HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

28. veljače 1896. – 28. veljače 2007.

Piše Goran Jurišić, u povodu 111. godišnjice smrti najvećeg hrvatskog velikana i Oca domovine dr. Ante Starčevića – nacionalnog ideologa hrvatskog državnog prava:

“HRVATSKA HRVATOM”

(2. dio)

“Mi vam iskreno ispoviedamo da je pripovietka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci.” (Ante Starčević, predstavka Županije Riečke 1861.)

Osnivač Stranke prava, hrvatski političar, filozof, humanist, prosvjetitelj i narodni učitelj, književnik, retoričar, nacionalni ideolog hrvatskog državnog prava, pravaški prvak, republikanac i demokrat dr. Ante Starčević bio je inicijator buđenja svijesti o slobodi i samostalnosti hrvatskog naroda. Pod parolom “Hrvatska Hrvatom” obnovio je temelje hrvatskoj državi, moderne, demokratske i multikulturalne države, i udario je temelje za pretpostavku o njezinoj nezavisnosti i osobnoj sreći svakog pojedinca koji Hrvatsku tretira svojom domovinom. Parola “Hrvatska Hrvatom” nema ništa zajedničko sa bilo kakvim šovinizmom.

Često se u dijelu hrvatske javnosti spominje mišljenje o potrebi za okupljanjem svih pravaša u jednoj stranci prava. Takvo mišljenje opterećeno je pogrešnim razmišljanjem i nepoznavanjem realnih činjenica, jer su svi pravaši od 1990. do danas okupljeni u stranci prava koju predvodi Dobroslav Paraga, bilo kao predsjednik Hrvatske stranke prava, od 1990. do 1994. godine, bilo na čelu Hrvatske stranke prava 1861. od 1995. do danas. Svi drugi kvazi-pravaši, okupljeni pod komandom lažnog magistra i oportuniste Ante Đapića u ukradenoj Hrvatskoj stranci prava, ili u Hrvatskoj čistoj stranci prava (HČSP), ili u stranci Hrvatski pravaši ili pod nekim drugim imenom sa pravaškim predznakom nisu izvorni Starčevićevi nasljednici nego režimski ili lažni “pravaši”, tzv. Slavosrbi, koji režimu služe isključivo zato da ne postoji istinska pravaška stranka HSP1861. na čelu sa Dobroslavom Paragom. Režimski “pravaši” imaju slobodan pristup elektronskim i tiskanim medijima, dok su pravaši-starčevićanci Dobroslava Parage pod stopostotnom medijskom cenzurom i blokadom svih medija u Republici Hrvatskoj, upravo zato što predstavljaju izvornu i istinsku Starčevićevu politiku nepokolebljivosti. Povijest krađe stranke prava i tako zvanih rascijepa među pravašima ima svoje uzroke u protuhrvatskoj politici raznoraznih režima, od bečkog i mađarskog režima do jugoslavensko-velikosrpskog režima i režima Franje Tuđmana i njegovih nasljednika, od Račana do Sanadera i Mesića. Nema deset stranaka HDZ-a, nema 10 stranaka SDP-a, 10 HSLS-a, 10 HSS-a, 10 HNS-a itd., ali ima 10 “pravaških stranaka” koje služe isključivo SDP-u, HDZ-u, HNS-u i drugima da na vlast ne dođe HSP1861. Nisu dužnosnici SDP-a, HDZ-a ili HNS-a gubili u borbi za hrvatsko državno pravo glave u devedesetim godinama 20. stoljeća, ali dopredsjednik HSP-a Ante Paradžik je ubijen u političkom atentatu, Blaž Kraljević i njegova osmeročlana pratnja iz Bosne i Hercegovine su ubijeni u zasjedi, dužnosnik HSP-a1861. u Osijeku Ratko Zrno je ubijen, dužnosnica HSP-a1861. u Rijeci Katica Lanciotti je ubijena (pod misterioznim, nerazjašnjenim okolnostima), dužnosnik HSP-a1861. u Splitu, Kluk Gabrić, poginuo je pod misterioznim, nerazjašnjenim okolnostima, a ubijeni su i Darko Šagud, Stojan Vujnović, Ivan Bošnjak, Darko Rušanac, Vlado Knežević, Dinko Figač, Miroslav Martinovski, Ivan Bebić, Branko Cvitanović, Robert Tupek, itd. Nema u SDP-u ili HNS-u i nekim drugim strankama ubačenih doušnika i agenata KOS-a JNA i UDB-e kao što je u HSP-u od 1990. do 1994. bilo od režima ubačenih udbaša i doušnika, među kojima su neki poslije osnovali neke druge tzv. “pravaške” stranke nakon što su svoj posao obavili u HSP-u. Zašto je Ivan Gabelica dvije godine nakon što je osnovana Hrvatska stranka prava godine 1992. osnovao tako zvanu Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP), ako ne da razbije pravaški korpus za račun Hrvatske demokratske zajednice i Franje Tuđmana. Nemaju SDP, HDZ, HNS i druge stranke svoje Prkačine, Đapiće, Krešimire Paveliće i slične pravaške izdajice. Zato neće biti ujedinjenja tako zvanih “pravaša”, jer Starčevićevi izvorni nasljednici zasigurno neće ponoviti grešku Frankovih pravaša kada su se 1913. upustili u projekt “ujedinjenja pravaša” na takozvanom “svepravaškom saboru”. Četiri godine nakon svepravaškog ujedinjenja je Mile Starčević u Saboru nazvao svoje stranačke kolege iz Frankove struje “bagrom”, iz čista mira, a šest mjeseci poslije je Mile Starčević sa svojim milinovcima raskinuo koaliciju s Frankovim pravašima, i pod vodstvom bivšeg pravaša zubara Ante Pavelića milinovci su se pridružili velikosrpskim teroristima u jugoslavenskom tzv. “Narodnom vijeću SHS” koje je hrvatski narod odvelo u tamnicu naroda, kao što bi i pravaški Juda Anto Đapić odveo hrvatski narod sutra u neku novu tamnicu naroda kada bi bio u poziciji da njegova politička težina (ne tjelesna) pridonese nekoj protuhrvatskoj opciji, nekoj nehrvatskoj Hrvatskoj.

