HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

15. svibanj 2007.

Književna večer u Gunji pod naslovom:

“NA PUTU, U RATU”

U najvećem hrvatskom mjestu Gunja na Savi u okrugu grada Županje, nasuprot federalnom okrugu Brčko u Bosni i Hercegovini, održana je u subotu, 12. svibnja 2007. književna večer na kojoj je predstavljeno drugo izdanje knjige g. Ive Butkovića iz Gunje. Gosti književne večeri koji su u prostorijama Kulturno-umjetničkog društva “Graničari” govorili o knjizi bili su predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. g. Dobroslav Paraga, zatim, recenzent knjige prof. Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, iz Zagreba, te Gunjanac g. Ivica Ćosić Bukvin, narodni pisac i autor čak 13 knjiga o zavičajnom kraju istočne Hrvatske i Gunje, koji je u knjizi “NA PUTU, U RATU” dao pismeni osvrt uz knjižno prošireno izdanje. Nazočni svečanoj prezentaciji knjige bili su načelnik općine Gunja iz Hrvatske demokratske zajednice i njegovi suradnici, te jedan predstavnik Stranke demokratske akcije i član Općinskog vijeća iz reda Islamske zajednice u Gunji, kao i dopisnik Večernjeg lista koji je bio i voditelj književne večeri koju je svojim instrumentalnim nastupom uljepšao gunjski dječački tamburaški zbor. Nakon odsvirane hrvatske nacionalne himne započeo je službeni program za vrijeme kojega su nadareni narodni pjesnici i recitatori ispunjavali interregnum između raznoraznih govora.

Tko je autor Ivo Butković (07.04.1944.), i što je napisao u svojoj knjizi “Na putu, u ratu”?

G. Ivo Butković rodom je iz Gorice kod Brčkog u Bosanskoj posavini koji je s roditeljima nakon Drugog svjetskog rata emigrirao preko Save na područje istočne Hrvatske jer je pritisak jugokomunističkog režima i velikosrpskog kruga unutar komunističke partije bio usmjeren prema bosanskim Hrvatima. Autorova djeda-civila, junaka čuvene bosanske regimente sa Soče u Prvom svjetskom ratu, za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili su četnici. Autorov otac borio se u Drugom svjetskom ratu u oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, kao i njegov prijatelj g. Ivo Lučić Paroković, časnik hrvatske vojske, koji će početkom 21. stoljeća postati najstariji, a duhom najmlađi, predizborni kandidat u Republici Hrvatskoj za saborskog zastupnika. Autor je u svojoj knjizi o sebi naveo da je “Poslije prgavog poratnog djetinjstva gurao aktualne petoljetke socijalističke izgradnje, što u poljoprivrednoj zadruzi, što na radnim akcijama…Poslije odlaska na privremeni rad u Austriju i Njemačku, unatoč proletarizaciji u halama Daimler-Benza, dospijeva /nakon povratka u SFR Jugoslaviju/ na sam rub društveno političke podobnosti. U Hrvatsku se vraća 1979. i počinje taxirati u žutom Opel Rekordu. U jesen 1990 zadužuje Automatsku pušku AP M-70, reg. br. 179743 i 160 metaka.”

Autor Ivo Butković rođen je iste godine kada i Ivica Račan, međutim, između te dvojice ljudi razlika je kao između neba i zemlja. Dok je naš g. Ivo Butković za vrijeme cijelog svog života bio hrvatski rodoljub i hrvatski branitelj, Ivica Račan postao je vodeći komunistički ideolog u bivšoj Jugoslaviji, direktor partijske škole u Kumrovcu, i član Predsjedništva CK SKJ te na kraju, prije nego je komunistička partija propala 1990. godine, i čelni čovjek Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. (Partija je propala, ali komunisti su ostali u Republici Hrvatskoj na vlasti, sve do danas.) Dok je naš g. Ivo bio osnivač Hrvatske demokratske zajednice u Gunji, prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman se aranžirao s komunističkim ideologom Račanom o rotaciji na vlasti, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vratiti će Račanu milo za drago deset godina poslije kada će mu praktički prepustiti svoje ovlasti na položaju premijera Republike Hrvatske u koalicijskoj vladi s nominalnim liberalom, a u stvarnosti s kukavicom, oportunistom i političkim mazohistom Draženom Budišom, predsjednikom Saveza studenata Zagreba i kumom predsjednika Saveza studenata Hrvatske, 1971. godine, časnim Antom Paradžikom. (Razlog što je, pokojni, Ivica Račan postao 2000. godine Tuđmanov nasljednik je taj, što je Račan po povratku Franje Tuđmana iz Karađorđeva 1991. dao kao tadašnji vođa (komunističke) opozicije potporu za podjelu Bosne i Hercegovine.)

