SEDLAROV URADAK NA NIVOU GOEBBELSOVE PROPAGANDE!

(Rentgen-slika Đapićevih “korijena”)

 

 

Kao što je u prvom komentaru Hrvatskog prava rečeno, Sedlarov dokumentarno-biografski film o Đapiću, pod naslovom „ROOTS FOR THE FUTURE – THE STORY OF ANTO DJAPIC“ (Korijeni za budućnost – Priča o Anti Đapiću) predstavlja napad na zdravu pamet.

 

Zagrebački tjednik Nacional objavio je iz pera bivšeg Vjesnikova novinara Deana Sinovčića kritički komentar Sedlarova filma o Đapiću, nazivajući dokumentarac „uljepšanom biografijom“ Ante Đapića, što je vrlo oprezna ocjena ovog propagandnog uratka kojega se ne bi posramio ni šef Hitlerove propagande Joseph Goebbels, s obzirom na notorne laži i pomanjkanje povijesnih činjenica koje u cijelosti izokreću istinu o desničarskom ekstremistu (neofašistu) Đapiću čiji doušnički dosje posjeduje hrvatska vojno-obavještajna agencija Republike Hrvatske, dok je Nacional u broju od 27. studenog 2001. objavio članak pod naslovm „SIS posjeduje dosje Mate Arlovića da je on špijun KOS-a“, i s podnaslovima članka „Đapićev dosje“ i „Puč u HSP-u“, u kojemu je novinar Berislav Jelinić obavijestio hrvatsku javnost o Đapićevoj doušničkoj djelatnosti za jugokomunističku vojnu obavještajnu službu i objasnio pravu pozadinu prevrata u Hrvatskoj stranci prava 1993. godine kada je Tuđmanov režim, ucjenjujući Đapića za njegov kompromitirajući dosje iz tajne službe koristio ovog neoustaškog provokatora da pozdravljanjem Hitlerovim pozdravom „Sieg Heil“, što Nacional obzirno spominje kao „mjerenje visine kukuruza“, i crnokošuljašenjem Tuđmanu pruži lažni alibi kako bi pred domaćom, a pogotovom svjetskom javnošću, svog ozbiljnog konkurenta i protivnika Dobroslavu Paragu ocrnio pred svijetom kao „fašistu“, što je Tuđmanovom ncional-komunističkom režimu jednim dijelom i uspjelo, ali se bumerang vratio i vraća aktualnim vlastima koje Đapića drže pod političkom zaštitom kao svog satelita, i pod zaštitom od kaznenog progona državnog odvjetništva (slučaj prokazivanja svjedoka državnog odvjetništva u predmetu ratnog zločina, na Đapićevoj tiskovnoj konferenciji 2005. godine, i predmetu „Vlado Zec“ i drugim predmetima), iako pješčani sat Đapićeve zaštite ističe, jer je već i Sanader izgubio živce s tim narcisoidnim balkancem. Usput rečeno, zanimljiva je činjenica da su mnogi hrvatski političari, od Ante Kovačevića, Ivana Gabelice, Marka Veselice, Vladimira Šeksa, Ivića Pašalića, Ivice Račana, Tonina Picule, Ive Sanadera, Andrije Hebranga, Mate Granića, Zlatka Kramarića, Đurđe Adlešić, Zlatka Friščića, Stjepana Mesića, Branimira Glavaša i drugi surađivali ili surađuju i danas sa Đapićem, unatoč njegovu doušničkom dosjeu. Nije valjda da su svi bili također doušnici jugokomunističke tajne službe ili takve moralne ništice i politički oportunisti i karijeristi da ih to ne smeta, jer doušnik je ona osoba koje će izdati bilo koga u bilo koje doba, od svojih najbližih do domovine!