Kada su sinovi Josipa Franka sudjelovali 1895. u protumađarskim prosvjedima paljenjem mađarskog stijega na Trgu bana Josipa Jelačića, pred očima cara Franje Josipa, pravaš Fran Folnegović je osudio Frankove sinove i miroljubivi hrvatski prosvjed protiv mađarskh šovinista i diktature stranog bana Khuena Hedervarya u Zagrebu. Folnegović i njegova sljedba koja je time izvršila raskol u Stranci prava odmah je dobila podršku režima za svoj puč protiv Ante Starčevića. Režim je bivšim pravašima pomogao u krađi Stranke prava tako da je Otac domovine šest mjeseci pred smrt bio prisiljen osnovati formalno novu stranku prava pod imenom Čista stranka prava koju je uz Starčevićevu želju vodio otac Frankovih sinova dr. Josip Frank, financijer Starčevićeva doma u Zagrebu, sjedišta stranke koju je Otac domovine Ante Starčević oporučno ostavio u nasljedstvo izvornim pravašima, dakle, Hrvatskoj stranci prava 1861. (HSP1861.), ali koju je nasiljem specijalne policije Franjo Tuđman razvlastio i izbacio na ulicu, čime je vrhovnik dokazao svoje “starčevićanstvo” na koje se pozivao. (I Dobroslav Paraga je nakon krađe Hrvatske stranke prava bio prisiljen 1995. osnovati formalno novu Hrvatsku stranku prava 1861. Oponent Oca domovine Ante Starčevića, zlokobni Josip Juraj Strossmayer, pred Starčevićevu se smrt susreo prvi i jedini puta s Antom Starčevićem u Krapinskim toplicama, a nakon toga je pokvareni biskup primio u službenu audijenciju Folnegovića koji je Ocu domovine zabio nož u leđa i ukrao Stranku prava. Gotovo 100 godina nakon prve krađe stranke prava je 1993. po drugi puta ukradena stranka prava, Hrvatska stranka prava, što svjedoči i dokazuje hrvatsku rodoljubnu i nepokolebljivu politiku hrvatskog državnog prava Dobroslava Parage koja se našla na putu politike krivih Drina Franje Tuđmana i njegovih nasljednika do danas.

