HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

14. ožujak 2007.

WOLF (VUK) OSCHLIES U EUROAZIJSKOM MAGAZINU PONAVLJA STARE LAŽI O BROJU JASENOVAČKIH ŽRTAVA I ISMIJAVA BLEIBURŠKI POKOLJ DO APSURDA!

Suradnik Instituta za Jugoistočnu Europu i online izdanja Euroazijskog magazina (www.eurasischesmagazin.de), navodni znanstvenik prof. Wolf Oschlies, poznat po svojim paraznanstvenim tvrdnjama u vezi hrvatske povijesti, koji na sva usta hvali književnika Miroslava Krležu, a Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, koju je svojim potpisom podržao i Miroslav Krleža, naziva „idiotizmom“, negirajući samobitnost i uopće postojanje hrvatskog jezika dok hvali velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića, Oschlies koji velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH naziva „građanskim ratom“ (isto kao i Sanaderov „prijatelj“, bavarski premijer Edmund Stoiber), W. Oschlies koji apsolutno nekritički, gotovo u superlativima govori o jugoslavenskom diktatoru i komunističkom tiraninu i masovnom ubojici i ratnom zločincu Josipu Brozu Titu, u najnovijem svojemu članku u Euroazijskom magazinu, u rubrici „Balkan“ i podrubrici „Hrvatska“, pod naslovom „Der gefeuerte Rabbi und der falsche Rabbi“ (Otpušteni rabin i krivi rabin) krivo interpretira uzroke raskola u židovskoj zajednici u Zagrebu, i u kontekstu zločina Pavelićeva režima nad Židovima, preuzeo je krivotvorene podatke o broju jasenovačkih žrtava, i o partizanskom jugokomunističkom bleiburškom pokolju. Za jasenovački logor navodi brojku od „600 000“ žrtava (šest stotina tisuća), a za bleiburške žrtve navodi da su „Titovi partizani u Bleiburgu zarobili nekoliko stotina pripadnika „Pavelićeve ustaške teror-grupe“ i po kratkom postupku ih strijeljali“, tako da po Oschliesu ispada kao da je Tito bio neka vrsta dobroga Robin Hooda koji se obračunao sa zlima.

