HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http://www.hrvatsko-pravo.hr/

http://www.hrvatsko-pravo.com/

30. travanj 2007.

RAČANOV ODLAZAK – UMJESTO PODSJEĆANJA NA KOMUNISTIČKU STRAHOVLADU HVALE MUDROST TITOVOG DRUGORAZREDNOG APARTČIKA!

“Otac demokracije”, “Otac tranzicije”, “Jedan od ključnih ljudi u obrani Hrvatske”, “Čovjek koji je spasio hrvatsku ljevicu”, “hrabar i mudar čovjek”, “moralna osoba u hrvatskoj politici”, “nenadoknadiv gubitak u hrvatskoj politici”, “veliki demokrat i veliki Europejac” … samo su neki od lažnih naslova u hrvatskom tisku, nemoralne i lažne izjave nekih hrvatskih političara i političara iz inozemstva.

Pokojni Ivica Račan, kao političar i ideolog iz doba totalitarnog titoizma 1972. ne bi ni u jednoj demokratskoj zemlji dobio priliku da bilo koga i bilo što predstavlja. Da većina vodećih hrvatskih medija nije patološki nastrana i ideološki nabrijana, onda bi naslovi i poruke povodom Račanove smrti glasile: Građani, umro je vodeći titoist i kočničar demokracije u Republici Hrvatskoj! Ovako nas političarka Đurđa Adlešić, ako se po definiciji uopće može smatrati političarkom, izvještava da je Ivica Račan bio “moralna osoba u hrvatskoj politici”. Po čemu se to manifestirao i potvrđivao njegov politički moral (o Račanu kao privatnoj osobi , njegova četiri braka i nizu skupocjenih stanova koje je “maznuo” od naroda i države za svoje priležnice, ovdje nije riječ)? Možda po tome što je po dolasku Franje Tuđmana od razgovora sa Slobodanom Miloševićem iz Tikveša 1991. podržao, kao tadašnji vođa parlamentarne oporbe, Tuđmana u namjeri podjele Bosne i Hercegovine? Ili možda po tome što je na položaju premijera RH provodio istu gospodarsku politiku kao Tuđmanove vlade, naime, forsiranjem tajkuna na račun hrvatskih dioničara i radništva (sjetimo se g. Vrhovnika i brodogradilišta “Lenac”…)? “Otac hrvatske socijaldemokracije” povećao je u svom premijerskom mandatu stopu nezaposlenosti u RH sa 300 tisuća na 500 tisuća”. Ili je Račanov moral u tome što je u SK namjeru hrvatskih proljećara i exkomunista za gradnjom autoceste Zagreb-Split proglašavao “nacionalističkim projektom koji je protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti”? 30 godina nakon hajke protiv hrvatske autoceste Račan postaje u medijskoj percepciji njezin zaštitnik i mecena. Bivši njemački predsjednik vlade Gerhard Schröder proglašava pokojnog Račana “velikim demokratom i Europejcem”. S kojim dokazanim činjenicama? Kada su hrvatski proljećari tražili 1971. priključak Hrvatske i Jugoslavije na Europu, a ne na Sovjetski Savez, Inu ili S. Koreju kao maršal Tito, a čuli su se i glasovi iz maspoka za zasebnim mjestom Socijalističke Republike Hrvatske u OUN, status kakav je imala i Ukrajina u odnosu na Sovjetski Savez, onda su Račan i njegove drugarice i drugovi takvim ljudima montirali političke procese i slali ih kao političke zatvorenike u zatvore i logore ili sa metkom u čelo pod zemlju. Po čemu je to Račan bio demokrat? Račan nije bio reformirani komunist već su to bili progonjeni partisjki disident,. Nije Račan poveo komuniste iz SRH sa posljednjeg kongresa jugoslavenske komunističke partije u Beogradu nego je to bio humanist i bivši komunist Slobodan Lang. (Pravi reformirani komunist bio je Miko Tripalo koji se odrekao titoizma, proglašavajući titoizam staljinizmom.) Međutim, patološke laži o Račanu trebaju stvoriti umjetni kult o titoističkom guru-drugu. Račan nije stvorio hrvatsku socijaldemokraciju, a kamoli demokraciju u Hrvatskoj. Lažni magistar navodi povodom Račanove smrti da je to “nenadoknadiv gubitak u hrvatskoj politici”. Naravno da se ne radi o nenadoknadivom gubitku za hrvatsku politiku, ali za Đapića osobno to je zaista veliki gubitak jer je umro njegov veliki zaštitnik od progona pravne države, a u vezi krađe Hrvatske stranke prava, korupcije I ostaslog kriminala. Ne smije se zaboraviti da je Ivica Račan zaštitom Đapića promovirao, ne samo uspon toga osumnjičenog doušnika, nego i njegov antisemitizam i njegovo crnokošuljaštvo, jer dok ima deklariranih ustaša i poglavnikovih pristaša u Saboru, hrvatska ljevica nije staljinistička. Politički analitičar i Tomčev student sa Fakulteta političkih znanosti, koji je utemeljen od CK SKH i važi kao rasadnik ideološki usmjerenih “analitičara”, g. Grdešić, prozvao je Račana “Ocem demokracije”, a mediji taj termin izdašno promoviraju, uz termin “Otac tranzicije”. Da li “Otac demokracije”, bolje bi bilo reći Otac partitokracije, i “Otac tranzicije”, sa položaja premijera RH zabranjuje cijele naklade hrvatskog tiska, kao što je bivši premijer Račan bio zabranio broj naklade tjednika “Globus” samo zato što mu se nije sviđao neki kritički članak? Zar se medijski gurui koji sada hvale svog pokojnog gurua ne sjećaju Račanova bezobraznog odnosa prema novinarima, kada je znao naprasno prekinuti interview?

