s optuženim generalom Slobodanom Praljkom i Jadrankom Prljićem, bivši je veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Republici Hrvatskoj u doba Predsjednika Tuđmana, Peter Galbraith, izjavio 2006. godine u vezi podjele Bosne i Hercegovine, između ostaloga, sljedeće:

«(…) Većina u međunarodnoj zajednici bila je protiv promjena granica, rekao je Galbraith, no priznao je da je David OWEN, supredsjedatelj mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, radio nekoliko planova koji su predviđali promjenu granica. – Ti planovi su nas stvarno dovodili u neugodnu situaciju – rekao je Galbraith. (…) » (Izvor : www.jutarnji.hr «Galbraith u Haagu: Tuđman mi je stalno ponavljao – Bosna nije država», autorica dopisnica iz Den Haaga Snježana Pavić)

Fizička likvidacija generala HOS-a Blaža Kraljevića i pad grada Jajca 1992. godine (kojega je uz HVO također branio HOS, ali kojemu je pomoć uskratio Mate Boban), uz pad Bosanske Posavine zacementirao je 1992. velikosrpsku granicu u Bosni i Hercegovini i pobjedu srpske soldateske, koja se onda tek pod američkim pritiskom 1994. silom prilika (američki zračni napadi na položaje bosanskih Srba), i uz oslobodilačke akcije HVO, HV i Armije BiH u jesen 1995. godine, morala povući sa 25 posto okupiranog dijela BiH dok je Karadžićeva banda za zelenim stolom u Daytonu zadržala 49 posto okupirane države Bosne i Hercegovine. Sada smo tu gdje jesmo, uz velikosrpsku granicu na Uni, i uz histeriju oko postavljanja spomenika Franji Tuđmanu diljem Republike Hrvatske i bivše «Hrvatske Republike Herceg-Bosne», koju misli oživjeti pokret slijepaca g. Šibla, čiji je otac bio zapovjednik Franji Tuđmanu u partizanskom tzv. 10. zagrebačkom korpusu, i koji se javno hvalio da je kao partizanski agent ubio trojicu nenaoružanih vojnika ispred jednog zagrebačkog kina, u Drugom svjetskom ratu. Titoisti koji ruše suverenitet Republike Hrvatske jednaki su onima koji ga navodno žele braniti, pod portretima Franje Tuđmana. Međutim, jedino obrana demokracije i učinkovita pravna država, uz slobodu medija i ljudska prava, uz obranu nacionalnog identiteta i izgradnju oružanih snaga RH, i istinski višestranački sustav, bez cenzure, jamac su opstojnosti hrvatskog naroda u budućnosti, onako kako su započeli Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, i onako kako je g. D. Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. nastavio do danas!