G. I. Butković ostavio je zanimljivi zapis u svojoj knjizi o nekim suosnivačima HDZ-a iz Gunje i okolice, koji su, dakle, sudjelovali u osnivanju HDZ-a, ali su tu činjenicu tajili pred svojima, i istovremeno sjedili na dva stolca, dakle, jednom nogom još uvijek u SK, a neki hadezeovci su na sastanku osnivačkog odbora Hrvatske demokratske zajednice predlagali da se „podrži stranka Jugoslavena“. Poslije je g. I. Butković pristupio Hrvatskoj stranci prava pod vodstvom Dobroslava Parage, uvidjevši kojim stranputicama Franjo Tuđman vodi svoje mnogobrojne hrvatske domoljube-članove HDZ-a. (Danas je Ivo Butković član Hrvatske stranke prava 1861. i predsjednik njenog ogranka u Gunji.) Na predizbornoj listi Hrvatske stranke prava 1861. i pod vodstvom Dobroslava Parage je autor postao dugogodišnji zastupnik u gunjanskom općinskom vijeću, a kada mu je poslije trebao koalicijski partner, HSLS se sramio hrvatske državotvorne stranke HSP1861. pa je g. I.Butković na kraja (2005.) bio prisiljen na listi HSLS-a ući u Općinsko vijeće gdje, međutim, i dalje zastupa pravaške interese i interese hrvatskih branitelja, jer je inicijator izgradnje spomenika bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u centru Gunje, koji su se za vrijeme Domovinskog rata borili za nezavisnost i slobodu, a četiri hrvatska vitezova iz Gunje dali su kao pripadnici HOS-a svoje živote na oltar Domovine, u obrani protiv velikosrpske agresije, a to su gospoda: Jakov Filipović (13.12.1961. – 03.10.1991.), organizator oružanih Hrvatskih obrambenih snaga u Gunji, i vođa borbene skupine u obrani Vinkovaca, na prvoj crti bojišnice u vinkovačkoj gradskoj četvrti Maloj Bosni, zatim, u borbi poginuli bojovnici i hrvatski branitelji Marko Dugonjić (27.1.1969. – 03.10.1991.), Slavko Josić (12.3.1970. – 02.10.1991.) i Željko Iveljić (03.12.1971. – 03.10.1991.) Iz Gunje je, inače, sveukupno u Oružanim snagama Republike Hrvatske poginulo 13 hrvatskih branitelja, među njima i Hrvati muslimanske vjeroispovijedi. U Gunji, koja ima oko pet tisuća stanovnika, 60 posto je hrvatskih katolika, i oko 30 posto hrvatskih muslimana, podrijetlom iz Bosne, i Bošnjaka, pripadnika Islamske zajednice u Gunji koja ima i džamiju, i muslimansko groblje, kako i dolikuje jednoj multikonfesionalnoj sredini koja može biti uzor mnogim zapadnoeuropskim gradovima u kojima vlada netolerancija i ulični rasni sukobi. Prije rata je u Gunji živjelo i nekoliko „Jugoslovena“, te nekoliko Srba. Od „Jugoslovena“ nema u Gunji više nikoga, dok nekoliko pripadnika srpske nacionalne manjine i dalje žive sa svojim hrvatskim „komšijama“.