Povjesničar S.M. Štedimlija je za bivše pravaše Folnegovića, Supila, Trumbića, Milu Starčevića, zubara Ante Pavelića, koji su se priklonili “Hrvatsko-srpskoj koaliciji” na čelu sa srbijanskim agentom Svetozarom Pribićevićem i njegovim teroristima protiv Frankovih pravaša, i pristupili samozvanom tako zvanom “Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba”, kao i za Stjepana Radića, u svojemu djelu “Zavjere protiv svjetskoga mira” naveo da se radi o učenicima Masarykove škole (češkog profesora) koji su zbog jugoslavenske ideologije napustili učenje dr. Ante Starčevića i priklonili se protuhrvatskoj politici u zemlji i inozemstvu. “Masarykovi učenici počinju voditi tzv. “realpolitiku”, što znači da odbacuju sve dotadašnje metode političke borbe te postaju oportunisti i taktičari. Istodobno iz osnove mijenjaju politički smjer svojeg djelovanja, te slijede politiku koju im diktira /velikosrpski odvjetnik/ Masaryk, kojoj su ostali vjerni za vrijeme cijele svoje političke karijere. (…)Time se je ta mladež udaljila od temeljnih principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević (…)” (Vidi poglavlje “Masarykova škola” u djelu “Zavjere protiv svjetskoga mira”, Zagreb, 2005.) Možemo si misliti u kojoj mjeri su se političari današnje parlamentarne opozicije i pozicije udaljili od temeljnih principa politike Oca domovine, principa koje u biti nikada nisu imali, jer potječu iz miljea bivše jugoslavenske komunističke partije.

Dobroslav Paraga je u povodu 110. godišnjice smrti Oca domovine Ante Starčevića u “Novom listu” od 23. ožujka 2006. godine u članku pod naslovom “Miščević ne poznaje filozofsku, državničku i političku misao i djelo dr. Ante Starčevia” naglasio da je “Starčević u prilikama pod konac 19. stoljeća dosegao zvjezdane trenutke političke misli o stvaranju moderne političke nacije i suradnji među narodima i čovječanstvom: “Svaki je narod smjesa različitih naroda, različite krvi… Kako nam hrvatstvo završava iza posljednjeg Hrvata, tako nam međunarodno bratstvo prestaje iza posljednjeg naroda…Mi sudimo da sreća i nesreća svakog naroda na Istoku Europe, stoje bezuvjetno od sreće i nesreće susjednih mu naroda… Ja sam za sjedinjenje svih naroda, za jedinstvo cijeloga čovječanstva”.” Može se slobodno ustvrditi da je Ante Starčević takvim svojim stavom slijedio Isusa. D. Paraga je svoje izlaganje o Ocu domovine završio riječima: “Uopće ne postoji dilema liberalizam ili rasizam koju umjetno izvlači /filozof/ Nenad Miščević kod Ante Starčevića /u članku “Ante Starčević – između liberalizma i rasizma”, Novi list, 25.02.2006./, već postoji samo radikalizam i demokracija u cjelokupnom djelovanju Stranke prava pod Starčevićevim vodstvom, dakle, težnja za ostvarenjem slobode, samostalnosti i cjelokupnosti hrvatskih zemalja. (…)”

PREDSTAVKA ŽUPANIJE RIEČKE (1861.)

