HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

07. svibanj 2007.

KRVAVI TRAGOVI JUGOSLAVENSKOG “FÜHRERA” TITA!

NA 7. OBLJETNICU OBNOVE KULTA LIČNOSTI MARŠALA U REPUBLICI HRVATSKOJ, I

27. OBLJETNICU DIKTATOROVE SMRTI

Ljubljana, 4. svibnja 1980. godine – umro je diktator, «umro je drug Tito». Svjetske novinske agencije prenijele su vijest o smrti predsjednika Jugoslavije koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u tadašnjoj najboljoj jugoslavenskoj bolnici, u glavnom slovenskom gradu. (Šefu komunističke partije i jugoslavenske države je uslijed bolesti amputirana jedna potkoljenica.) Cijela zemlja je nakon vijesti o Titovoj smrti bila zavijena u crno: s jedne strane pola milijuna Titovih žrtava komunizma, čije su obitelji morale za svojim najmilijima tugovati potiho da ih režim ne primijeti i optuži za «nacionalizam», «klero-fašizam», «ustaštvo», i za « kontrarevoluciju », a s druge strane propagandistički izrežirana umjetna tuga za voljenim vođom «naroda i narodnosti» Jugoslavije u «bratstvu i jedinstvu». U Zagrebu je komunistički režim na Trgu kralja Tomislava ispred Glavnog kolodvora organizirao doček oko 30 tisuća Zagrepčana koji se pjesmom oprostiše od posmrtnih ostataka jugoslavenskog «Führera». Kada je jugoslavenski režim s velikim zakašnjenjem objavio vijest o Titovoj smrti, oko 30 tisuća nogometnih navijača je vijest zatekla na poljudskom stadionu u Splitu gdje se igrala prestižna utakmica jugoslavenske 1. nogometne lige između hrvatskog NK Hajduk i srbijanskog «FK Crvena zvezda» iz Beograda. Utakmica je prekinuta, održana je minuta šutnje, a potom kolektivno zapjevana ona poznata partizanska pjesma: «Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo». Mase su briznule u nekontrolirani plač. Bili su to već viđeni kadrovi prilikom smrti tiranina Staljina 1953. godine.

Znanstveno je dokazana činjenica da totalitarni nedemokratski režimi poput komunističkog režima metodom medijske propagande, koja se služi poluistinama i velikim lažima, a pod jednopartijskom kontrolom komunističke partije (SKJ), godinama i desetljećima represivnim sredstvima (tajnom policijom) kod stanovništva stvaraju strah od vlasti (režima) i strah od promjena, strah od slobode, i ovisnost od partije i vođe. Ljudi i narodi žive u diktaturi, a da istovremeno nisu ni svjesni da nisu slobodni. Prljava propaganda uvjerava ljude i narode u komunizmu (socijalizmu) da su slobodni, a da radnici i ljudi na Zapadu nisu slobodni i ravnopravni. Totalitarni Titov režim gazio je u Jugoslaviji čovjekov slobodarski duh i propagirao vrijednost kolektiva – «radničke klase» i jugoslavenskih «naroda i narodnosti», dok se čovjekova osobnost i narodna samobitnost, na pr. hrvatskog naroda, smatrala opasnom pojavom koju se namjeravalo iskorijeniti. Dok su narodne mase u komunizmu zarobljene i zaslijepljene, nema šanse da će se komunističkoj vlasti javiti politička alternativa, jer alternativu stvaraju pojedinci, a ne kolektiv. I u Bibliji stoji zapisano U početku bijaše riječ. Jugokomunistički režim bojao se bilo kakve alternative, čak i alternative liberalnih komunista, kao na pr. reformiranih komunista Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala u Hrvatskom proljeću 1971. godine, koji se nisu borili za hrvatsku državnu nezavisnost nego za političko-ekonomsku autonomiju hrvatske crvene republike u «socijalističkoj» Jugoslaviji. Režim se bojao i najmanjeg otpora, a često je na umjetan način stvarao «unutarnje i vanjske neprijatelje». Tito je proganjao hrvatsku emigraciju u inozemstvu, i dao ubijati hrvatske emigrante, poput demokrata Bruna Bušića (1978. u Parizu), a jugoslavenski zatvori i logori bili su uvijek popunjeni *političkim zatvorenicima, najviše Hrvatima i Albancima. Politički procesi zbog verbalnog delikta (čl. 133 kaznenog zakona SFRJ) s montiranim sudskim optužnicama bili su sastavni dio izopačenog jugoslavenskog pravosuđa. Nedužan čovjek je u Titovoj Jugoslaviji zbog izgovorene riječi, koja nije bila u skladu sa službenom politikom komunističke partije, završavao na dugogodišnjoj robiji u koncentracijskom logoru na Golom otoku, u logoru Staroj Gradiški ili u zatvorima gdje je bio izvrgnut fizičkom i psihičkom zlostavljanju (torturama). Zbog miroljubive hrvatske domoljubne pjesme su Hrvati završavali na optuženičkoj klupi gdje im se sudilo «u ime naroda».