 

Nakon prevrata, kada je Anto Đapić u srpnju 1993. izbačen iz članstva Hrvatske stranke prava, a nakon što mu je Središnji odbor HSP-a na dvije sjednice u svibnju 1993. odbio prijedlog o sazivanju izvanrednog sabora HSP-a na kojemu je sa svojom sljedbom (Kandare, Jukić & Co) mislio smijeniti predsjednika stranke Paragu, Tuđmanov režim prelazi preko svih stranačkih akata HSP-a i 28. rujna 1993. u evidenciju tadašnjeg Ministarstva uprave kao zastupnika i predstavnika Hrvatske stranke prava upisuje, potezom pera Antu Đapića i Borisa Kandarea, Đapićeva mentora u sudskom predmetu krivotvorenja magisterija. Nakon što se prašina malo slegla, Đapić se dao okruniti za predsjednika HSP, dakle, oktroirani položaj na koji ga je postavio Tuđmanov režim zlouporabljujući pravosudno-upravne institucije hrvatske države kroz koje je provukao kriminal i povrijedio Ustav Republike Hrvatske, kao što je praktički razbio višestranački sustav, što se vidi i po današnjim parlamentarnim strankama koje sve sviraju u isti rog. Stranačka parlamentarna oporba u smislu višestranačke demokracije kao na Zapadu u Republici Hrvatskoj danas uopće i ne postoji. Sve to svoje „korijene“ ima u namjeri Franje Tuđmana da se riješi Dobroslava Parage. Sve hrvatske vlade i sazivi Ustavnog i Upravnog suda od tada do danas potvrdile su protuustavni čin Franje Tuđmana i time dovele Republiku Hrvatsku na rub političke i ekonomske katastrofe, ali postupajući po onoj da nek’ radije propadne Republika Hrvatska nego da Paraga dobije natrag stranku koju je 1990. obnovio i osnovao.

 

O svemu navedenome režiser Jakov Sedlar u svom sramotnom dokumentarcu o Đapiću uopće ne govori, nego, pazite sada, lansira najveću aktualnu laž koja je ikada postojala u Republici Hrvatskoj, da je navodni razlog razlaza sa Dobroslavom Paragom, navodna Đapićeva „želja da se HSP riješi mračne prošlosti stranke iz Drugog svjetskog rata“. Da čovjeku pamet stane!

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru Hrvatske, od 1941. do 1945., uopće nije ni postojala Hrvatska stranka prava jer su sve stranke pod Pavelićevom diktaturom bile zabranjene, a postojao je isključivo monopol jednog političkog pokreta – ustaškog pokreta čiji je poglavnik bio Ante Pavelić – Đapićev uzor, s obzirom da je Đapić javno izjavio da je „ponosan što je nositelj liste jedne stranke koju je nekoć predvodio poglavnik Ante Pavelić“.

 

Đapićevi crnokošuljaški „Sieg Heil“ mitinzi u Splitu, Rijeci i Vukovaru...

 

Svu mračnu prošlost je u Hrvatsku stranku prava iz osječkog ogranka HDZ-a donio krajem 1990. godine Anto Đapić s jednim jedinim ciljem – da po nalogu svojih jugoslavenskih gazda nanese što veću štetu onom hrvatskom političaru i u svijetu priznatom borcu za ljudska prava zbog kojega su nasljednici diktatora i masovnog ubojice maršala Tita imali glavobolju od 1980. godine, dakle, od peticije Paraga-Brajder. Dok je tajna policija na čelu sa šefom udbaške istrage, Zdravkom Mustačem, ubila Ernesta Brajdera za vrijeme policijsko-udbaške istrage protiv inicijatora peticije kojom se od jugoslavenske vlade tražilo oslobađanje svih političkih zatvorenika u SFR Jugoslaviji, Dobroslav Paraga je preživio istragu i montirani politički proces i kaznu zbog verbalnog delikta u logoru na Golom otoku i u lepoglavskom zatvoru, i postao 1990. godine predvodnik hrvatske borbe za slobodu i nezavisnost, međutim, i velika smetnja Tuđmanovom suludom planu da sa Slobodanom Miloševićem podijeli Bosnu i Hercegovinu. Zdravko Mustač je inače onaj udbaški čelnik kojega je Franjo Tuđman 1990. instalirao kao Manolićeva zamjenika i predstojnika njegova kabineta u udbaškoj tajnoj službi RH – SZUP, a poslije je ovaj komunistički ubojica za pisaćim stolom postao i šef SZUP-a, da bi na kraju vodio osiguranje KAPTOL-banke Tuđmanova unuka Dejana Košutića koji danas živi u Beogradu, nakon što mu je banka propala, a tko zna zašto je propala, možda zbog pranja novca, ili možda jednostavno zato što mu je djed umro pa više nije imao političku zaštitu za „biznis“?

