HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

10. travanj 2007.

FIZIČKI NAPAD BEZ POSLJEDICA NA PREDSJEDNIKA UDRUGE HRVATSKIH RATNIH VETERANA IZ DALMACIJE TONČIJA TURIĆA

Na Veliku subotu uoči Uskrsa 2007. je skupina huligana u Splitu skoro na mrtvo ime pretukla predsjednika udruge hrvatskih ratnih veterana Domovinskog rata, bojnika Hrvatske vojske, pedesetitrogodišnjeg g. Tončija Turića, oca četvero djece. Pretučena žrtva i hrvatski branitelj nalazi se, hospitaliziran u splitskoj bolnici, u komi. Policija je uhitila nekoliko huligana u dobi od 18 do 20 godina, osumnjičenih za navedeno izvršeno kazneno djelo prijetnje ubojstvom i pokušaja ubojstva. Iz policijske uprave u Splitu je priopćeno da napad nema političku i ideološku pozadinu niti je motiv utjerivanje dugova i slično, nego da se radi o kriminalu odnosno da je motiv osobna osveta zato što su huligani zbog divljanja izbačeni iz noćnog kluba, nakon čega su napali sina od g. Turića koji je potom pokušao obraniti svog sina – i završio korak do splitskoga groblja!

Napad na Tončija Turića podsjeća na napad na hrvatskog branitelja, pokojnog g. Ratka Zrnu, predsjednika ogranka Hrvatske stranke prava 1861. i časnika Hrvatske vojske, kojega je ispred kavane “Apis” kod Osijeka hitcem iz pištolja u glavu ubio plaćeni ubojica i pas rata James Capiu iz Nizozemske, za vrijeme rata angažiran kao plaćenik od Gojka Šuška. Gospodin R. Zrno je prosvjedovao protiv puštanja srpskih narodnjaka u navedenoj kavani, zakačio se zbog toga s nekim spodobama iz kavane, izašao potom van i bio ubijen iz neposredne blizine ispred kavane “Apis”. “Apis” je inače nadimak bivšeg šefa propagandnog odjela glavnog štaba vojske Kraljevine Srbije, Dragutina Dimitrijevića, poznat kao šef srbijanske tajne terorističke organizacije “Crna ruka” (“Ujedinjenje ili smrt”), i kao organizator smrtonosnog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, što je bio povod izbijanju Prvog svjetskog rata. I ime takvog jednog zločinca nosi jedna kavana u Republici Hrvatskoj?

Iako je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861., g. D. Paraga, protiv počinitelja kukavičkog ubojstva podnio državnom odvjetništvu kaznenu prijavu, vlasti pokojnog predsjednika Republike Franje Tuđmana nisu smatrale nužnim uhititi ubojicu Capiua, jer je žrtva bio čovjek koji je držao do organizatora hrvatske obrane od velikosrpske agresije Dobroslava Parage, pa valjda nije bio vrijedan više od ustrijeljenog psa, tako da ubojica Capiu nikada nije dobio zasluženu kaznu od pravne države – sve dok ga tjelohranitelj jednog osumnjićenog mafijaškog bossa nije dokrajčio na Cvjetnom trgu 2001. godine usred bijela dana, u ovo doba sumornog Hrvatskog proljeća, na sličan načina kako je Capiu dokrajčio časnog g. Ratka Zrnu, oca četvero djece.