*Politički zatvorenici nisu kriminalci nego nedužne osobe, namjerno lažno optužene, i namjerno nepravedno osuđene, zato što ih komunistički režim zbog mišljenja i savjesti (optuženih i osuđenih) izoliraju od naroda i građana, susjeda, rodbine, prijatelja i kolega, kako osuđeni «narodni neprijatelji» svojim alternativnim idejama ne bi «zarazili» druge stanovnike Jugoslavije koji bi se onda s vremenom mogli udružiti u skupine, pa potom u mase koje komunističku vlast stavljaju pod znak upitnika, kao na pr. članovi poljskog radničkog sindikata Solidarnošć 1980. godine.

Prisilna izolacija i «preodgoj» u logoru na Golom otoku dogodiše se devetnaestogodišnjem hrvatskom studentu prava, teologije i povijesti, Dobroslavu Paragi, i njegovu prijatelju Ernestu Brajderu, koji su zbog pisane riječi završili 1980. pred milicijskim istražiteljima i batinašima Udbe. Brajder je završio još gore od Parage – zagrebačka Udba ga ubija i baca kroz prozor uprave «narodne» milicije, i ubojstvo predstavlja kao samoubojstvo, namjestivši ubijeno Brajderovo tijelo ispred njegove stanarske zgrade u Zagrebu, kako bi izgledalo kao da je Brajder skočio sa balkona. Paraga je završio na optuženičkoj* klupi «narodne vlasti» u Zagrebu. Na montiranom političkom procesu osuđen je na četiri godina robije, a nakon uložene žalbe od strane tužiteljstva je vrhovni sud Socijalističke Republike Hrvatske povisio kaznu na pet godina. (Isti tužitelj, drug Kern, koji se u Jugoslaviji žalio na Paraginu četverogodišnju kaznu, u neovisnoj Republici Hrvatskoj je pred Haaškim sudom (ICTY) branio hrvatske optuženike, časnike Hrvatske vojske, i nije odgovarao za kršenje ljudskih prava iz osamdesetih godina 20. stoljeća.) «Crimen» Parage je bio, što je s Ernestom Brajderom sastavio peticiju (i sakupljao potpise javnih uglednika za oslobođenje političkih zatvorenika u Jugoslaviji ) koju je uručio Predsjedništvu SFRJ (F. Tuđman se potpisao, isto kao, primjerice, akademik Ivan Supek, dok je Krleža odbio dati svoj potpis za slobodu). Nekoliko riječi dvojice studenata uzdrmale su cijelu ergelu jugokomunističke nomenklature. Paraga je postao «protujugoslavenski element» i «narodni neprijatelj». Jugoslaveni i jugokomunisti dobro su ga upamtili, te ga pamte i u Republici Hrvatskoj, gdje njihovi predstavnici obnašaju vlast. Bilo je to 1981. godine, godinu dana nakon smrti «druga Tita». Svoja građanska prava Paraga u Jugoslaviji više nije dobio natrag, dok se u Republici Hrvatskoj nalazi pod medijskom i državnom cenzurom. (*Bivši komunist Stjepan Mesić je kao predsjednik Republike Hrvatske nominirao 2005. godine za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske bivšeg jugokomunističkog pravnika Ranka Marjana, koji je za vrijeme Jugoslavije u Zagrebu sudjelovao u montiranju političkog procesa i osudio Dobroslava Paragu.)

Sa danom 4. svibnja 2007. navršila se 27. obljetnica smrti diktatora Josipa Broza Tita koji je umro 4. svibnja 1980., i 3. obljetnica članka Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) o diktatorovim ratnim zločinima (“Das zerrissene Volk. Okkupation, Kollaboration, Bürgerkrieg und Revolution”, Reinhard Olt, FAZ, 04.05.2004.)