 

Pogledajmo kako se Anto Đapić od 28. rujna 1993. do danas riješio „mračne prošlosti HSP-a iz Drugog svjetskog rata“ :

 

Godine 2003. se Đapić javno odriče ustaške ideologije i poglavnika Pavelića, da bi prošle godine nahuškao policiju u Osijeku na skupinu romskih glazbenika koji su miroljubivo svirali ispred športskog doma u Osijeku za vrijeme izbora hrvatske pjesme za Euroviziju, gdje se nalazio novopečeni osječki gradonačelnik, po Glavaševoj milosti. To, međutim ne smeta Željka Malnara i njegova asistenta romske nacionalnosti nadimkom „Braco“, da svaki čas u goste emisije Noćna mora zovu Đapićeve najuže suradnike Miroslava Rožića i Peru Kovačevića, koji, pored Tončija Tadića nisu ništa manje narcisoidni od svog šefa – lažnog magistra. Ove godine su Đapićevi jurišni crnokošuljački odredi u Pakracu brutalno pretukli političara Demokratskog centra i hrvatskog branitelja Božidara Lujanca, koji je kao bivši član ukradene HSP bio svjedokom „Poslovnog ugovora“ između Vlade Zeca i dioničkog društva KAMEN INGRAD, s jedne strane, i Ante Đapića, „predsjednika“ HSP-a, s druge strane. Godine 1997., dakle, tri godine nakon što je Đapić uz Tuđmanovu pomoć i režimsko nasilje postao „predsjednik“ HSP-a je The New York Times donio veliku fotografiju sa Đapićevim pristašama u Splitu koji su proslavljali 10. travnja i pozdravljali sa Hitlerovim „Sieg Heil!“ pozdravom, i člankom u kojemu je svijet upozoren na neoustaške ispade u Hrvatskoj. Ako je po ocjeni Franje Tuđmana Dobroslav Paraga (zbog Đapićevih ustaških provokacija) navodno nanosio Republici Hrvatskoj štetu od 1990. do 1993. godine, kakvu je tada, 1997. godine štetu Republici Hrvatskoj nanosio Anto Đapić? Međutim, Franjo Tuđman doslovno nikada svome doušniku i satelitu Đapiću nije predbacio neofašizam, dok je svijet u biti Tuđmana prozivao za neofašizam - zbog Đapića. Ne smije se zaboraviti da je na tzv. „kutinskom saboru“ Đapićeve sljedbe 1993. godine odnosno na toj političkoj tribini pučista, Anto Đapić „smijenio“ Dobroslava Paragu sjedeći ispod velikog portreta poglavnika Ante Pavelića, što je snimila kamera Hrvatske televizije, ali to je za Tuđmanovu vlast bilo OK, dok je prije toga licemjerno Paragu prozivala za sve i svašta. (Paraga nije ni bio nazočan tom neoustaško-udbaškom skupu u službi udbaške tajne službe SZUP i SIS.) O Đapiću, ne samo da su negativna izvješća donosila i donose i danas međunarodne relevantne i citirane udruge za zaštitu ljudskih prava i institucije, poput Organizacije za sigurnost i kooperaciju u Europi (OSCE), na pr. u izvješću za Hrvatsku od 13. rujna 2006. godine, zatim State Departmenta, Helsinki Watcha i Helsinškog odbora za ljudska prava, nego se diljem svijeta spominje Đapićev neoustaški miting u Borovu Selu i Vukovaru od 14. veljače 1998. godine, kada su Đapićevi mitingaši u osam autobusa i 81 automobilu prolazili kroz istočnu Slavoniju gdje su srpskoj nacionalnoj manjini prijetili istrebljenjem i brzom likvidacijom – ukoliko HSP dođe na vlast. Kada je to HSP pod Dobroslavom Paragom od 1990. do 