“Oslanjamo se na naše sveto pravo, te prosvjedujemo u ime Boga i našega naroda protiv cijepanja naše domovine, protiv lišenja ustavne slobode bilo koje strane naše kraljevine (Hrvatske), protiv daljnjeg postojanja Vojne krajine, protiv bilo kakvih i bilo kojih zaključaka za hrvatski narod, učinjenih bez slobodne volje ovoga naroda, protiv otrgnuća i osamljenja Dalmacije od ostale naše domovine, protiv valjanosti svakog sabora, u kojemu nije sva kraljevina Hrvatska u Austriji zastupana na temelju zakonskih prava iz godine 1526.godine; mi odbijamo svu odgovornost za posljedice, koje moraju slijediti iz onoga protuzakonitog postupanja prema našem narodu, te u tvrdoj vjeri u Boga i u naše pravo, s pouzdanjem čekamo na odluke događaja.” Evo, hrvatski narode, što je tražila tvoja probuđena svijest od Hrvata: “Mi nalazimo naš općenit spas u održavanju hrvatske poslovice, koja veli da “Teško nama jednom bez drugoga, kao ptici bez krila desnoga”. Rastrgajmo paklenu mrežu, koju nam je svima naš općeniti neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede, koje smo jedni od drugih (unutar hrvatskog nacionalnog korpusa) pretrpjeli; Pripišimo svu nesreću našu njezinim početnicima a ne našem narodu; Oprostimo našim neprijateljima i nastojmo, da nam u buduće ne mogu škoditi; Pomirimo se i pobratimo (Hrvat s Hrvatom), te nastojmo se zauzeti jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetit naše očeve (i majke), a osveta nam budi slobodu svih nas, jednakost i bratstvo (Hrvatica i Hrvata).”

Predstavka Ante Starčevića iz 1861. bila je prvi znak hrvatskom narodnom životu, koji je verbalno izrazio predstavnik grobničko-hreljinskog kotara Riječke županije dr. Ante Starčević, čije ga je biračko tijelo izabralo za svog zastupnika (poklisara) u prvom sazivu (iz 1861. godine) hrvatskog parlamenta poslije 1848.godine.

Godine 1861. je nasuprot velikomađarskom i velikonjemačkom nacionalizmu došlo bilo vrijeme da se brane vlastiti, hrvaski nacionalni interesi, ali ne da bi se na račun mađarskog, njemačkog ili srbijanskog teritorija stvorila «Velika Hrvatska», kako se Ocu domovine Anti Starčeviću i njegovim izvornim nasljednicima spočitava, nego kako bi se obnovila hrvatska država koja je turskim ratovima ostala pocijepana između njemačke, turske i talijanske države, tako da je hrvatska zemlja u području današnje Bosne od rijeke Une, Vrbasa i rijeke Bosne ostala u Osmanskom Carstvu, zvana od Osmanlija «Turskom Hrvatskom», a Ante Starčević je ujedinjenje hrvatskih zemalja Slavonije Bosne, Istre i Dalmacije zvao «Prostranom Hrvatskom». Teški zadatak ujedinjenja hrvatskih zemalja na svoja je leđa natovario Ante Starčević, nacionalni ideolog hrvatskog državnog prava, u suradnji sa svojim istinskim prijateljem i istomišljenikom, vrsnim diplomatom i stručnjakom narodnoga gospodarstva Eugenom Kvaternikom. Dr. Ante Starčević nastavio je tamo gdje su Ljudevit Gaj i ban Josip Jelačić stali na čelu Ilirskog pokreta 1848. godine kada je njemački imperator Franjo Josip uveo na područje austrijskog dijela Hrvatske Bachov apsolutizam. Ilirski pokret stvorio je hrvatske nacionalne institucije kojima je pravaški pokret na čelu sa Antom Starčevićem i njegovim izvornim nasljednicima Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom nadjenuo državni okvir zvan Republika Hrvatska.

