HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

03. svibanj 2007.

NA SVJETSKI DAN SLOBODE MEDIJA CRVENA PETOKRAKA NAD HRVATSKOM!

Početkom ovog tjedna u Moskvi je pokopan jedan od najvećih glazbenih interpreta 20. stoljeća ali i jedan od najglasovitijih boraca za ljudska prava iz bivšeg carstva zla, Mstislav Leonidovič Rostropovič. Na vrhuncu svoje slave i karijere, ovaj veliki umjetnik i humanist stavio se je u službu borbe za slobodu, demokraciju i ljudska prava svojeg ruskog i ostalih, od komunističkih barbara, porobljenih ljudi i naroda. Doživio je progonstvo, protjerivanje iz zemlje, oduzimanje državljanstva, zabranu povratka, oduzimanje imetka i svih počasti, jer je branio ondašnje sovjetske političke disidente poput Aleksandra Solženjicina, Ščaranskog, Saharova i dr. Trenutak koji će ostati zauvijek neizbrisiv u povijesti čovječanstva bio je kada je Rostropovič svirao Beethovenovu odu radosti na svojem violončelu ispod Berlinskog zida, dok su ga istovremeno istočni Nijemci rušili. Sa velikim zakašnjenjem, gotovo pred samu smrt velikog umjetnika, kagebeovac Putin došao mu se je pokloniti u bolnicu. I dok u jednoj Rusiji, vladajući kagebeovci mole za oprost grijeha svoje velike, makar i umiruće protivnike, u Hrvatskoj se stvara kult ličnosti onih, koji su tlačili i ubijali ovaj narod što metkom, a što suhom giljotinom a da nikada nisu zamolili ni za oprost niti pokazali sućut prema svojim bezbrojnim žrtvama, a kamoli da bi za ta zlodjela kazneno i politički odgovarali. Takav slučaj je upravo sa odlaskom protagonista crvenog trerora nad Hrvatskom za duga desetljeća, drugom Ivicom Račanom.

Način na koji se službena hrvatska politika i takozvana društvena elita oprostila od bivšeg člana Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske druga Ivice Račana, predstavlja takav nasrtaj na istinu, pravdu, ljudska prava i zdravu pamet da to gotovo nije viđeno još od Tuđmanovog pogreba, s time da su se na ovaj umiješali neki umirovljeni drugovi i kompartijci iz susjednih bratskih republika i pokrajina.

Još se donekle može shvatiti bivšeg slovenskog šefa komunističke partije i predsjednika Slovenije Milana Kučana koji se je došao oprostiti sa drugom Račanom, jer bi se teško netko drugi osim anacionalni Jugoslaven Ivica Račan usudio iza leđa vlastitom hrvatskom narodu pokloniti Piranski zaljev susjednoj državi i još puno teritorija uz granicu.

Sam Račan svojedobno je govorio da na svijet gleda s druge obale, jer je pravim čudom preživio tešku prometnu nesreću sredinom sedamdesetih godina – čitaj atentat na cesti Beograd –Zagreb, kada su svi u njegovoj pratnji poginuli osim njega. No, umirovljenik Kučan iznio je jednu tešku neistinu ne bi li što više nahvalio pokojnika, pa je izjavio da bi Slovenija bila skršena da ju nije na odlasku iz Beograda podržao drug Račan i kompartija iz Hrvatske. Slučajno, neki od nas znamo savršeno prilike u to vrijeme u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji, te možemo samo zaključiti: zar se mora i na grobu baš toliko lagati, da od te komunističke laži ne mogu ni mrtvi ni živi ostati mirni i ravnodušni.

Račan je od straha pobjegao iz centra Sava u Zagreb a delegacija Saveza komunista Hrvatske, kada je shvatila da je Račan doslovce uhvatio maglu za Zagreb, uvidjela je da nema što tražiti više na Miloševićevom sijelu.

Mit i velika je laž da je Račanov odlazak iz centra Sava spasio Sloveniju, jer je Slovenija (za razliku od pogrešnih i promašenih interpretacija Milana Kučana, koji bi sada i na Račanovom pogrebu htio zidati mit o tome da je Partija dovela do raspada Jugoslavije i nezavisnosti Slovenije i Hrvatske), bila već porazila JNA 1988-1989. godine kao integrativnu okupatorsku snagu u Sloveniji, a demokratski i međunarodno povezani procesi su već otišli toliko daleko da su koncem 1988. godine bili već održani prvi kongresi novih političkih stranaka u Sloveniji. Dakle, Kučanove izjave o spasonosnoj podršci hrvatskih drugova su ne samo neistinite već i posve promašene. Ako je tko kome u tom trenutku pružio slamku spasa to je Slovenija učinila za Hrvatsku i ostatak Jugoslavije, ali ne i obratno.

Gluposti od Mesića se naslušamo svaki dan na pretek, jedino kada bude neki rijetki dan pa da ga nema u javnosti, nečemo čuti kakvu novu budalaštinu od tog nazovi predsjednika Hrvatske. Na primjer, odlikovao je Schroedera najvišim hrvatskim odlikovanjima radi zasluga za međunarodno priznanje Hrvatske, a Schroeder i njegova partija, prepuna istočnonjemačkih špijuna zloglasnog Stasija, bila je najglasniji protivnik raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske! Jučer i danas blebetalo Mesić izgovorio je zajedno sa trenutno otriježnjenim Šeksom sijaset nevjerojatnih gluposti na ispraznoj komemoraciji dostojnoj najrigidnije partijske tradicije, pa je po njima M-Račan bio inicijator višestranačja i simbol demokracije.

Pozdravljaju vas stoga, bando crvena, Bruno Bušić, Ernest Brajder, Tomo Dumančić, Stjepan Lugarec, Nikola Prpić, Vlado Perišić, Milivoj Samac i niz drugih ubijenih političkih emigranata i političkih zatvorenika u hrvatskim istražnim zatvorima, na Golom otoku, Staroj Gradiški i Lepoglavi, koji su pod Račanovom vlašću ubijeni od hrvatskih udbaških izroda kojima su na čelu bili Ivica Račan, Jure Bilić, Milka Planinc, Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Vladimir Bakarić i ostali crveni razbojnici. Ivica Račan ne samo da se od tih zločina nikada nije distancirao već ih je cijelo vrijeme i dok je bio na vlasti i u opoziciji vješto prikrivao, te nije za njih nikada bio pozvan na odgovornost, kao ni za tisuće političkih zatvorenika osuđenih na desetke tisuća godina zatvora pod njegovom vlašću od 1972-1990. godine. Šeks i Mesić, vjerni sluge sotonske komunističke partije i ideologije svako malo pokazuju da sa demokracijom nemaju ništa zajedničko, jer se u demokraciji nekažnjeno ne može lagati i ostati u politici i na javnoj sceni. Neka ne misle da će oni i njihova banditska sljedba doživotno vladati i držati šape nad elektronskim i tiskanim medijima u Hrvatskoj. Preokret se može dogoditi iznenada, preko noći a demokracija, one koji su tlačili istinu, stavlja na zaslužena mjesta uz Branu Glavaša.