1993. prijetila Srbima likvidacijom? Godine 1999. pred nosom riječkog gradonačelnika Slavka Linića (SDP) Đapićevi crnokošuljaški mitingaši marširaju centrom Rijeke i prijete političkim neistomišljenicima da će im doći kraj kad HSP dođe na vlast. (To Slavka Linića, međutim, nije smetalo da krajem 2006. godine u eter zagrebačkog Radio 101 izjavi da mu je Đapić kao političar prihvatljiv, dok Dobroslav Paraga nije zbog njegove navodne mračne prošlosti. Linić kao da je izgubio pamet i pamćenje, i zaboravio da mu u Rijeci nije prijetio D. Paraga nego Anto Đapić, dok je tadašnji riječki gradonačelnik službeno ugostio u gradskom poglavarstvu predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Paragu.) Kada je to HSP pod Dobroslavom Paragom od 1990. do 1993. prijetila političkim neistomišljenicima? Suprotno, politički neistomišljenici, najvećim dijelom bivši komunisti, boljševici, oznaši, udbaši i kosovci prijetili su Dobroslavu Paragi i HSP-u, od 1990. do 1993. i ubili Antu Paradžika, tadašnjeg dopredsjednika HSP-a i 30 Paraginih najužih stranačkih suradnika, da se o političkom ubojstvu generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a od 9. kolovoza 1992. i ne govori. Za vrijeme Dobroslava Parage od 1990. do 1993. je HOS, na Paragin izričit nalog, čuvao za vrijeme velikosrpske agresije na prvoj crti bojišnice kameni spomen-cvijet na mjestu bivšeg jasenovačkog logora da ne bi bio miniran s hrvatske strane zbog ljutnje na polustoljetne laži o broju jasenovačkih žrtava koje je fabricirao komunistički titoistički režim od 1945. do 1990. godine. Jesmo li zaboravili već na Đapićev govor u Hrvatskom saboru da je za njega najbolja vijest u posljednje vrijeme što se smanjio broj Srba u Hrvatskoj! (Hrvatski sabor u Zagrebu, svibanj 2002. godine.) Hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije i četničkih pokolja možda ovakvi govori nisu odbojni, ali takav govor mržnje svakako nije govor koji Republiku Hrvatsku može u svijetu afirmirati, i Anto Đapić to jako dobro zna, ali svejedno nanosi Republici Hrvatskoj štetu za štetom, što nije ni čudno kad je osumnjičen da je bio doušnik KOS-a! Poznati su Đapićevi antisemitski stavovi i izjave, zbog čega ga je s pravom na zub uzeo izraelski u svijetu citirani dnevnik HAARETZ kao u članku od 3. studenog 2005. kada je otkazan Đapićev posjet Izraelu “Israel cancels Croatian visit”. Lovac na naciste Ephraim Zuroff je Đapića označio fašistom i antisemitom za što mu je Anto dao i te kakav povod od 1990. do danas. Svi se sjećamo Đapićeve izjave na političkoj tribini u Varaždinu kada je u studenome 1999. godine izjavio da “hrvatskim Židovima 1941. imovina nije oduzeta nego samo data na “čuvanje” drugima”. To je notorna povijesna laž, i Jakov Sedlar to zna, ali svejedno to u svome propagandističkom uratku o Đapiću prešućuje, i poziva putem plakata sa Đapićevim likom i hebrejskim naslovom članove židovske zajednice New Yorka na promociju dokumentarca, na koju niti jedan jedini Amerikanac židovske vjere ili podrijetla nije došao.

