HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

02. svibanj 2007.

SRBIJANSKI NAPAD NA HRVATSKU 2007. PODSJEĆA NA 1991. GODINU!

(In memoriam na mučki ubijena 12 hrvatska redarstvenika u Borovu kraj Vukovara 1991., i poginule hrvatske branitelje i civile u akciji Bljesak 1995.)

Narodna poslovica Na Zapadu ništa novo može se primijeniti i na Istok. Naime, iz službenog Beograda stigla je na Zrinjevac (MVP RH) protestna nota Republike Srbije zbog navodne kampanje protiv presude Međunarodnog suda ICJ kojom je Srbija oslobođena optužbe Bosne i Hercegovine da je Miloševićeva Srbija de facto počinila genocid u Bosni i Hercegovini. Na protestnu notu srbijanskog (ne srpskog, kako se krivo navodi u većini hrvatskih medija) ministra vanjskih poslova Vuka Draškovića konačno je reagiralo Ministarstvo vanjskih poslova RH na primjereni način, da je odbijena srbijanska protestna nota kao neosnovana, i k tome kao diplomatski neprimjerena jer se Srbija pokušava miješati u medije u Republici Hrvatskoj koji su komentirali i izvještavali o presudi međunarodnog suda ICJ.

Daleko od toga da je većina hrvatskih medija slobodna i neovisna, ali pristranost Međunarodnog suda ICJ u predmetu tužbe BiH protiv Srbije za genocid očita je u presudi kojom je Srbija oslobođena krivnje od optužbe da je za vrijeme velikosrpske agresije na BiH počinjen genocid odnosno ubojstvo naroda, te je medijsko izvještavanje o toj pravosudnoj temi bilo u Hrvatskoj poprilično korektno, a revizija sudskog postupka u vezi tužbe protiv Srbije za genocid pravni je lijek države Bosne i Hercegovine na koji ima pravo, dok je hrvatska tužba za isti zločin genocida protiv Srbije, počinjen od velikosrpskog agresora na hrvatskom tlu, i te kako aktualna i nužna.

Što Vuk Drašković tvrdi u srbijanskoj diplomatskoj protestnoj noti?

Vuk Drašković tvrdi kako nije pošteno od Hrvatske što Srbiji predbacuje zločin genocida iz 1991. godine, na pr. srpski genocid u Vukovaru, s obzirom da je u NDH počinjen 1941. zločina nad Srbima, koji tada nije mogao biti procesuiran, kako navodi Vuk, jer da nije ni bilo međunarodnog suda koji bi bio nadležan. Vuk Drašković “zaboravlja” da zločini ustaškog režima nisu bili jedini koji nisu procesuirani pred međunarodnim sudom, jer ni četnički zločini nad Hrvatima u Hrvatskoj i BiH, kao i nad bosanskim muslimanima (zločin genocida, ratni zločin, masovni zločini četnika nad nesrpskim civilima iz 1941. – 1944. godine, sveukupno preko 60 tisuća likvidiranih civila) nikada nisu procesuirani od međunarodnog suda. Licemjerni Vuk Drašković “zaboravlja” strahovite zločine četničkih jedinica u dolini rijeke Drine u zimu 1941./1942. godine, kao i 1942./1943. godine! “Zaboravljivom” četniku Vuku Draškoviću, i dijelu srbijanske pročetničke javnosti, stoga osvježavamo pamćenje, i to na osnovi srbijanskog dokumenta iz arhiva britanskog Foreign Officea. Hrvatska diplomatska odbijenica srbijanske protestne note je dobra (ocjena 3), ali mogla je biti odlična da je ministrica Kolinda Grabar Kitarović citirala četničke zločine iz Drugog svjetskog rata, zločini koji su počinjeni uz pomoć talijanskih fašista u hrvatskoj Dalmaciji i Liki, te u Bosanskoj krajini, u ljeto/jesen 1941. godine, za vrijeme tzv. srpskog “narodnog ustanka” od “27. jula” 1941. godine, predvođen oružanim četničkim jedinicima koje su se ponašale kao razularene povampirene bande.

