HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

08. ožujak 2007.

SUPEK JE I SVOJIM ODLASKOM POKAZAO DA JE PROŽET DUBOKIM BOLOM I RAZOČARANOŠĆU HRVATSKOM STVARNOŠĆU!

Pokojni znanstvenik Ivan Supek svojim ukupnim radom i djelovanjem visoko je zadužio hrvatsku znanstvenu, kulturnu, političku i umjetničku javnost. Kao učenik velikih znanstvenika i nobelovaca mogao je i prema vlastitom priznanju dati znatno veći doprinos znanosti nego što ga je sam dao. No, on se je odlučio od rane mladosti kao skojevac i kasnije član Komunističke partije Jugoslavije, za takozvani Titov antifašizam, od kojeg se je otrijeznio tek kada je shvatio da demokracije i pluralizma kod šumskih razbojnika nema ni u snovima.

Poznavao je osobno ubijenog Andriju Hebranga i njegov progon i likvidacija duboko su ga uzdrmali i polako počeli udaljavati od komunističke ideologije koju je prihvatio još prije početka Drugog svjetskog rata, potekavši iz dobro situirane obitelji zagrebačkih obrtnika i poduzetnika.

Premda je za života isticao značaj takozvanog Kongresa kulturnih radnika u Topuskom potkraj 1944. godine u partizanima, nije mogao objasniti kako se je samo nekoliko mjeseci poslije, njihov proklamirani humanizam pretočio u rijeke krvi na zagrebačkom i hrvatskom asfaltu.

Devedesetih godina uopće je negirao da je ikada bio član Komunističke partije, makar je ranije sam opisao svoj ulazak u tu organizaciju a na jednom javnom skupu je objasnio da je ulaskom u KP podrazumijevao jednu socijalnu i nacionalnu pravdu, te da nikada nije vjerovao u lenjinističko marksističke postavke komunističkog pokreta. Pod kraj života 2006. godine, javno je priznao da su komunisti počnili masovne zločine koji se ne mogu ničim opravdavati.

Kao ugledni humanist, ljevičar i znanstvenik odbio je projekt izrade prve jugoslavenske atmoske bombe, koji su bezuspješno promovirali uz pomoć Titovog zamjenika Rankovića po zlu poznati srpski akademici na čelu sa Pavlom Savićem.

Kao rektor Zagrebačkog sveučilišta morao je dočekati 1969. i opasati rektorskom kolajnom Tita, ali je isto tako početkom 1972. godine došao u posjet pritvorenim hrvatskim sveučilištarcima u zagrebački zatvor uz pratnju nedavno preminulog tadašnjeg predsjednika Okružnog suda u Zagrebu Vjekoslava Vidovića.

Akademika Supeka također su olovne hrvatske godine prekrile zabranom javnog nastupa i šutnjom za gotovo dva desetljeća, no ipak je na jedan odlučan i povijesni način pokazao da je na strani hrvatskog naroda, njegove slobode i demokracije. Neočekivano i iznenada pojavio se je u prvom redu, premda nije bio praktični vjernik katoličkog uvjerenja, zagrebačke Katedrale 1979. godine na proslavi 1100. godišnjice Branimirove godine kao godine prvog međunarodnog priznanja hrvatske države, što je dobro zamjetila hrvatska ali i ondašnja jugoslavenska i inozemna javnost.

Nekadašnji Titov kurir na relaciji Zagreb - Beč, akademik Supek je u Londonu hrabro i odlučno u prosincu 1980. godine kazao slijedeće, odgovarajući na pitanje što ima reći o Tanjugovoj vijesti da su neki potpisnici hrvatske Peticije za oslobođenje svih političkih zatvorenika u Jugoslaviji povukli svoje potpise:»Ja sam potpisao Peticiju jer vjerujem da se ne bi smjelo proganjati ljude zbog njihovih političkih uvjerenja. Ne bih bio humanist da to nisam potpisao. Ne znam što se trenutno događa u Zagrebu, ali treba biti svjestan da će vlasti pokušati izvršiti pritisak na potpisnike Peticije. Kao što znate, prema boljševičkoj teoriji – sudovi su instrument diktature radnog naroda. Sudovi ne bi smjeli biti pod političkim pritiskom...»

Iako je bio duboko razočaran Tuđmanovom autokracijom od koje je čak javno prozvan da je pripadnik urotničke skupine za Tuđmanovu likvidaciju, nije uspio othrvati se pritisku i ovog trgovačkog kalfu primiti u redovno članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, premda je Supek izvrsno znao da je Tuđman plagijator i da nema nikakvog znanstveno utemeljenog povijesnog ili književnog rada. Čak ga je akademik Ljubo Boban javno optužio za krađu njegovih autorskih radova.

Nažalost, nije bilo dovoljno političke mudrosti i pameti pa da se je akademika Supeka 1997. godine na predsjedničkim izborima suprotstavilo podivljalom Titovom generalu, jer su sujete i opačine kao i petokolonaštvo vodećih hrvatskih oporbenih stranaka razbile ovu vrlo dobru zamisao koja bi možda Hrvatsku izvukla ispod Tuđmanovog šinjela. Bio je ogorčen nad Tuđmanovom i Račanovom pljačkom društvenog vlasništva i državnih dobara, a za Hrvatsku stranku prava izražavao je sućut «jer takvu časnu stranku predstavlja jedan crnokošuljaš i kradljivac magisterija». Štoviše, zbog Đapićevog neofašizma 1999. godine, opravdano je zahtjevao zabranu ove lažne antistarčevićanske stranke.

Zanimljvio, da se urna sa posmrtnim ostacima akademika Supeka još nije pravo niti položila u obiteljsku grobnicu, a okorjeli titoisti na čelu sa Obradom Kosovcem i Mirkom Galićem obilježili su pred milijunskim auditorijem HTV-a, 95. obljetnicu rođenja hrvatskog komunističkog satrapa i beogradskog kvislinga Vladimira Bakarića, koji je Hrvatsku do te mjere potčinio interesima Beograda i Komunističke partije u svojstvu vodećeg jugounitariste, da niti jedan Supek nije mogao destljećima javno djelovati, dok su deseci tisuća ljudi završili pod zemljom, u kaznionicama ili političkoj emigraciji. Čak su mu ovi titoistički zlotvori koji drmaju hrvatskom televizijom, pripisali i zasluge za tobože konfederalni Ustav, pa je zamalo ispalo da je komunstički zločinac zaslužan i za osamostaljenje Hrvatske.

Nije nikakvo čudo da je Supek otišao bez pozdrava sa građanima Zagreba i Hrvatske, jer mu ljudi ropskog mentaliteta nisu odgovarali ni za života, pa zašto bi se s njima opraštao u smrti?