Kad je umro “drug” Tito, jugoslavenski komunisti lansirali su svoje staro partizansko geslo: “Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”. Radilo se o očuvanju kulta ličnosti Josipa Broza Tita, stvorenom još u Drugom svjetskom ratu. Geslo su preuzeli i lažno reformirani Račanovi komunisti u Republici Hrvatskoj, veličajući krvavog maršala kao “najveću hrvatsku povijesnu ličnost”, a nakon Račanove smrti počinje se stvarati kult ličnosti guru-druga Račana. Predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, na ovogodišnju obljetnicu smrti diktatora, izjavio je povodom toga da crvenom maršalu daje, na skali ocjena od 1 do 10 (1 najlošija, 10 najbolja) ocjenu 8. Zašto baš nije čista desetka ostaje za sada Mesićeva tajna, ali po tvrdnji njemačkog velikosrpskog lobiste Wolfa Oschliesa, koji kao Titovu grešku navodi što nije u cijelosti obračunao s Hrvatima 1945. godine, možda je to razlog što je Tito ostao uskraćen za dvije Mesićeve ocjene. Građanin bivše Istočne Njemačke (DDR), Wolf Oschlies, i građanin bivše Jugoslavije, Stjepan Mesić, slažu se u jednome, da, naime, hrvatski jezik ne postoji, osim ako Mesić od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. do danas ipak nije promijenio mišljenje, ako ni zbog čega drugog, onda barem da se ne zamjeri zaboravljivom hrvatskom narodu, jer je “drug” Mesić 1967. godine tražio u zgradi Sabora u Zagrebu, u jednopartijskom komunističkom parlamentu, zatvorske kazne za potpisnike navedene deklaracije o hrvatskom jeziku nasuprot Vuk Stefanović-Karadžićevom umjetnom jugoslavenskom “srpsko-hrvatskom” jeziku kojim je, uz ruski naglasak, pričao nepismeni bravar Tito, inače, počašćen iz svijeta sa nekoliko počasnih doktorata znanosti, možda zbog marksističke teme: Kako učinkovito oklevetati i ubiti Hrvate?

Josip Broz, po majci slovenskog podrijetla, po ocu hrvatskog podrijetla, a po vlastitom izboru Jugoslaven, bio je rezident sovjetske totalitarne tajne policije NKVD, čiji je bio doušnik u Komunističkoj internacionali (Kominterni) u Moskvi gdje je tridesetih godina 20. stoljeća, što su pokazali arhivi Kominterne, objavljeni u svijetu i u Hrvatskoj, oklevetao sve vodeće jugoslavenske komuniste i marksističke intelektualce, među njima i sve dotadašnje čelnike i generalne sekretare politbiroa Komunističke partije Jugoslavije, poput Vladimira Čopića, zapovjednika oružane brigade “Linkoln” u španjolskom građanskom ratu, ili na pr. Josipa Čižinskog alias “Milana Gorkića”, kako je glasilo Čižinskijevo konspirativno ime u Kominterni. Konspirativno ime Josipa Broza glasilo je “Valter”.

Komunisti su prije imali konspirativna imena zato što su izvan tadašnjeg Sovjetskog Saveza sve komunističke partije bile u demokratskim i nekomunističkim zemljama tretirane kao terorističke organizacije (kao danas Al Qaida), što su s pravom i bile, jer je boljševički vođa i lider Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), i masovni zločinac Vladimir Iljič Uljanov Lenjin (od Oktobarske revolucije 1917. do kraja svog života 1924. godine dao je ubiti preko dva (2) milijuna ljudi), pozvao na III. Internacionali 1919. u Moskvi sve komunističke partije u svijetu na dizanje svjetske revolucije, i borbu za vlast nasilnim sredstvima, sijanjem terora i izvođenjem terorističkih akcija, izazivanjem građanskog rata i revolucije, podjarmljivanjem demokracije i borbom protiv socijaldemokracije i slično. S obzirom da su komunisti u Njemačkoj pokušali u nekoliko navrata oružanim ustankom doći na vlast odmah po završetku Prvog svjetskog rata i ratnog kaosa u Berlinu i u Münchenu, 9. studenog 1918. godine gdje su bili proglasili “Sovjetsku republiku” koja je ugušena oružjem njemačkih dragovoljaca, te poslije ustancima u Hamburgu i drugim njemačkim gradovima i pokrajinama, zatim komunističkom revolucijom u Mađarskoj 1919. godine gdje je također proglašena “Sovjetska republika”, te čak osnovana i “Crvena armija”, po uzoru na Crvenu armiju u Sovjetskom Savezu, koja je osvojila dijelove Slovačke, komunisti su, dakle, s pravom proglašeni teroristima u državama sa građanskim društvom i kapitalističkim poretkom gdje su vladale liberalno-demokratske ili socijaldemokratske vlade.