Kako je recenzent knjige (ocjenjivač djela i pisac pismenog prikaza knjige) i povjesničar Goran Jurišić naglasio, „(...) Autorovo djelo spada u red naučnih djela hrvatske političke historiografije pisano proznim stilom, te podsjeća na djelo njemačke književnice Sandre Paretti, „Der Winter der ein Sommer war“ (Ljeto koje bijaše zimsko). Njemačka književnica napisala je veliki roman na osnovi povijesnih činjenica u kojemu unatrag nekoliko stoljeća prati život nekoliko obitelji i osobne sudbine pojedinaca, uz pozadinu političkih događaja do u 20. stoljeće, a sa fokusom na njemačkim dragovoljcima iz zemlje Hessen koji su se u američkom ratu za nezavisnost borili na strani britanske krune protiv slobode i nezavisnosti američke nacije. Gospodin I. Butković prati život svoje obitelji i prijatelja, njihove sudbine u pozadini političkih događaja i povijesti hrvatskog naroda unatrag nekoliko desetljeća do raspada totalitarne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i stvaranja nezavisne hrvatske države, s fokusom na hrvatskim braniteljima, dragovoljcima i bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su se 1991./1992. borili protiv velikosrpske agresije za slobodu hrvatske nacije i nezavisnost Republike Hrvatske, kao i za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini (...) I posljednja podjela BiH u Daytonu 1995. godine, koja se može usporediti sa sramotnim Münchenskim sporazumom 1938. između liberalnog Zapada i Hitlera, na tragu je hoda Bosne po trnju. Sinovi Bosne, poput autora Ive Butkovića, znati će, međutim, i u budućnosti voljeti i cijeniti Bosnu, i voditi računa o njenoj slobodi koja čeka svaku porobljenu i poniženu zemlju i njene helote (...) Veliko mjesto Gunja nalazi se na Savi koja Gunju dijeli od grada Brčkog koji je za vrijeme velikosrpske agresije na RH i RBiH 1991./1992. doživio strahovito etničko čišćenje od strane srpske soldateske iz agresorske tzv. „JNA“ i četničke bande koja je u koncentracijskom logoru istrebljivala nesrpske većinske stanovnike Brčkog, Hrvate i Muslimane (Bošnjake)...Isus je čovječanstvu poručio: Prepoznati će te ih po njihovim djelima! Prepoznati će te ih po njihovim plodovima...! Međutim, Isusova vjera nekome puno znači, a nekome ništa. Onima kojima ništa ne znači, obično za sebe tvrde da potječu od majmuna, kao što su tvrdili titoisti i jugokomunisti i partizani o sebi. Karađorđevo, ta rak-rana hrvatske politike, predstavlja uzrok ubojstvima hrvatskih branitelja od „prijateljske vatre“ /u atentatu ubijeni dopredsjednik HSP i ratni načelnik HOS-a Ante Paradžik 1991., general HOS-a Blaž Kraljević, član glavnog stožera Armije BiH, i osam stožernih časnika HOS-a, 1992./ Međutim, kao što će Tito u povijesti ostati zabilježen kao zločinac, a kardinal i zagrebački nadbiskup Stepinac kao svetac, tako su i hrvatski branitelji i Paragini pravaši postali pravednici, dok su neki drugi postali krvnici... Doći će vrijeme kada će ljudi u hrvatskom društvu, i šire, djelovati ujedinjeni protiv filozofskih uvjerenja koja nisu ispravna – kao što je uništavanje ljudi koji govore istinu. Onog trenutka kada se dovoljan broj ljudi nađe u ujedinjenom mnoštvu, ako se uključe u borbu za svjedočenje istine, oni (lažovi) ih ne mogu sve kazniti. Sudbina je htjela da su se tri hrvatska naraštaja obitelji Butković morala u 20. st. boriti za hrvatsku državu, autorov otac u Oružanim snagama NDH, a autor i njegov sin u Oružanim snagama Republike Hrvatske, dakle, u Hrvatskim obrambenim snagama, i u Hrvatskoj vojsci.“

Zanimljiv je autorov detalj iz knjige „Na putu, u ratu“, kada opisuje svoj povratak u „Jugu“ sa privremenog gastarbeiterskog rada u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, kada ga je ispitivao srpski načelnik stanice javne sigurnosti i tadašnje „Milicije“ u gradu Županji, „drug“ Stevo Drakulić koji je Ivi Butkoviću predbacio čitanje knjige Bogdana Krizmana „Pavelić i ustaše“, koju je legalno kupio u jednoj zagrebačkoj knjižari, a koju je čitao dok je na taxi-štandu čekao putnike. Prilikom privođenja, jedan je od brkatih „milicionara“ našemu Ivi zapovijedio: „Izlazi, idemo u stanicu!“. „I knjiga mora u stanicu, kaže jedan od njih“. Kad je otpušten sa „informativnog razgovora“, zapovijeđeno mu je da knjigu mora držati zamotanu u „Večernjaku“ /Večernji list/. Uoči početka velikosrpske agresije našega je Ivu pak izdao doušnik Kontraobavještajne službe JNA Žarko Čuljak, zbog čije je izdaje Ivo Butković skoro nastradao, jer ga je doušnik, naime, namamio u kasarnu „JNA“ u Brčko gdje ga je srpski komandant kasarne, kapetan Gatarević, ispitivao o naoružavanju članova i dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice. Naravno, naš Ivo zanijekao je bilo kakvu vezu s naoružavanjem Hrvata u zoru velikosrpske agresije. (Prisjetimo se doušničkog djelovanja Ante Đapića za KOS, za što je ozbiljno optužen već godinama, a „zagrebački tjednik Nacional“ je u broju od 27.11.2001. objavio Đapićev doušnički dosje.)

Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga, među inim, dao je na navedenoj književnoj večeri kritiku aktualne političko-sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj, kritiziravši rad premijera Sanadera i njegov sluganski odnos prema stranim čimbenicima, navodeći kao primjer zagrebački summit čelnika EU i država Jugoistočne Europe, od 11. svibnja 2007. godine, kada je hrvatska vlada potpisala neku vrstu političke državne konfederacije odnosno savez sa balkanskim zemljama, protivno Ustavu Republike Hrvatske (politički tajnik te novostvorene balkanske tvorevine je zamjenik hrvatske ministrice vanjskih poslova, i hrvatske „barbike“ Kolinde Grabar-Kitarović, g. Hidajet Biščević, koji sada putuje u Sarajevo, koje su svjetski majstori manipulacije izabrali za novi glavni grad Balkana). Na zagrebačkom summitu, naglasio je Paraga, premijer Sanader bio je stolonosac. Naime, s obzirom da su za zajedničkim stolom sjedili po međunarodnom diplomatskom protokolu isključivo šefovi vlada država Jugoistočne Europe, i predstavnici EU i SAD, državni podtajnik u State Departmentu (ministarstvu vanjskih poslova SAD), g. Nicholas Burns, zapovijedio je hrvatskom premijeru da za stol mora dodati još jedan stolac na koji će sjesti aktualni premijer međunarodno nepriznate Republike Kosovo, g. Agim Čeku, bivši časnik Hrvatske vojske. Hrvatski političar i vođa demokratske hrvatske oporbe D. Paraga iznio je, zatim, cijeli niz detalja o pljački hrvatskog narodnog gospodarstva od strane hrvatskih vlasti, kao što je žestoko kritizirao predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, za kojega je naveo da je doušnik jugoslavenskih tajnih službi. Na pitanje jednog sudionika književne večere, zašto hrvatski birači biraju Mesića za predsjednika države, s obzirom da je optužen kao doušnik, g. D. Paraga je odgovorio, da je razlog što u Republici Hrvatskoj vlada cenzura u medijima i državna cenzura, tako da istina ostaje sakrivena pred hrvatskim narodom i njegovim biračkim tijelom. Svoj patriotski govor je čelnik pravaša D. Paraga završio sa geslom „Bog i Hrvati!, na što je jedan hrvatski pjesnik u dvorani KUD „Graničari“ izjavio suznih očiju, da mu je žao što mu je nedavno umrla majka koja dugo, kao i on, u Republici Hrvatskoj nije čula „Bog i Hrvati!“

Književna večer završila je izvođenjem niza slavonskih narodnih i popularnih pjesama u izvođenju dječačkog tamburaškog zbora, kao i neformalnim on the record razgovorima stotinu hrvatskih građana i hrvatskih branitelja s organizatorom hrvatske obrane od velikosrpske agresije 1991. godine, osnivačem HOS-a i obnoviteljem Hrvatske stranke prava, g. Dobroslavom Paragom, i autorom predstavljene knjige Ivom Butkovićem, koji, na sreću, nema ništa zajedničko s kolumnistom „Jutarnjeg lista“ Davorom Butkovićem, predstavnikom ideologije liberalizma i titoizma/marksizma u Republici Hrvatskoj. Oko ponoći iste večeri sudionici književne večeri saznali su da je najmlađa neovisna država u Europi, Republika Srbija, postala pobjednicom Eurosonga 2007., očito namješteno od strane Europe kako bi se poduprle malobrojne demokratske snage u Srbiji nakon što su u tom beogradskom pašaluku zavladali opet četnici, izborom vođe Radikala Nikolića, zamjenika ratnog zločinca Vojislava Šešelja, za predsjednika srbijanskog parlamenta, i četnika Vuka Draškovića za predsjedatelja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Auto knjige „Na putu, u ratu“, ljubitelj istine g. Ivo Butković, najavio je i treće, prošireno izdanje, navedene knjige o Domovinskom ratu.