 

Zašto propagandistički dokumentarac o Đapiću?

 

Zato da se opere neofašističkog Đapića od njegove mračne prošlosti kako bi HDZ u slučaju slučaja imao rezervnog koalicijskog partnera za parlamentarne izbore 2007. godine, jer se Sanaderu lako može dogoditi da padne s vlasti isključivo zato što mu svijet neće dopustiti koaliciju s jednim notornim neofašistom, isto kao što se dogodilo 2003. godine. Zato je Sedlar za nastanak dokumentarca o Đapiću angažirao izraelskog ko-producenta kako bi se stekao dojam da je Anto Đapić prijatelj Židova. Zato Mate Granić zivka, telefonira, šalje faksove po cijelom svijetu ne bi li crnokošuljaša progurao u uglednu međunarodnu Europsku pučku stranku kako bi Sanader dobio zeleno svjetlo iz Bruxellesa za formalnu koaliciju sa Đapićem i ukradenom strankom HSP. Međutim, svijet nije nasjeo na Granićev blef i na Sanaderova izokretanja („Doktor izokretanja“ – The Wall Street Journal, 2006.) Začudo, Sanader je uspio u EPP ugurati Koštuničinu vladajuću stranku iz Srbije, ali ne i Đapićev ukradeni HSP. Nije ni čudno da je narcisoidnom Đapiću dojadilo to čekanje da svijet shvati kako je on odmah do John F. Kennedya po demokratičnosti, ugledu, snazi i karizmi. Sada Đapić najavljuje kako će HDZ zbrisati s lica zemlje na sljedećim izborima, a Slavonija je po njemu već „pravaška“ – izjavljuje ovih dana taj narcisoidni balkanski čovjek koji se rodio u Čaprazlijama samo zato što mu je jedan predak za vrijeme Austro-Ugarske ubio jednog čovjeka i pobjegao preko granice na područje Osmanskog Carstva. Glupost i laž u Sedlarovu dokumentarcu predstavlja i izjava kako je „Đapićev otac bio pozivan od UDB-e na informativne razgovore „samo zato što je bio gastarbajter“. Ne, Đapićev otac bio je pozivan u Perkovićevu osječku UDB-u na raport, a Đapićeva istoimenog strica ubila je UDB-a, što je točno, ali tko je bio udbaški killer? Postoje ozbiljne sumnje da je najbliža rodbinan pokojnog umiješana u to monstruozno ubojstvo u Nürnbergu, 1989. godine, jer je HDZ htio prisvojiti demokršćanski pedigre političke oporbene stranke koju je istoimeni Đapićev polustric osnovao u Njemačkoj, kako bi se ta marksistička partija (HDZ) mogla učlaniti u međunarodnu demokršćansku udrugu, što nikada za vrijeme Franje Tuđmana nije uspjela, jer ne može se demokratskom svijetu prodati rog za svijeću.

 

Nitko se od novinara tiska i TV u Hrvatskoj ne pita zašto u New Yorku više nije bilo onog poznatog izraelskog fotografa? Čovjek je po svoj prilici shvatio kako su s njim brutalno manipulirali Đapić i njegova crnokošuljačka i korumpirana banda. Ubrzo će Anto Đapić ostati sam, a na kraju će morati jesti korijenje, kada mu zbog korupcije bude konfiscirana cjelokupna imovina.

                

 

KOALICIONI PARTNER HSLS-A I HSS-A U SLAVONSKOM BRODU , A. ĐAPIĆ, IZJAVLJIVAO JE:

 

1.« Ustaški pokret je biser u hrvatskoj povijesti. Bez ustaškog pokreta ne bi bilo Hrvatske. Ustaštvo je najsvjetlija vertikala HSP-a ! »/tjednik « Bjelovarac ».1995./

2. Ponosan sam što sam nositelj liste koje je nositelj nekada bio ustaški poglavnik Ante Pavelić/dnevnik « Novi list ».1997./

3. « Za dom !» uzviknuo je Anto Đapić. “Spremni !” odgovorilo je mnoštvo od 500 sljedbenika sa uzdignutim rukama na nacistički pozdrav…” /The New York Times, 12.04.1997. članak o Đapiću pod naslovom « Fašisti ponovno rođeni kao očevi hrvatske države »/

4. « Suđenje Dinku Šakiću je politički proces ! » /izjava Đapića na suđenju egzekutoru iz koncentracijskog logora Jasenovac, novinska agencija HINA, 1999. godine/. Šakićevom suđenju za ratne zločine  je prisustvovao  direktor SWCJ Ephraim Zuroff iz Jeruzalema/

 

             5. « Presuda Dinku Šakiću je sramotna za Hrvatsku i ta je presuda ustupak Židovima »/izjava A. Đapića, Glas Amerike, 1999./

6. « Imovina hrvatskim Židovima nije oduzimana za vrijeme NDH nego je davana drugima na upravljanje »/izjava Đapića na predizbornom skupu HSP-a u Varaždinu, 1999./

7. « Vijest o smanjivanju broja Srba je jedna od boljih u zadnje vrijeme »/Hrvatski sabor, 2002./

8. « Nepotrebna je isprika za ustaške zločine protiv Židova koju je izrekao potpredsjednik hrvatske vlade Goran Granić u Yad Vashemu »/izjava A. Đapića, HRT,.2000., /

9.. Ante Pavelić je najveći hrvatski državnik u povijesti/Chicago, 2002. Đapić kao glavni govornik na proslavi 10. travnja 1941. /