Kao prvo, u Bleiburgu se nije radilo o Pavelićevoj „ustaškoj-teror grupi“ nego o hrvatskoj vojsci (većina regruta, mobiliziranih vojnika u dobi od 18 do 23 godine) u pratnji mnoštva hrvatskih civila koji su se do 15. svibnja 1945. predali britanskim okupacijskim postrojbama u južnoj Austriji koji su ih protivno međunarodnom ratnom pravu izručili partizanskoj jugoslavenskoj armiji koja je hrvatske ratne zarobljenike vratila preko granice i na području Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije preko 95 posto ratnih zarobljenika iz Bleiburga strijeljala u svibnju i lipnju 1945. do smrti. (Poglavnik Pavelić je pobjegao u austrijsko mjesto Ramsau, dok se vlada NDH predala britanskim snagama u mjestu Rosenbach, gdje je britanska okupacijska vlast 17.5.1945. izručila ministre i doglavnike Titovim partizanima koji su ih vratili u Zagreb i objesili, a članove njihovih obitelji, oko 400 osoba, poklali u Sloveniji, u mjestu Crngrob.) Broj ratnih zarobljenika sa bleiburškog polja minimalno iznosi 50 tisuća zarobljenih vojnika i hrvatskih civila, a opravdane procjene se kreću i do 200 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika sa bleiburškoga polja, dok se na području Slovenije, u Dravogradu, Slovenjgradecu i drugim mjestima uz granicu Titovim banditima predalo oko 150 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila. Nekoliko kompozicija vlakova iz Zagreba sa ratnim ranjenicima iz zagrebačkih bolnica i civilima palo je u svibnju 1945. u Mariboru u ruke Titovim partizanima koji su iz te zarobljeničke kolone doduše pustili većinu žena i djece, iako ne sve, dok su sve ranjenike pobili. Tako izgleda stvarnost, to je istina, to je povijesna istina, temeljena na dokumentima i svjedočanstvima žrtava i počinitelja jugoslavenskog ratnog zločina i genocida! Samo u šumi Tezno kod Maribora je Titova totalitarna tajna policija OZN-a i tzv. divizija smrti KNOJ partizanske jugoslavenske armije strijeljala oko 50 000 (50 tisuća) hrvatskih ratnih zarobljenika, većinom dočasnike i časnike hrvatske vojske, dovedenih iz Bleiburga, Dravograda, Slovenjgradeca i drugih mjesta u kojima se se predali u ratno zarobljeništvo. O tome postoji bezbroj dokumenata i svjedočanstava, kako s hrvatske, tako i sa jugoslavenske strane. Slovenska vlada nedavno je u Novom Mestu otvorila novi postav memorijalnog muzeja žrtava komunizma (bleiburških i drugih žrtava). Slovenski ministar pravosuđa, g. L. Šturm, naglasio je da je do sada u Sloveniji locirano preko 400 masovnih grobnica sa ubijenim ratnim (bleiburškim) zarobljenicima i civilima koje su 1945. pobile partizanske snage maršala Tita. U šumi Tezno je prilikom gradnje autoputa devedesetih godina 20. st. otkriven protutenkovski rov iz Drugog svjetskog rata u koji su Titovi partizani pobacali strijeljane hrvatske ratne zarobljenike. Na duljini od samo 70 m ekshumirano je 1500 žrtava, dok je rov u cijelosti dugačak kilometar i pol. Nakon toga je slovenski državni odvjetnik zabranio daljnje ekshumacije, jer bi na svjetlo dana došla gorka istina da je Titov jugokomunistički režim pobio više nedužnih ljudi nego ustaški, četnički, talijanski i njemački nacistički režim zajedno na području bivše Jugoslavije. Vuk Oschlies se, dakle, može na licu mjesta, u Novom Mestu, informirati o zločinima jugoslavenskog komunizma i bivše Jugoslavije koju toliko hvali! U šumi Macelj kod Krapine je ubijeno preko 12 000 (12 tisuća) hrvatskih ratnih zarobljenika koji su dovedeni iz Bleiburga, uz 650 hrvatskih civila i 21 svećenik i franjevac Rimokatoličke crkve iz Hrvatske i BiH itd. Prošle je godine pokopano 1163 hrvatskih žrtava koje su 1991. ekshumirane iz 23 od oko 180 jama iz Maceljske šume i brdske lokacije Lepa Bukva.

Udruga bivših partizana iz bivšeg jugoslavenskog SUBNOR-a je tvrdila da je bleiburški pokolj obuhvaćao strijeljanje oko 500 hrvatskih ratnih zarobljenika, i to je točno, ali to važi samo za lokaciju bleiburškoga polja, jer su partizani na zarobljenu hrvatsku masu na bleiburškom polju nekontrolirano otvorili vatru i pucali po vojnicima i hrvatskim civilima koji su se predavali u britansko zarobljeništvo, o čemu svjedoče iskazi rijetkih preživjelih hrvatskih vojnika sa bleiburškog polja čija su svjedočanstva, primjerice, objavljena na Hrvatskom radiju Nova Gradiška kao i u knjizi Branimira Kovačevića „Ljudi moga vremena, Suze za Bleiburg - 2“, objavljena 2007. godine, kao i u knjigama drugih autora. Međutim, nakon masovnog ubojstva nekoliko stotina do kojih tisuća nenaoružanih ljudi na bleiburškome polju, koji su se 15. svibnja 1945. predavali u britansko zarobljeništvo, ostatak zarobljeničke mase su partizani pješice, kao marvu, prebacili preko granice u tadašnju obnovljenu Titovu Jugoslaviju, i tamo dovršili koljački posao genocidom nad hrvatskim narodom.