Josip Broz Tito se prije svog krvavog pohoda po Kominterni također bavio terorizmom, te je od nadležnog suda u Zagrebu 1928. godine osuđen na tzv. Bombaškom procesu na zatvorsku kaznu od pet godina robije. Na početku suđenja, boljševik Josip Broz izjavljuje: “Ne priznajem građanski sud nego samo sud Partije” /komunističke partije/, i zaista, kad je ovaj negator principa pravne države došao 1945. na vlast, od tada pa do svoje smrti nije priznavao nikakav sud nego samo sud Partije, a kada se u Zagrebu nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća 1971. sudilo 1972. godine, pa do sloma Jugoslavije 1990. godine, demokratima i hrvatskim rodoljubima, optuženima za “hrvatski nacionalizam” i za “kontrarevoluciju”, Tito je iz Beograda dao poručiti da se suci ne trebaju držati zakona kao pijani plota.

Jugoslavenski komunisti spadaju, inače, među najgoru vrstu komunista na kugli Zemaljskoj jer su se pokazali gorima od užasnih komunista iz kambodžanske terorističko-koljačke organizacije Crveni Kmeri koji su na koncu svoje emigracije u džungli održali partijsko suđenje najvećem krvniku među njima, masovnom zločincu i naredbodavcu genocida, “drugu” Pol Potu, te ga i osudili, što je bio britanski uvjet da ovi koljači mogu sudjelovati u koalicijskoj građanskoj demokratskoj vladi Kambodže, nakon terora Crvenih kmera po tzv. poljima smrti gdje su ovi marksisti pobili preko dva (2) milijuna kambodžanskih žena, muškaraca, djevojaka i dječaka. Naime, Komunistička partija Jugoslavije i Savez komunista Hrvatske nikada nisu održali Partijsko suđenje Josipu Brozu Titu i njegovim pomoćnicima, srpskom boljševiku i policijskom tiraninu Aleksandru Rankoviću, zagrebačkom boljševiku Vladimiru Bakariću i njegovim aparatčicima, Josipu Vrhovcu, Stipi Švaru, Ivici Račanu, Milutinu Baltiću, Dušanu Dragosavcu, ili pak Titovim generalima JNA, hrvatskom boljševiku Ivanu Gošnjaku, admiralu Branku Mamuli, te raznoraznim šefovima tajnih službi KOS-a i UDB-e. Kao posljedica izostanka Partijskog suđenja maršalu Titu pojavio se šest godina nakon diktatorove smrti novi balkanski krvnik, srbijanski komunist crnogorskog podrijetla, Slobodan Milošević “Slobo”. Drugovi su i te kako imali razloga održati Partijsko suđenje Josipu Brozu Titu zato što ih je 1948. prodao kapitalističkom Zapadu, pod izgovorom “jugoslavenskog samoupravljanja”, zatim zato što im je ubio njihova antidogmatskog vođu iz Drugog svjetskog rata, šefa Komunističke partije Hrvatske, Andriju Hebranga, koji je bio komunist iz ideala, ali ne i boljševik kao Milovan Đilas, Moša Pijade, Edvard Kardelj, Ranković i Tito (Đilas se poslije ipak usprotivio Titu), i na koncu konca zato što se Josip Broz Tito kompromitirao 1945. godine genocidom nad hrvatskim narodom, masovnim ubojstvima hrvatskih ratnih zarobljenika i civila, te etničkim i klasnim čišćenjem hrvatskih civila po gradovima i selima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključujući masovna ubojstva svećenika i redovnika Rimokatičke crkve u Hrvatskoj i BiH na čelu sa Zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom dr. Alojzijem Stepincem, kojega je Tito preko svog čuvara zatvora u Hrvatskoj, Josipa Manolića, dao otrovati do smrti, što je dokazala obdukcija posmrtnih ostataka blaženog Alojzija Stepinca, mučenika komunizma.