Podsjećamo hrvatsku javnost da je Vuk Drašković u Srbiji rehabilitirao četnički pokret iz Drugog svjetskog rata koji je od srbijanskog parlamenta dobio službeni antifašistički status, i da je Vuk Drašković ona ista persona koja je ne tako davno gostovala u emisiji “Nedjeljom u 2” kod voditelja na Hrvatskoj televiziji Aleksandra Stankovića, i to unatoč tome što je Vuk Drašković bio organizator jedne srbijanske paravojne formacije koja je 1991. sijala teror na hrvatskom ratištu, počinila ratni zločin nad hrvatskim civilima, te je Vuk Drašković ona ista persona koja je bila vođa četničke, a ne demokratske, oporbe u Srbiji koja je balkanskom krvniku Slobodanu Miloševiću predbacivala gubitak osvojenih teritorija u Republici Hrvatskoj. Vuk Drašković je na političku arenu bivše Jugoslavije stupio svojim govorom mržnje protiv bosanskih muslimana kada je izgovorio prijetnju da se svakom muslimanu u Bosni, koji vijori zeleni barjak, treba odrezati desna ruka. Vuk Drašković postao je poznat bivšoj jugoslavenskoj javnosti kada je objavio svoju šovinističku knjigu “Nož”.

State Department prošle je godine obitelji ratnog zločinca Draže Mihajovića, vođe četnika u Drugom svjetskom ratu, uručio odličje američkog predsjednika Trumanna, u čast spašavanja američkih pilota u Drugom svjetskom ratu. Međutim, ako antifašistička koalicija Zapada odlikuje svog saveznika Dražu Mihajlovića, onda bi trebala osuditi i zločine svog saveznika, a nadamo se da će MVP RH u sljedećoj sličnoj diplomatskoj noti citirati neke od srbijanskih dokumenata koji svjedoče o četničkim zločinima:

Srbijanski četnički saveznik Zapadnih anitfašističkih saveznika u Drugom svjetskom ratu, poglavito saveznik Velike Britanije u liku izbjegličke jugoslavenske, a u stvarnosti velikosrpske vlade u Londonu, i njezine četničke vojske, često nisu ni imali oružani kontakt protiv fašističkog okupatora, nego se srbijanski Zapadni saveznik na Balkanu bavio etničkim čišćenjem hrvatskog i bosansko-muslimanskog stanovništva. O tome, na primjer, svjedoči srbijanski dokument u vidu izvješća «Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda» «načelniku Štaba vrhovne komande» «đeneralu» Draži Maihailoviću, u kojemu komandant navedenih četničkih odreda, major Pavle Đurišić dana 13. veljače godine 1943. godine izvještava svog pretpostavljenog o etničkom čišćenju muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni od strane četničkih odreda:

«Akcija u pljevljanskom, čajničkom i fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo (...) Otpor neprijatelja bio je od početka do kraja slab. Jedini jači otpor bio je na trebiškom brdu, kji je trajao 4 časa, ali i on je brzo savladan. Naši odredi 7. ovog meseca u toku noći već su izbili na r. Drinu, te su borbe sa tim danom bile u glavnom završene, a zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (...) Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve – naše ukupne žrtve su bile 27 mrtav od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.(...) U Čajniču se računa da ima do 2.000 izbeglica, a jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih odstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno. Moral kod muslimana bio je takoreći srušen. Zavladala je epidemija straha od naših četnika (...) Intervencija okupatora iz Pljevlja i Čajniča sastojala se samo u tome – zaštita i obezbeđenje njihovih garnizona od opasnosti usleđenja našega napada. (...) Komandant, major Pavle Đurišić»

Navedeni srbijanski dokument zaveden je u britanskom ministarstvu vanjskih poslova, u Foreign Office u Londonu, a transkribiran je sa srpske ćirilice. Pretpostavljeni generalu Draži Mihailoviću bio je kralj Petar II Karađorđević, suveren Kraljevine Jugoslavije, i predsjednik izbjegličke vlade u Londonu, u kojoj je Mihailović (formalno) bio ministar obrane. Treba podsjetiti da je propaganda Slobodana Miloševića o bosanskim muslimanima (Bošnajcima) kao o „Turcima“ posve lažna. Označavanjem Bošnjaka kao „Turaka“ se srbijansku javnost podsjeća na osmanlijsku okupaciju Srbije, te takva vrsta propagande služi stvaranju mržnje prema Bošnajcima, jer se bosanske muslimane poistovjećuje sa osmanlijskim islamskim režimom koji je tlačio Srbiju. Bošnjaci nisu podrijetlom „Turci“, a Hrvati nisu uništili kasnosrednjovjekovnu srbijansku državu nego Osmanlije!