10. « Ako hrvatska vlada pokuša izručiti hrvatske generale Haškom sudu, Hrvatska vojska mora reagirati. Bolje je da Hrvatska dobije sankcije nego da nastavi suradnju sa Sudom u Haagu »/ Đapić u dnevniku « Jutarnji list », 1999./

11. « Jedina krivnja ustaškog pokreta je u tome što nije uspio » izjavio je Đapić i čestitao svim okupljenima 10. travnja dan proglašenja NDH 10. travnja 1941. godine/ tjednik « Globus »1996./

12. « Slavimo NDH jer to znači izražavanje volje hrvatskog naroda za samostalnom državom i da nam ne trebaju nikakvi tutori »/  Đapić na proslavi NDH u hotelu « Esplanade », dnevnik  »Vjesnik » 1994./

13. « Odali smo zahvalnost onima koji su prije 59 godina u borbi za svoju državu izrazili volju hrvatskog naroda »/Đapić na obilježavanju NDH, dnevnik « Večernji list » 2001./

 

14. « Đapić je u više navrata izjavio « da Hrvatska ima više štete od pognutih glava nego uzdignutih ruku » opravdavajući njegovo nacističko salutiranje kao što je i poznata njegova izjava « da je ponosan što je nositelj liste koje je nekada bio nositelj Ante Pavelić »/State Department, Country Report 1999-2000/

 

 

15. Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Ivan Supek i predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava Vjekoslav Vidović u zajedničkoj izjavi  1999.zahtjevaju zabranu rada Đapićevog HSP-a jer širi nacionalnu mržnju, antisemitizam i jer je Đapić svojim huškačkim nastupima odgovoran za ubojstvo jednog pripadnika srpske nacionalne manjine u selu Berak, u Istočnoj Slavoniji.

16. »Anto Đapić je vođa ekstremne hrvatske desnice i predsjednik proNacističke Hrvatske stranke prava… »/dnevnik « Haaretz », Jerusalem 2005./

 

17. « Milan Levar je dobio ono što je zaslužio »/ »Novi list », « Feral », 2000., Đapićeva izjava o ubojstvu haškog svjedoka u Gospiću u rujnu 2000. godine.

 

18. « U Hrvatskoj nema ratnog zločina i to mora biti aksiom, dogma oko koje ni jedan hrvatski političar ne smije odstupiti . »/Đapić na skupu za zaštitu digniteta Domovisnkog rata u Gospiću,  2000./

 

19. « Đapić izdao osječkoj policiji naredbu da uhite Cigane i oni su uhitili romske trubače. »Dokle sam ja gradonačelnik, u Osijeku neće biti narodnjaka »/Đapićeva izjava u dnevniku « 24 sata » 2006.

 

20. U prosincu 2005. Anto Đapić, predsjednik HSP-a i gradonačelnik Osijeka, javno je razotkrio imena 19 mogućih svjedoka koji su bili spremni svjedočiti o ratnim zločinima na hrvatskim Srbima u Osijeku, što izaziva zabrinutost za njihovu sigurnost i njihovu spremnost da svjedoče pred Sudom/Amnesty International, London,  Svjetski izvještaj 2006./

21. « Jedna od najočitijih i najgrubljih manifestacija odupiranja procesuiranju ratnih zločina je javno objavljivanje, koncem 2005. godine,  od strane zastupnika Ante Đapića, imena osoba spremnih na suradnju sa istražiteljima ratnih zločina, koji su potvrdili iskaz ranijeg svjedoka, koji je ušao u program zašitite svjedoka…/OSCE :Izvještaj o suđenjima za ratne zločine u RH, .2006./

 

22. »Đapićeva profašistička stranka koalicijski je partner Tuđmanu. Oni su poznati po takvim stvarima, kao primjerice, mjesec dana prije, posjetili su Vukovar u stotinjak crnih limuzina, u crnim košuljama, sa crnim zastavama, pjevajući pjesme iz II. svjetskog rata, fašistički pozdravljajući, s crnim mislima u glavi. Dakle, to je koalicijski partner HDZ-a . »/Stipe Mesić, svjedočenje pred Haškim sudom, 1998. godine/

 

23. “Strah me je za moje, sve dok se jedan Đapić šeće u uniformi i diže ruku na ustaški pozdrav I pjevaju pjesme koje sam ja slušala u logoru kad su klali..”/VOA, Glas Amerike, .1998./