HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

15. veljače 2007.

MESIĆEVO IZRUGIVANJE TALIJANSKIM ŽRTVAMA KOMUNIZMA – ŠUMSKO IZRUGIVANJE CIVILIZACIJI!

Mesiću nečastivi kao da ne da mira. Iako ga nitko nije pitao za mišljenje o talijanskim žrtvama fojbi (civili i ratni zarobljenici), koje su partizanske komunističke snage maršala Tita pobile 1945. godine, i time počinile ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, predsjednik Mesić i savjetnici iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, na Pantovčaku, umiješaše se na nečuveni i necivilizirani način u mirnu i humanističku komemoraciju koju je predvodio talijanski predsjednik Giorgio Napolitani.

Kao što je Europska komisija Europske Unije naglasila u svojoj kritici predsjednika Mesića 14. veljače 2007. godine, Mesić se rječnikom mržnje, neprimjerenim demokraciji i civilnom društvu, obrušio na izjavu predsjednika Republike Italije da su talijanski civili 1945. doživjeli etničko čišćenje od strane „antifašističkih“ (slovenskih i hrvatskih“) partizana odnosno jugoslavenskih komunista, zbog, kako je naglasio, „slavenske mržnje i osvete“. Predsjednik talijanske vlade Romano Prodi opravdano je izjavio da Mesićeve riječi „ne odražavaju duh hrvatskog naroda“.

Istina, hrvatski narod nije isključivo slavenski ili južnoslavenski, jer se etnička struktura hrvatske nacije većinom sastoji od ilirske većine i slavensko-keltske manjine, kojima su stari Hrvati nametnuli hrvatsko ime i ime hrvatske države, tako da talijanska ocjena o „slavenskoj mržnji i osveti“ nije precizna, ali bit talijanske kritike odnosi se na ratne zločine Titovih jugoslavenskih partizana koji su se dičili slavenskom transverzalom s „ruskom braćom“ (komunistički bermudski trokut Zagreb-Beograd-Moskva).

Predsjednik Mesić isprovocirao je međunarodni incident sa susjednom Italijom, što je skandalozno. Dok je Mesić 2005. na partizanskom skupu (derneku) u Zagrebu, povodom Zapadne antifašističke pobjede i Dana slobode u Europi, bleiburški partizanski zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima nazvao „incidentom“, i uvrijedio hrvatske žrtve komunizma, lažući da su većinu od četvrt milijuna hrvatskih bleiburških žrtava činili „zločinci“, nakon kritike talijanske komemoracije žrtava u fojbama, Mesić je svojim neciviliziranim odnosom prema talijanskim žrtvama komunizma sam postao „incidentom“.

Umjesto da u Hrvatskoj implementira principe osude zločina komunizma, navedene u rezoluciji Vijeća Europe pod brojem 1481, od 25.1.2006., predsjednik Mesić boljševičkom retorikom i nazadnim titoističkim zločinačkim duhom koči prevladavanje tragične, mučne i sramotne komunističke prošlosti Hrvatske, a u tome mu sekundiraju njegovi aparatčici, savjetnici Tomislav Jakić, bivši glasnogovornik CK SKH na bivšoj Televiziji Zagreb (od koje njena nasljednica HRT nije ništa manje jednoumna), i Budimir „Buda“ Lončar, revolveraš OZN-e i Miloševićev saveznik u Vijeću sigurnosti OUN 1991. kada je Republika Hrvatska embargom na izvoz oružja u bivšu SFR Jugoslaviju, za vrijeme velikosrpske agresije, praktički osuđena na smrt. (Da nije bilo HOS-a, Hrvatska bi bila na koljenima, no zato se Mesić i njegov „Buda“ pobrinuo da Hrvatska sada bude na koljenima i pred nestankom.)

Kada se poveže Mesićeva sprega s antisemitom i lažnim magistrom Antom Đapićem, i Mesićeve australijske neoustaške provokatorske ispade početkom devedesetih godina, njegovo višegodišnje vrijeđanje hrvatskih žrtava komunizma i njihovih obitelji, kao i negiranje jugokomunističkog genocida nad hrvatskim narodom, te blagonaklono toleriranje totalitarnog titoizma od strane Sanaderove vlade Republike Hrvatske, čak zapravo i sprege Banskih dvora s titoistima, nije čudno da je Hrvatska postala „močvarno dno Europe“, pogodna za rasprodaju nacionalnih interesa, i izložena opravdanim, ali i nekim neopravdanim kritikama i pritiscima iz cijeloga svijeta. Hrvati, vjerni titoistu Franji Tuđmanu, postali su taoci svog vlastitog brzog zaborava i kratke pameti, jer su zaboravili tko ih je 1945. klao. Klao ih je onaj čije ime krvnik nosi – Josip Broz maršal Tito! U posljednjih 17 godina Hrvati su na vlast dovodili Titove nasljednike, od Franje Tuđmana do Ivice Račana, Vesne Pusić, Ante Đapića, Ive Sanadera, Vladimira Šeksa, Luke Bebića, Ivana Jakovčića i druge titoiste. Najomiljenija hrvatska pjesma je: Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo... makar otišli u propast! (Uz Tita i Staljina ni pakao nas neće smest. Hrvatski književnik Vladimir Nazor, 1945.)

Da su Hrvati imalo dosljedni, trebali su već Tuđmana izbaciti iz palače kao Rumunji svog diktatora. Ali, Hrvati nisu Rumunji. Zato je Rumunjska danas u Europskoj Uniji, a Hrvatska je ostala na Balkanu, dok hrvatski čovjek sve više postaje balkanski čovjek, unatoč svim nevjerojatnim naporima Oca domovina Ante Starčevića i njegovih nasljednika, od 1861. godine do danas da ne bude tako! (Inače, pojmom balkanskog čovjeka je Crnogorac S.M. Štedimlija opisao srbijanske cincare, naznačivši da im je osnovna karakteristika pokvarenost!)