Međutim, treba postaviti pitanje moralne odgovornosti fizičkih napada na hrvatske branitelje! Tko je najodgovorniji za napade tipa napada na predstavnika hrvatskih ratnih veterana Tončija Turića? Zamislite da je za vrijeme Titove Jugoslavije netko pretukao predsjednika tadašnjeg partizanskog SUBNOR-a? Održano bi, valjda, na desetke političkih procesa, Tomislav Jakić, sadašnji savjetnk predsjednika Mesića, a nekadašnji spiker na TV Zagreb i glasnogovornik CK SKH, pročitao bi valjda u tadašnjem maratonskom “Dnevniku”, koji je znao trajati i po sati pol, na desetke i desetke telegrama podrške napadnutom šefu partizanskih veterana, oglasilo bi se Predsjedništvo CK SKH i CK SKJ, “Socijalistički savez radnog naroda” (SSRN), socijalistički direktori poduzeća morali bi se također oglasiti i osuditi napad, komunistički ideolog Ivica Račan i njegov drug Stipe Šuvar zajedno sa boljševikom Josipom Vrhovcem predvodili bi hajku na “hrvatske nacionaliste i klero-fašiste” odnosno na nedužne ljude, i to bez obzira imao napad politički motiv ili ne. U Republici Hrvatskoj napad na Tončija Turića će osuditi dva, tri glasila, od 200, 300 glasila ili medija, i to je to. Dvolični predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić neće brzinom munje doletjeti helikopterom u Split da osudi napad na hrvatskog branitelja Tončija Turića, kao što je doletio kad je u pitanju bio kamen, bačen na kuću jednog srpskog građanina kraj Škabrnje prošle godine. A zašto i bi kad Stjepan Mesić nije hrvatski branitelj nego hrvatski zatiratelj, od 1967. godine kada je u komunističom Saboru u Zagrebu osudio potpisivanje Dekleracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kada je za njene potpisnike iz Matice hrvatske tražio zatvorske kazne, isto kao i aktualni potpredsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić (HDZ). To Stipu Mesića poslije nije sprečavalo da pred hrvatskim iseljeništvom početkom devedesetih godina 20. st., kao pravi udbaški provokator, hvali ustašku ideologiju, a 1991. se na položaju člana Predsjedništva SFRJ iz RH sa šefom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem usuglašava o provođenju državnog udara od strane “JNA” u Sloveniji i Hrvatskoj, i velikosrpskom agresoru otkucao odnosno izdao plan o naoružavanju HDZ-a i slična veleizdajnička kaznena djela. (Po ozbiljnim osnovanim sumnjama koje su iznesene u javnosti RH, i na haaškom sudu ICTY, je S. Mesić tada tražio od vrha zločinačke “JNA” zaštitu za svoju zadnjicu, i zaštitu za boljševika i titoista Josipa Boljkovca, poznat po tome što je za vrijeme rata iz hrvatskog zatvora pustio koljača Željka Ražnjatovića “Arkana”.)

Da li hrvatski huligani uopće znaju što je to “bojnik Hrvatske vojske”? Gdje je kućni odgoj ovoj mladeži koju je još Miloševićeva tajne služba “SD” drogirala velikim količnimama tajnim kanalima ubačenim heroinom, što je dokazima potvrđeno na haaškom suđenju Slobodanu Miloševiću za ratne zločine njega i njegove komunističke i četničke bratije. Međutim, glavni odgovorni za napad na bojnika Hrvatske vojske Tončija Turića je državno-partijski vrh Republike Hrvatske koji Domovinski rat vuče po blatu, a hrvatske branitelje izlaže svakakvom ruglu, poniženjima i podsmjesima raznoraznih malograđana, idijota i jugonostalgičara (titoista). Koliko je primjerice premijer Sanader dvoličan govori činjenica da je na prošlogodišnjoj proslavi vojno-redarstvene oslobodilačke akcije “Oluja” neizravno osudio Koštuničin napad na “Ouluju” kao “zločinački pothvat”, da bi pred svojim “prijateljem”, bavarskim premijerom Stoiberom nedavno u Münchenu prešutio Stoiberovu povijesno netočnu opasku da je posljednji rat u Hrvatskoj bio “građanski rat u bivšoj Jugoslaviji”. Zato i ne čudi da se događaju razni napadi na hrvatske branitelje, a predsjednik udruge hrvatskih ratnih veterana iz Zagreba, g. Jašarević, koji su se borili u Vukovaru, ispravno je nedavno primijetio da je duhovno stanje u Hrvatskoj danas takvo, da se danas svaka šuša može popišati o hrvatskog branitelja kao pas o žbunj. Mnogi, međutim, zaboravljaju da erozija Domovinskog rata nije započela nakon 3. siječnja 2000. godine, nego 21. rujna 1991. godine kada su zlotvori Josip Manolić i Josip Perković, uz odgovornost tadašnjeg ministra MUP-a, Ivana Vekića, i predsjednika RH Franje Tuđmana, dali likvidirati dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Antu Paradžika !!! Uzroci krize su, dakle, mnogo dublji nego što bi to bili neki balavci-huligani, koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu i pretukli čovjeka, vjerojatno ni svjesni što su učinili i kakvo zlo su počinili.