HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

28. veljače 1896. – 28. veljače 2007.

Piše Goran Jurišić, u povodu 111. godišnjice smrti najvećeg hrvatskog velikana i Oca domovine dr. Ante Starčevića – nacionalnog ideologa hrvatskog državnog prava:

“HRVATSKA HRVATOM”

(1. dio)

Osnivač Stranke prava, hrvatski političar, filozof, humanist, prosvjetitelj i narodni učitelj, književnik, retoričar, nacionalni ideolog hrvatskog državnog prava, pravaški prvak, republikanac i demokrat dr. Ante Starčević bio je inicijator buđenja svijesti o slobodi i samostalnosti hrvatskog naroda. Pod parolom “Hrvatska Hrvatom” obnovio je temelje hrvatskoj državi, moderne, demokratske i multikulturalne države, i udario je temelje za pretpostavku o njezinoj nezavisnosti i osobnoj sreći svakog pojedinca koji Hrvatsku tretira svojom domovinom. Parola “Hrvatska Hrvatom” nema ništa zajedničko sa bilo kakvim šovinizmom.

Nacionalna ideologija hrvatskog državnog prava isključuje rasnu, diskriminacijsku, segregacijsku i genocidnu politiku ili politiku “etničkog čišćenja”. Ona nije isključiva zato što je u hrvatski politički narod Otac domovine ravnopravno ubrajao sve stanovnike Hrvatske i hrvatskog povijesnog i etničkog teritorija bez obzira na vjerosipovijed ili etničko porijeklo. On ih je nazivao Hrvatima u političkom smislu kršćanske, dakle, katoličke, protestantske i pravoslavne, te muslimanske i židovske vjeroispovjedi.

Politika Oca domovine Ante Starčevića pomogla je da se hrvatski nacionalni osjećaj probudi na cijelom etničkom i povijesnom hrvatskom teritoriju, od Drave do Jadrana i od Sutle do Drine. Utjecaj pravaškog prvaka Ante Starčevića bio je osobito velik među studentima i mladim intelektualcima. Lički gorostas Ante Starčević bio je integracionalist, ali njegovi su Hrvati bili povijesna, zapravo moralna zajednica, a ne zajednica po krvi.

Dva Ličanina dala su Hrvatskoj i svjetskoj civilizaciji nemjerljiv doprinos, svaki na svom polju vrijednog doživotnog rada i ustrajnog, nepokolebljivog angažmana, Nikola Tesla u znanosti elektrotehnike, a Ante Starčević na polju znanosti politike. Obojica doživješe istu sudbinu zaborava od strane vlastita naroda, i pokušaj relativizacije, čak i krivotvorenja njihova životnoga djela, praktički krađu njihova intelektualnoga vlasništva i njihovih veličanstvenih ideja. Nikolu Teslu tako svojataju velikosrpski šovinisti i teoretičari i praktičari stvaranja “Velike Srbije”, a Teslina znanstvena dostignuća pokrali su drugorazredni izumitelji i prvorazredni moćni industrijalci i naftaši koji su Tesline izume pospremili u ladice zbog sebičnog stvaranja profita, iako je Teslina namjera bila da njegovi revolucionarni izumi besplatno služe cjelokupnom čovječanstvu na planetu Zemlji. Srbijancima je Tesla za vrijeme Drugog svjetskog rata, u gradu New Yorku poručio da, kada bi se njihova mržnja prema Hrvatima mogla pretvoriti u elektroimpulse, da bi mogla osvijetliti cijeli svijet. Antu Starčevića su pak izdali i pokrali njegovi vlastiti sunarodnjaci, ukravši 1895. godine Stranku prava (izdajica je bio bivši pravaš Fran Folnegović – tadašnja verzija pravaškog Jude Ante Đapića, a poslije čak i njegov vlastiti nećak Mile Starčević i njegov nasljednik zubar Ante Pavelić), a zasluge Starčevićeve pravaške politike sebi je pripisao bivši komunist i boljševik Franjo Tuđman koji se od strane svojih slijepih poslušnika i korisnika privilegija i sinekura dao devedesetih godina 20. st. proglasiti lažnim “Ocem domovine”. Međutim, što vrijeme više prolazi, to kritičari Nikole Tesle i Ante Starčevića više odlaze u zaborav, a duhovne misli i konkretna djela obojice velikana dobivaju više na značaju i vrijednosti, makar većina Hrvata toga danas i ne bili svjesni.