Wolf Oschlies – njemački Münchausen – lik iz bajke koji laže kao na tekućoj traci:

Isto kao što neki nacisti širom svijeta negiraju genocid nad Židovima u Drugom svjetskom ratu (holokaust) koji je organizirao njemački Führer Adolf Hitler, tako Wolf Oschlies negira genocid nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu (1945.) koji je organizirao jugoslavenski Führer Josip Broz Tito, crveni fašist. Holokaust u Republici Hrvatskoj negira, inače, Mladen Schwartz, koji se, uz Antu Đapića i nalazi na listi fašista nekih svjetskih institucija i medija, a genocid nad Hrvatima negira u Republici Hrvatskoj Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, dok partizanske ratne zločine i bleiburški pokolj opravdava kao partizansku „osvetu“, samo je pitanje za što su se to partizani navodno „osvećivali“? Ako zbog rušenja Jugoslavije 1941. godine, onda su osvetu uputili na krivu adresu, jer nije ustaški pokret Ante Pavelića srušio 1941. godine Jugoslaviju nego su to učinile fašističke Sile osovine Njemačka i Italija, nakon što je jugoslavenska vlada prvo 25. ožujka 1941. potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije fašističkom Trojnom paktu, a 27. ožujka prevratnički režim generala Dušana Simovića, na poticaj britanske tajne službe, 27. ožujka 1941. praktički (ne i de iure) poništio međunarodni sporazum između Jugoslavije i Hitlerove Njemačke, zbog čega je (vjerolomstva) Hitler i naredio napad na Jugoslaviju i njeno razbijanje. Zbog „Jasenovca“ se partizani nisu nikada ni imali razloga za bilo kakvu osvetu, jer u jasenovačkom logoru ustaškog režima nisu bili zarobljeni partizani nego politički zatvorenici, većinom komunisti i simpatizeri ideologije marksizma, kao i dio Židova, uz Rome, Hrvate i Srbe, koji su završili u logoru većinom iz političkih razloga, a manje zato što su bili Srbi, Romi ili Hrvati po nacionalnosti. (Većinu židovskih civila je Pavelićev režim 1943. izručio Hitlerovom nacističkom režimu koji ih je pobio u Auschwitzu i drugim njemačkim logorima smrti tijekom Drugog svjetskog rata.) Uostalom, Tito u svojoj 35-godišnjoj diktaturi doslovno nikada nije službeno ni neslužbeno posjetio područje bivšeg konc-logora u Jasenovcu, a partizani nisu doslovno nikada izvršili neku vojnu akciju oslobađanja jasenovačkih zatvorenika, nikada niti jedna partizanska brigada nije za vrijeme Drugog svjetskog rata napala jasenovački logor, što je znakovito! Uz to, Wolf Oschlies prešućuje povijesnu činjenicu da je na području Hrvatske pod kontrolom partizanskog režima u Drugom svjetskom ratu bilo od listopada 1944. do svibnja 1945. godine 19 zarobljeničkih i koncentracijskih logora sa preko 70 tisuća zatvorenih hrvatskih ratnih zarobljenika, ali i mnoštva hrvatskih civila, kao i pripadnika njemačke nacionalne manjine, i većina tih zarobljenika je likvidirana, manje iz političkih, a više iz razloga što su bili Hrvati i Nijemci i što nisu bili komunisti nego antikomunisti i kršćani.