Moderne olimpijske igre počele su se organizirati 1896. godine kada je Otac domovine otišao zauvijek na drugi, bolji svijet, ostavivši, međutim, svima onima koji misle poslušati i slijediti njegovu hrvatsku rodoljubnu politiku, instrumente za ostvarenje i očuvanje politike hrvatskog državnog prava, politiku samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske i hrvatskog političkog naroda, dakle svih hrvatskih građana. Ante Starčević je bio svjestan da nije samo važno da hrvatski narod sudjeluje u političkim «olimpijadama» nego da u tom nadmetanju nacija u svijetu i pobijedi – da se izbori za svoju državnu neovisnost, i da hrvatsku državu održi na principu prava (pravna država), i na principu morala, poštenja i na demokratskim principima i principima socijalne pravde i ravnopravnosti svih građana Hrvatske. Ante Starčević je cijeli svoj život razmišljao kako svojim Hrvatima osigurati osnove za osnivanje i održanje takve jedne hrvatske države. U vrijeme kada je počela Starčevićeva borba za hrvatsku stvar, Srbijanci su svoju vlastitu državu već imali, a imali su je i Afroamerikanci na karipskom otoku Hispanijoli odnosno na Haitiju, koji su imali više sreće nego Hrvati, jer su im bivši gospodari bili Francuzi i sljedbenici Francuske revolucije za vrijeme koje je Francuska svoju koloniju Haiti pustila na slobodu, dok su Hrvatima bili strani gospodari Nijemci i Mađari, a nemali broj hrvatskih izdajica bio dobar sluga lošim stranim gospodarima. S tom spoznajom je Ante Starčević 1861. godine krenuo u oslobođenje hrvatskog naroda od stoljetnog ropstva, iste one godine kada je Abraham Lincoln krenuo u oslobođenje američkih robova-crnaca okovanih od Južnjačkih plantažera i rasista. Starčeviću nisu kao Lincolnu na raspolaganju stajale pennsylvanijske željezare i ljevaonice topova, iako Eugenu Kvaterniku nije nedostajalo Sjevernjačke hrabrosti u borbi (Rakovička buna 1871. godine), niti su Starčeviću leđa čuvali vrsni westpoinstki časnici i konjički pukovi. Starčeviću je leđa čuvao jedino Eugen Kvaternik, a kada ga je car Franjo Josip dao ubiti, Otac domovine ostao je praktički sam, uz opasnost da mu u svakom trenutku neki hrvatski Juda zabije nož u leđa, kao što se nekoliko puta i dogodilo. Njegovim izvornim nasljednicima Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi se također dogodila kobna izdaja od strane hrvatskih i pravaških Juda, tako da prokletstvo od kralja Zvonimira do danas pogađa hrvatski narod neprekidno, vjerojatno zato što Hrvati nisu naučili obračunati sa svojim izdajicama kao drugi narodi, niti su svjesni da izdajice u hrvatskom nacionalnom korpusu postoje, tako da su kao slijepci osuđeni na hod po rubu propasti. Također nije isključeno da će se ostvariti Marxova teza da će Hrvati završiti na smetlištu povijesti, jer ne znaju odrediti svoje političke prioritete u unutarnjoj i vanjskoj politici! Hrvati jesu srčani, hrabri, junački i nepokolebljivi borci, ali imaju peh da ih vode uvijek krive vođe, a kada se pojavi neko pravo vodstvo, domaći izdajnici i strani moćnici se pobrinu da hrvatske naraštaje ostave bez glave, kao 1671. kada su likvidirani Zrinski i Frankopan, ili 1861. – 1868. - 1871. kada je likvidiran Eugen Kvaternik, a Ante Starčević neutraliziran, ili 1918. kada su izdani Frankovi pravaši, ili 1941. i 1945. kada su Hrvati opet izdani, ili 1991. kada je ubijen Ante Paradžik, ili 1993. kada je razvlašten Dobroslav Paraga, organizator hrvatske obrane protiv velikosrpske agresije, osnivač Hrvatskih obrambenih snaga, jedine hrvatske vojne sile od posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića koja nije stajala u službi stranih čimbenika i domaćih izdajnika! (U posljednjem nastavku u povodu 111. godišnjice smrti Oca domovine Ante Starčevića čitajte o Starčevićevoj dalekovidnoj politici i njegovu političkom opusu i povijesnim djelima.)