Dok se vlada Republike Hrvatske i ministarstvo znanosti i obrazovanja prošle, 2006. godine uhvatilo organizacije proslave obljetnice Nikole Tesle, podijelivši, radi kratkoročnih političkih probitaka i sluganske dopadnosti prema tako zvanoj “međunarodnoj zajednici”, sa Srbijom svoje, vlada premijera Sanadera i ministra Dragana Primorca i ne spominju Oca domovine Antu Starčevića, a kamoli da bi po imenu hrvatska vlada bila financijer ili pokrovitelj proslave obljetnice utemeljitelja novovijeke hrvatske države. Po djelima ćete ih prepoznati poručio je Isus čovječanstvu. Možemo li zamisliti predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa (HDZ), ili predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića da budu pokrovitelji promocije Starčevićeve političke baštine? Ne, oni se klanjaju Starčevićevom antipodu, zlatnom partijskom teletu “maršalu” Titu. Što bi se jugoslavenski titoisti poklonili utemeljitelju moderne hrvatske nacije kada je trend od Strossmayera do Tita i današnjice negirati hrvatsko državno pravo, samobitnost hrvatskog naroda, hrvatskog jezika i hrvatske povijesti.

Možemo li danas zamisliti neki medij u Republici Hrvatskoj da promovira političku baštinu Ante Starčevića i Eugena Kvaternika? Možemo li zamisliti da se o Anti Starčeviću govori iskreno, u duhu povijesne znanosti, bez laganja o tome kako je nešto bilo u prošlosti i što neki događaj i uzročno-posljedične veze znače u sadašnjosti i budućnosti, bez izokretnja činjenica? Ispada, nažalost, da o Anti Starčeviću realno svjedoče jedino njegovi izvorni politički nasljednici u Hrvatskoj stranci prava 1861. na čelu sa starčevićancem Dobroslavom Paragom, iako Dobroslavu Paragi nije ni na kraj pameti da monopolizira Oca domovine jer bi bilo normalno da Oca domovine prihvate svi politički subjekti podjednako, cijelo hrvatsko društvo. Međutim, propaganda u prljavom i velikom stilu, šireći velike laži, od Oca domovine stvara marginalca koji da je “zastranio”, dok protuhrvatski huškači i lažne hrvatske povijesne “veličine”, poput Josipa Jurja Strossmayera ili Josipa Broza Tita dobivaju na lažnoj cijeni. Posljednji ozbiljniji napad na Oca domovine Antu Starčevića dogodio se u “Novom listu” kojega je utemeljio bivši pravaš Fran Supilo. Oca domovine Antu Starčevića se inače stalno napada na način da ga se u medijima prešućuje jer se Starčevićeva politika kosi sa balkanskim integracijama i pristupanjima Hrvatske vojno-političkim savezima.