Što se tiče broja jasenovačkih žrtava, Vuk Oschlies preuzeo je staru i izmišljenu brojku koja je u odnosu na beogradsku monstrum-brojku manja za 100 tisuća. Jugokomunistički Titov režim lansirao je lažnu brojku od „700 000“ jasanovačkih žrtava, a neki drugi velikosrpski idioti lansirali su i brojku od navodno milijun jasenovačkih žrtava. Nikako ne odgovara Oschliesova tvrdnja da je „Jasenovac“ – „Balkanski Auschwitz“. Kad bi to bilo tako, onda bi međunarodni dokumentacijski centar i muzej žrtava i zločina nacizma u Nürnbergu na postavu zemljovida koncentracijskih logora u okupiranoj Europi i 3. Reichu i njenih ratnih saveznika, tako i Nezavisne Države Hrvatske, valjda evidentirao jasenovački logor, međutim, njega na navedenom trodimenzionalnom plastičnom zemljovidu NEMA. U muzeju bivšeg konc-logora „Dachau“ se u američkom dokumentarcu o logorima u Europi za jasenovački logor navodi broj žrtava od „20 000“ (20 tisuća). Jugoslavenski i hrvatski statističar ing. Vladimir Žerjavić u svojoj je knjizi naveo 1989. procjenu maksimalne brojku od 60 tisuća jasenovačkih žrtava, dok je srpski emigrant dr. Bogoljub Kočović u Londonu objavio svoj znanstveni rad o procjeni o također oko 60 tisuća žrtava iz jasenovačkoga logora za koji je znanstveno utvrđeno da nije imao plinske komore kao logor smrti „Auschwitz-Birkenau“ i drugi njemački konc-logori, tako da „Jasenovac“ nikako nije i ne može biti „Balkanski Auschwitz“ !!! Otac od povjesničara Ive Goldsteina kojega Oschlies toliko cijeni, publicist Slavko Goldstein prošle je godine pokušao hrvatskoj javnosti nametnuti broj jasenovačkih žrtava od „80 000 do 100 000“, što je dakle za 500 000 do 520 000 manja brojka koju navodi Oschlies. Uz to je Oschlies „zaboravio“ u svom članku navesti srpske koncentracijske logore u Beogradu, „Sajmište“ i „Banjica“, u kojima je srpski režim, ne njemački okupacijski, nego srpski režim likvidirao preko 10 tisuća srbijanskih Židova, većinom beogradskih Židova. U Hrvatskoj i BiH je srpski četnički „antifašistički“ režim likvidirao za vrijeme Drugog svjetskog rata 32 000 hrvatskih katolika (civila) i 33 000 bosanskih muslimana (civila). To su podatci koje bi Oschlies trebao iznositi, uz podatke o žrtvama jugoslavenskog komunizma i Titovih partizana, onda bi se s pravom mogao nazivati znanstvenikom, ovako ispada da je šarlatan, njemački „Müchausen“, lik iz bajke koji laže kao na tekućoj traci.

I na kraju, glede Oschliesove reportaže o raskolu u židovskoj zajednici u Zagrebu, njemački „stručnjak za Balkan“ uopće nije iznio pravi razlog toga raskola, a taj je, da je režim predsjednika Mesića namjerno podržao disidente iz Židovske općine Zagreb, na čelu sa deklariranim ateistom Ivom Goldsteinom koji je osnovao paralelnu židovsku vjersku zajednicu u Zagrebu, a vlast premijera Sanadera (HDZ) sankcionirala je putem svog državnog ureda za upravu osnivanje paralelne organizacije jer i inače korumpirane vlasti RH toleriraju, čak i potiču osnivanje paralelnih kulturnih, vjerskih i političkih organizacija kako bi se umrtvila svaka oporba nedemokratskom nominalno demokratskom režimu u Republici Hrvatskoj. Krajnji cilj nove židovske vjerske zajednice „Beth Israel“, je da korumpirane neokomunističke hrvatske vlasti ne vrate nacionaliziranu (podržavljenu) imovinu židovskih vlasnika, koju je Židovima oteo Pavelićev režim 1941. godine, a Titov režim potvrdio otimačinu i pljačku te imovine, a mnogobrojni prijatelji aktualnog predsjednika Mesića, bivši jugoslavenski boljševici i neki masovni partizanski zločinci dan danas stanuju u podržavljenim židovskim vilama na Tuškancu u Zagrebu.

Euroazijskom magazinu bilo bi pametno da se otarasi svog „Münchausena“ ukoliko želi zadržati ozbiljni karakter svoga znanstveno-političkog glasila, a samo sreća što u Republici Hrvatskoj vladaju nacional-komunisti u liku „liberala“, „konzervativaca“ i „socijaldemokrata“ (Titovih partijskih sekretara) spašava navedeno njemačko online glasilo od tužbe za klevetu na račun hrvatskog naroda, koju bi trebala podnijeti hrvatska država odnosno vlada.