Znači, za sve do sada navedeno, Predsjednik Mesić daje na skali od 1 do 10 Titu kao povijesnoj figuri nekritičku i visoku ocjenu 8 !

Pogledajmo sada kakav je Mesićev odnos prema pravima žena u Hrvatskoji i u svijetu, jer, poznat po tome što javno zastupa i ženska prava, Stjepan Mesić ne bi, sigurno je, hvalio neku povijesnu figuru koja je gazila prava žena, na pr. pravo na život žene. To što je Tito dao ubiti nekoliko tisuća žena hrvatske nacionalnosti nije problem, jer radi se o Hrvaticama. To što je titoistički režim na političkim sudskim procesima u zatvore i logore strpao nekoliko tisuća hrvatskih žena nije problem, jer radi se o Hrvaticama. Međutim, što reći na to da se je Josip Broz “Valter” pred svojim gazdama u Kremlju pismeno odrekao svoje druge vjenčane supruge? Oklevetana komunistkinja Ana König (Elza Johana Kenig), pod pseudonimom “Lucija Bauer”, koju je “Valter” od milja zvao “Lusi”, strijeljana je od voda smrti tajne policije NKVD u Moskvi. (Hoće li zbog te činjenice Mesićeva ocjena o Titu pasti sa ocjene 8 na 7?) Na isti način su život skončali vodeći srbijanski komunisti Petko Miletić, kojega su prije toga mučili u beogradskom zatvoru Kraljevine Jugoslavije, i za čiju slobodu su se zauzeli vodeći svjetski intelektualci na Zapadu, i Simo Marković, kao i vodeći hrvatski komunisti i Zagrepčani koje je Josip Broz sve redom cinkario sovjetskoj tajnoj službi, klevečući ih da su “fašisti”. Generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski «Milan Gorkić», biranim je riječima preporučio početkom 1935. godine Josipa Broza Kominterni. – On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca: «Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.» Josip Čižinski imao je hrabrosti da svom predstavniku u Moskvi naredi da sve ovo «službeno kaže» čelnicima Kominterne. Kad je Tito doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni: «On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi» /KPJ/. Boreći se da naslijedi tu «štetočinu», kako je u međuvremenu počeo nazivati Čižinskog, Josip Broz je 1938. godine, čim je došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao: «Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu» - kaže Broz. Na isti način se bravar ograđuje i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure Cvijića: «Nisam imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.» (S druge strane je Kominterni najnegativniju izjavu o Josipu Brozu «Valteru» dao Đuro Cvijić.) Broz je još određeniji u sotonizaciji svog druga Ivana Gržetića «Flajšera», predstavnika KPJ u Kominterni, kojega je sve do njegove smrti, do kraja 1937. godine, oslovljavao kao «dragog prijatelja»: «Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku /jednom od lidera Kominterne/ da Flajšera skinu s rada kao partijskog predstavnika, jer je on osramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko» - izvješćuje Broz, a samo neki dan prije Gržetićeva uhićenja tvrdio je da je on «jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu Partiju».

Motiv Titove doušničke djelatnosti je bio položaj generalnog sekretara Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ), na koji ga je 1939. godine, kada su vodeći jugoslavenski komunisti bili već mrtvi, imenovao (oktroirao) Staljin, formalno preko Kominterne. Na isti način je popunjen i posljednji prijeratni sastav Politbiroa CK KPH, u koji je oktroiran i Andrija Hebrang, a poslije je Tito iz Srbije poslao svoje boljševike u Hrvatsku 1941. da smijene oktroirano komunističko vodstvo Končar-Hebrang, što tada kaplaru bravaru Titu nije bilo uspjelo, ali je zato 1948. opet oklevetao jednog svog “druga”, ovaj puta ratnog sekretara CK KPH Andriju Hebranga, da je navodno “ustaški špijun”, te ga dao smaknuti smrtonosnom injekcijom u beogradskom zatvoru Glavnjača, pod lažnim izgovorom da se je Hebrang sam ubio, navodno objesivši se o radijator u zatvorskoj ćeliji u kojoj nije bilo ni radijatora ni drugog kakvog grijanja. Jedino što je stvaralo trenje u Glavnjači bila je milicijska palica Titovih stražara. (Krunski dokaz da ratni sekretar Andrija Hebrang nije bio ustaški špijun je Hebrangova dojava tajnoj službi 3. Reicha 1944. godine u NDH, „Sicherheitsdienst“ (SD), da skupina hrvatskih časnika na čelu s ministrima obrane i vanjskih poslova, Vokićem i Lorkovićem, priprema državni udar i prevrat protiv poglavnika Pavelića i Hitlera; dojavom je „rukovodstvo“ CK KPH spriječilo da NDH raskine osovinsko savezništvo sa 3. Reichom, kao što su savezništvo raskinule sile Osovine Bugarska i Rumunjska koncem 1944. godine, i osiguralo slom NDH i dolazak na vlast CK KPH i CK KPJ, te obnovu Jugoslavije.) Dok je sovjetski lider Nikita Hruščov 1956. rehabilitirao sve jugoslavenske komuniste koje je njegov prethodnik Staljin dao po Titovoj doušničkoj dojavi strijeljati, doživotni „Predsjednik“ Jugoslavije, Josip Broz Tito, sve do svoje smrti nije rehabilitirao svoje jugoslavenske drugove – koje je oklevetao!