Dok je još za vrijeme glavnog urednika “Novog lista”, časnog (pokojnog) g. Veljka Vičevića, riječki “Novi list” bio otvoren za promociju Oca domovine Antu Starčevića, kao prilikom Starčevićeve 100. godišnjice smrti, 28. veljače 1996. kada je na duplerici objavljen veliki članak pod naslovom “Hrvatska Hrvatom”, uz najavu na naslovnoj strani, danas “Novi list” brani ono što se braniti ne može – Tita i njegovu zločinačku politiku i aktualnu politiku titoista. Pod naslovom “Ante Starčević – između liberalizma i rasizma” objavljen je povodom 110. obljetnice smrti, 25. veljače 2006. članak kolumniste i marksističkog filozofa Nenada Miščevića koji je naslov članka učinio sadržajem. Kako se političara poput Ante Starčevića koji se borio za ravnopravnost društva bez obzira na vjeru može svrstati u rasiste? Ako su Nijemci uspjeli prevladati kobnu podjelu na katolike i protestante, podjela koja je njemački naroda stajala užasnog Tridesetogodišnjeg vjerskog europskog rata i građanskog rata u njemačkim zemljama, te stoljetnu podjelu Njemačke, Ante Starčević mislio je s pravom prevladati stoljetnu vjersku podjelu hrvatskog naroda koja je sprečavala ujedinjenje hrvatskih zemalja i obnovu hrvatske države i utemeljenje novovijeke hrvatske državne zajednice. Pod naslovom “Miščević ne poznaje filozofsku, državničku i politiku misao i djelo dr. Ante Starčevića” je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. g. Dobroslav Paraga odgovorio Starčevićevom kritičaru.

Dobroslav Paraga je naglasio da Nenad Miščević potpuno promašeno i povijesno krivo tumači Starčevičev odnos prema Srbima i pravoslavnom pučanstvu u ondašnjoj (razjedinjenoj) Hrvatskoj u okviru Austro-Ugarske. “Svoje pogrešne ocjene i stavove o Židovima koje je objavio 1889. godine, u sklopu obilježavanja jubilarne stote obljetnice francuske revolucije, u nekoliko članaka o ustavima Francuske, Starčević je kasnije ne samo sam opovrgnuo riječima i djelom, već je za svojeg nasljednika odabrao upravo osječkog Židova po rođenju dr. Josipa Franka koji ga je naslijedio na čelu stranke prava nakon njegove smrti 28. veljače 1896. godine. Stranka prava bila je ne bez razloga od režimskih unionističkih i narodnih stranaka napadana uz ostalo i zbog svojih filosemitskih stavova i brojnog članstva iz redova ondašnjih hrvatskih Židova, koji su je podupirali naročito kada je početkom 20. stoljeća, pred opasnošću sa Istoka, Stranka prava zagovarala preuređenje Austro-Ugarske Monarhije u konfederalnu Austro-Hrvatsko-Ugarsku Monarhiju. Da je kojim slučajem filozof Miščević bolje upućen u hrvatsku političku historiografiju, ostao bi zapanjen nad nakaradnim razmišljanjima i stavovima Stjepana Radića kao predsjednika Hrvatske pučke seljačke stranke o židovskom pitanju, prema kojem Starčevićev ispad nije vrijedan spomena. (…)”. Dobroslav Paraga je dalje naglasio: “Od hrvatske književne ljevice Otac domovine ocijenjen je kao (sigurno to ne bi bio da je bio antisemit ili Srbomrzac)… “najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govornički najplastičnije… on je kroz nekoliko desetljeća pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima koji tjeraju našu seljačku marvu da brsti trnje, pod tuđinskim, sramotnim mađarskim i bečkim zastavama.” (M. Krleža) (…)” D. Paraga upozorio je u navedenom članku i na Starčevićeve kvazi-sljedbenike koji su čak poslali u koncentracijske logore i istrebljivali pristaše djela u učenja Ante Starčevića i Stranke prava. “Isto tako nije nikakava slučajnost da ustaški režim 1941. – 1945. nije dopustio obnovu rada i djelovanja Hrvatske stranke prava, jer su njezina načela, njezin utemeljitelj kao velik dio članstva bili u potpunoj opreci sa ideologijom, metodama i djelovanjem ustaške organizacije. U širem kontekstu, niti HDZ-ov režim jučer i danas, ne razlikuje se u bitnom od ustaškog kada je u pitanju odnos prema Hrvatskoj stranci prava, njezinom vodstvu, članstvu i pristašama (…)”. Dakako da je i ta ocjena Dobroslava Parage točna, precizna ocjena s obzirom da je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman ukrao 28. rujna 1993. godine Hrvatsku stranku prava i dao je na zlouporabu pravaškom Judi i doušniku tajne službe Anti Đapiću koji se čak nije ni ustručavao u ukradenu Hrvatsku stranku prava ugraditi institut ustaškog pokreta - Glavni stan - umjesto instituta Središnjeg odbora Hrvatske stranke prava u kojoj je uzurpator Đapić bio samo član Predsjedništva, ali ne i dopredsjednik Hrvatske stranke prava, tako da nije imao statutarno pravo sazivati izvanredni sabor stranke u Kutini, 1993. godine, na kojemu je D. Paraga navodno smijenjen, u biti protustatutarno razvlašten sa položaja predsjednika Hrvatske stranke prava. Vrhovnik Franjo Tuđman priznao je, međutim, političku tribinu Đapićevih pristaša u Kutini, i kroz institucije hrvatske države provukao je organizirani kriminal i legalizirao državni udar na Hrvatsku stranku prava, izvornu nasljednicu političke stranke Oca domovine Ante Starčevića, povijesne Stranke prava i Čiste stranke prava. Svi predsjednici vlada Republike Hrvatske od tada do danas, dakle, od Valentićeve vlade preko Račanove koalicijske i danas Sanaderove vlade legalizirali su i potvrdili krađu, kriminal ili zločin nad članstvom Hrvatske stranke prava i njezinim legalnim i legitimnim vodstvom na čelu sa Dobroslavom Paragom, utemeljiteljem i obnoviteljem Hrvatske stranke prava u vrijeme dok je Anto Đapić još bio član tako zvane Hrvatske demokratske zajednice u njezinom osječkom ogranku, gdje je tako i tako uvijek bila jaka UDB-a.