Komesar za proširenje Europske Unije, g. Olli Rehn, u razgovoru za „Jutarnji list“ od 29. travnja, i od 30. travnja 2007. naglasio je kao najraniju godinu ulaska RH u punopravno članstvo EU 2010., i to pod uvjetom oštre borbe protiv korupcije. Čudno, zar nije “Otac tranzicije” Ivica Račan trebao na položaju premijera očistiti RH od korupcije? Naravno, kako bi Račan mogao odmrsiti čvor korupcije kada je njegova partija SDP sama korumpirana – zadržala je gotovo cjelokupnu imovinu bivšeg totalitarnog SKH koju su komunisti opljačkali od hrvatskog naroda, od 1945. do 1990. godine. Zdravko Tomac svjedoči o pokojnom Račanu kao o političaru koji je zaslužan za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. godine, čak da se radi o jednome od “ključnih ljudi hrvatske obrane”. Ne sumnjamo da će Predsjednik Mesić Račana posthumno odlikovati najvišim hrvatskim državnim odličjima zbog činjenice što su on i njegove “drugarice i drugovi” 25. lipnja 1991. napustili plenarnu sjednicu Sabora Republike Hrvatske kada se donosila deklaracija o hrvatskoj državnoj nezavisnosti (ustavni zakon). Da većina vodećih hrvatskih medija nije patološki bolesna i ideološki nabijena, pa i korumpirana, a kada bi vladala sloboda medija u Republici Hrvatskoj, onda bi se o pokojnom Račanu pisalo kao o onome bivšem komunistu koji se za vrijeme velikosrpske agresije sakrio u mišju rupu, za razliku od istinskog hrvatskog demokrate i hrvatskog branitelja Ante Paradžika, primjerice.

Pokojni titoist Račan nikada nije bio demokrat nego titoist. Pokojni Račan nije bio „utemeljitelj hrvatske socijaldemokracije“, kao što tvrdi Radio 101, nego titoist i oportunist. Komunist iz ideala, pokojni Stipe Šuvar, dao je o pokojnom Račanu najgore ocjene. Ivica Račan, pokoj mu duši, istine radi, doživio je nakon totalnog izbornog poraza SKH-SDP 1992. godine uspon isključivo zahvaljujući obračunu Franje Tuđmana sa Dobroslavom Paragom, te ponovni dolazak na vlast 3. siječnja 2000. godine isključivo zato što mu je Dražen Budiša posudio smokvin list hrvatskog nacionaliste i pozitivnu percepciju Hrvatskog proljeća, s jedne strane, i zato što Franjo Tuđman nije odredio nasljednika u HDZ-u, nego je smijenio sve potencijalne svoje nasljednike, poput Andrije Hebranga i drugih. No, i svijet ima svog udjela u Račanovu ponovnom dolasku na vlast, jer je Socijalistička internacionala, uz preporuku njemačke socijaldemokratske stranke primila Račanovu nereformiranu bivšu komunističku partiju SDP u članstvo SI. Motiv primanju bivših komunista iz Hrvatske i inače iz bivše Istočne Europe u SI je podrivanje demokracije u Europi, jer drugačijeg logičnog objašnjenja nema. Pokojni servilni Račan rasprodao je većinu hrvatskog narodnog gospodarstva, i pristao je da međunarodni sud ICTY bude nadležan za „Oluju“. Pokojni Račan potpisao je hrvatski dio Savudrijske vale prepustiti Republici Sloveniji bez ikakve osnove i bez suglasnosti Hrvatskog sabora. Da je „Otac tranzicije“ Ivica Račan nešto vrijedio u politici, ne bi se danas Republika Hrvatska, njena vlada i njezini građani morali boriti sa strašnom korupcijom. Dakle, pokojni Račan bio je kočničar tranzicije RH u demokratsku i pravnu državu! Putinov plaćenik Gerhard Schröder (100 tisuća eura mjesečno za savjetništvo u upravnom odboru rusko-njemačkog plinovoda) može stoga pričati bajke o pokojnom Račanu isključivo zato što se Račanovi kritičari nalaze u Republici Hrvatskoj pod medijskom cenzurom, slično kao što je Gerhard nalijepio etiketu svom prethodniku, bivšem kancelaru Helmuthu Kohlu i europejcima iz Kohlova kruga. Zaključak: bivši jugoslavenski komunisti iz Hrvatske izgubili su Račanovim odlaskom svog duhovnog gurua, a hrvatski građani su dobili još jednu slabu šansu da svoju zemlju odlijepe od smrtonosnog titoizma, i da se odreknu Judinog poljupca s „hrvatske ljevice“.