Titovi ratni zločini nisu započeli na koncu Drugog svjetskog rata bleiburškim zločinom protiv čovječnosti 1945. godine, nego već 1941. godine, odmah po izbijanju oružanog komunističkog partizanskog ustanka od 22. lipnja u Hrvatskoj, i u Srbiji. Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio «rukovodstvo» CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I. taktika sabotaže, II. gerilska (partizanska) taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju «...izazvati represalije... u ratu ne smemo da se plašimo uništenja čitavih sela, teror će bezuslovno da dovede do oružane akcije.»

Kad je Tito 22. prosinca 1941. osnovao svoju prvu oružanu „proletersku“ brigadu, Staljin mu je poslao oštro upozorenje, s pitanjem, da li sa boljševičkom propagandom misli pridobiti široke narodne mase za antifašističku borbu? (Staljin je otpor Hitlerovoj invaziji vodio pozivom na obranu „majke Rusije“.) Kad je Tito u Jajcu 1943. proglašen od svojih partizana maršalom, i kada je formirana titoistička jugoslavenska komunistička vlada i obnovljena jugoslavenska država, Staljin ponovo šalje Titu obavijest da je to nedopustivo, s obzirom na diplomatske odnose Sovjetskog Saveza sa emigrantskom jugoslavenskom vladom u Londonu. Kad je Tito 1948. htio silom oružja anektirati Trst i sjevernu, austrijsku Korušku, Staljin preko Informacijskog biroa (Informbiroa) smjenjuje aparatčika kojega je 1939. postavio na čelo KPJ, jer zbog balkanskog hardlinera i jastreba nije htio riskirati rat sa Zapadom u situaciji dok SSSR nije imao atomsku bombu. Hohštapleru Titu je, međutim, sa početkom Hladnog rata upala zlatna žlica u med, jer je ovaj balkanski staljinist kao sovjetski disident uživao bezrezervnu potporu Zapada koji svoje mezimče nije sve do 1989. pitao za masovno kršenje ljudskih prava u Jugoslaviji. Koliko se Tito odmakao od Sovjetskog Saveza vidi se iz činjenice da je sovjetski lider Leonid Brežnjev 1971. u Beogradu držao jugoslavenskom vođi trosatni monolog o nužnosti smjene hrvatskog partijskog „rukovodstva“ na čelu sa Savkom i Tripalom, i to zbog navodne „ugroze socijalizma“. Ukoliko Tito ne bi oštro prerezao masovna gibanja u Hrvatskoj, da će to učiniti Crvena armija, tako Brežnjev. Nakon toga je Tito za obračun s hrvatskim proljećarima dobio u Washingtonu zeleno svjetlo od predsjednika Nixona. Tek 04. kolovoza 1989. godine, tri mjeseca pred pad Berlinskog zida, je savezni parlament Sjedinjenih Američkih Država donio na osobno ime Dobroslava Parage rezoluciju pod brojem 169 kojom je SFR Jugoslavija oštro osuđena zbog kršenja ljudskih prava, te je od Markovićeva režima zahtijevano trenutno oslobođenje svih političkih zatvorenika. Jugoslavenski premijer Ante Marković (predsjednik „SIV“), u isto se vrijeme iz grada i okruga Washingtona vratio u Beograd praznih džepova – Bijela kuća i MMF uskratili su bačvi bez dna i tamnici naroda, Jugoslaviji, nove stand by kredite, čime je Strossmayerovoj tvorevini konačno stavljen ključ u bravu. Slobodan Milošević je nakon toga svojim slonovskim nastupom u dvorani kristala razbio Jugoslaviju i njenim krhotinama nastojao je stvoriti „Veliku“ Srbiju, ali su Miloševićeve „JNA“ horde, pod titoističkim i internacionalističkim zločinačkim amblemom crvene