Gospodin D. Paraga je marksistima/titoistima objasnio Starčevićev pojam “Slavoserb” ili Slavosrb: “Pojam Slavosrb kod Starčevića nikada nije označavao nacionalnu pripadnost nego političku kategoriju: Slavosrbi nisu Srbi nego režimlije i sluge tuđinskih vlada, dvostruki robovi-sclavi i servi. Starčević je smatrao Slavosrbima prije svega one hrvatske građanske stranke (narodnu i unionističku pod vodstvom bana Mažuranića i bana Raucha), jer su prvo služili Beču a zatim su Hrvatsku podvrgnuli Mađarskoj. Slavosrbi su za Starčevića neprijatelji svakog naroda i svake slobode. Tek pod zloglasnim banom Khuenom Hedervaryem, Slavosrbima Starčević proglašava i domaće Srbe ali ne sve i ne zato što su Srbi (Starčevićeva majka je bila pravoslavne vjeroispovijedi, a u gimnaziji su ga zvali Vlahom ili Srbinom), već zato što su služili jednom protuhrvatskom režimu koji je podjednako ugnjetavao i hrvatsko i srpsko stanovništvo. Jedan od najuglednijih srpskih književnika i povijesnih teoretičara, Jovan Skerlić, zapisao je, čvrsto braneći dr. Antu Starčevića od optužbi za širenje antisrpstva: “On napada srpske političare zato što se izdvajaju, što cjepaju narodnu snagu, što misle da postoje posebni interesi srpski i hrvatski.” Starčevićevi Slavosrbi su svi odreda hrvatske nacionalnosti: Mažuranić, ban Jelačić, Strossmayer (…)”. Vjerojatno bi se današnji “Slavosrbi” odazivali na ime Stjepana Mesića, Ante Đapića, Vesne Pusić, Ive Sanadera, Ivice Račana itd.

Pročitajte u sljedećm nastavku o zvjezdanim trenutcima političke misli dr. Ante Starčevića i o komparaciji sa Georgeom Washingtonom, Thomasom Jeffersonom, Abrahamom Lincolnom, o usporedbi jadnog stanja hrvatskog naroda u odnosu na siromašan afroamerički narod Haitija u Starčevićevo vrijeme i drugo.