zvijezde petokrake, zaustavljene od vukovarskih branitelja i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Vukovaru, 1991. godine. Danas, međutim, 17 godina nakon hrvatske državne neovisnosti, na djelu je restauracija titoizma u Republici Hrvatskoj, uz stvaranje dodatnog i novog kulta Ivice Račana. U Kumrovcu se od Titove smrti, neprekidno, već 27 godina, pa i 4. svibnja 2007. godine, oglašava sirena u znak Titove smrti. Od 1990. do danas, dakle, neprekidno svira sirena u Kumrovcu – gluhom hrvatskom narodu kao upozorenje da se iza brda ne valja miš nego slon! Međutim, gluhi i slijepi Hrvati na Trgu maršala Tita u Zagrebu, ne vide od šume stabla. Umjesto tranzicije u demokraciju i pravnu državu, Republika Hrvatska neprekidno klizi u neokomunizam, sa svojim Predsjednikom Mesićem, bivšim komunistom čija je jednogodišnja robija u vrijeme Titove Jugoslavije bila samo paravan za njegovu doušničku djelatnost za koju je ozbiljno osumnjičen i optužen od političara i znanstvenika kojima je Republika Hrvatska cilj, a ne sredstvo kao Mesiću i njegovim udbaškim savjetnicima u Predsjedničkim dvorima na čelu sa Budimirom „Budom“ Lončarom koji je Republiku Hrvatsku 1991. u Vijeću sigurnosti OUN osudio na smrt! Rezolucija Vijeća Europe, pod brojem 1481, od 25. siječnja 2006. godine, kojom su osuđeni zločini totalitarnog komunizma, u Republici Hrvatskoj prolazi neopaženo, jer za hrvatske vlasti to je, kao što blebeta povjesničar iz kruga jugoslavenske titoističke historiografije Tvrtko-Tito Jakovina, „samo jedna u nizu rezolucija Vijeća Europe kojoj ne treba pridavati preveliko značenje“. Za to vrijeme, dok se u Hrvatskoj sa državnog vrha ne osuđuju nego relativiziraju zločini komunizma/titoizma, bivši komunisti su Republiku Hrvatsku zadužili za preko 30 milijardi eura, i sa posla nogom u tur izbacili blizu 500 tisuća hrvatskih posloprimaca. Zagrebački „Mao Ce Tung“ Milan Bandić za to vrijeme uvodi plaćanje parkinga i u zagrebačkoj socijalističkoj spavaonici Novom Zagrebu, a cijenu parkinga povećava u toj mjeri da je isplativije se automobilom parkirati u centru Manhattana u New Yorku nego u centru Zagreba. Međutim, Zagepčani i Hrvati su toliko inertni, da se može ostvariti prijetnja Karla Marxa, da će hrvatski narod završiti na smetlištu povijesti, za razliku od Mađara! Dok se u Republici Hrvatskoj u medijima pišu i govore panegirici odnosno hvalospjevi bivšim visokim komunističkim funkcionerima i boljševicima, kao Vladimiru Nazoru, Josipu Vrhovcu, Stipi Šuvaru, Ivici Račanu i Josipu Brozu Titu, dotle u Mađarskoj demokratska oporba već mjesecima prosvjeduje protiv svoje kriptokomunističke vlade, a posmrtni ostatci pokojnog bivšeg mađarskog boljševika Kadara bivaju ovih dana izbačeni iz njegova groba.

Zaborav čini tanku crvenu nit koja Hrvate dijeli od slobode. Poštovani i poniženi hrvatski građani, ako ne želite i 4. svibnja 2008. godine slušati kumrovečku sirenu, budite spremni izraziti svoj prosvjed na trgu hrvatskih žrtava, na Jelačićevu trgu u Zagrebu – do demokratske smjene kriptokomunističkog režima u Republici Hrvatskoj, ili se i dalje, kao nezaposlenici i socijalni siromasi, klanjajte zlatnoj teladi u liku neokomunističkih frakcija SK u Hrvatskom saboru, na čelu sa Šeksom!