HRVATSKO PRAVO

        Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

                                                                    http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

                                                                              17. svibanj 2007.

 

 

IDEOLOG MILOŠEVIĆEVE PARTIJE MIHAJLO MARKOVIĆ OPET DIJELI BIH, I POVIJESNE LEKCIJE!

 

 

Bosanskohercegovački list “Slobodna Bosna” prenio je 26. travnja 2007. vijest o razgovoru nekadašnjeg “glavnog ideologa” Socijalističke partije Srbije”, akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Mihajla Markovića, za magazin “Pravda” (članak pod naslovom “MIHAJLO MARKOVIĆ: BIH NE MOŽE OPSTATI”).

 

Ideolog Miloševićeve partije izjavio je sljedeće: “Tri naroda koji žive u BiH su potpuno disparatna /potpuno različita i nespojiva/ i po vjeri i po etničkoj pripadnosti. Ne postoji ni minimum zajedničkih vrijednosti i povijesnih ciljeva”. Pojasnio je kako živimo u epohi globalizma u kojoj se sustavno razbijaju tradicionalne nacionalne, a pogotovo višenacionalne države. Također, teži se zajednicama regija kojima se može lakše upravljati iz središta globalne političke i ekonomske moći. “Paradoksalno je da se upravo u tom vremenu vanjskog pritiska stvara jedna takva federalna država. Prema tome, BiH neće opstajati zahvaljujući svojoj unutarnjoj koheziji, već u najboljem slučaju samo dok to bude odgovaralo vanjskoj sili”, rekao je za “Pravdu” akademik Marković.

 

Podsjećamo da je Miloševićeva stranka Socijalistička partija Srbije izravna nasljednica srbijanske komunističke partije, Savez komunista Srbije, na čelo koje je 1986. došao komunistički aparatčik Slobodan Milošević, te da je Miloševićeva tada vladajuća partija de facto zločinačka organizacija koja je prouzročila i izazvala tri napadačka rata, na Hrvatsku 1990./1991., na BiH 1992., i na Kosovo 1999. godine, pri čemu je napad na Hrvatsku i BiH ujedno bila ratna agresija jedne nezavisne države na drugu. Dio Miloševićeve zločinačke organizacije je srbijanska tajna služba “Državne sigurnosti”. Pored toga je Miloševićeva zločinačka organizacija likvidirala cijeli niz srpskih političara, od Miloševićeva mentora, i predsjedničkog oporbenog kandidata Ivana Stambolića 2000. godine, do premijera Srbije Zorana Đinđića (2003.) i drugih, a za vrijeme rata u Hrvatskoj je Miloševićeva tajna služba, uz KOS JNA, izravno poticala pobunu hrvatskih Srba protiv Republike Hrvatske, i naoružavala i uvježbavala srbijanske paravojne jedinice koje je slala na hrvatsko ratište, a što je sve dokazano na suđenju pravomoćno osuđenom bivšem čelniku pobunjenih hrvatskih Srba Milanu Babiću, i u predmetu optužbe za ratni zločin protiv Slobodana Miloševića na međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, ICTY, i u drugim nekim predmetima.

 

Žalosna činjenica nije samo što nekadašnji “glavni ideolog” Miloševićeve partije nije optužen od međunarodnog kaznenog haaškog suda za ratne zločine ICTY, kao niti Miloševićev duhovni mentor Dobrica Ćosić, kao arhitekti velikosrpske agresije i osvajanja, sa ciljem stvaranja “Velike” Srbije (“Memorandum SANU”), nego je za europski i svjetski mir fatalna činjenica što Miloševićeva partija nije u Srbiji nakon smrtonosnog atentata na Zorana Đinđića zabranjena. Razloge neuspjeha obračuna snaga demokracije u Srbiji sa Miloševićevim totalitarizmom mogu se pronaći na Zapadu. Naime, kad su Đinđićevi nasljednici nakon ubojstva svoga predsjednika vlade Srbije proglasili izvanredno stranje, iz vrha Europske Unije i SAD stizale su kritike što je izvanredno stanje uopće proglašeno, te je postđinđićevska demokratska vlada, u kojoj tada nije bilo Vojislava Koštunice, stavljena pod pritisak da što prije završi izvanredno stanje, tako da je izvanredno stanje u Srbiji ukinuto već u roku od tri mjeseca, što je bilo nedovoljno za obračun sa zločinačkim organizacijama, od Miloševićeve partije preko tajnih službi, specijalnih jedinica Miloševićeve policije, plaćenicima mafije u državnim strukturama (neki točno određeni sudci, javni tužitelji, oficiri i zapovjednici, odvjetnici, novinari totalitarnih propagandnih glasila Miloševićeva režima i dr.) Za vrijeme tri mjeseca izvanrednog stanja nisu zabranjene one političke stranke u Srbiji koje su prouzročile stvaranje zločinačkih organizacija u Srbiji. Tako nije zabranjena bivša vladajuća Miloševićeva stranka Socijalistička partija Srbije, niti stranka ratnog zločinca Vojislava Šešelja, Srpska radikalna stranka. Član predsjedništva Liberalno-demokratske partije, iz Srbije, koja se poziva na demokratsko nasljeđe Zorana Đinđića, g. Prokić, nedavno je u razgovoru za Hrvatsku televiziju pojasnio da je liberalno-demokratski Zapad ostavio u Srbiji liberale i demokrate na cjedilu, što je potkrijepio činjenicama da Šešeljeva stranka u prosjeku dobiva 30 posto i više glasova na državnim izborima u Srbiji, i da je Šešeljev zamjenik Tomislav Nikolić “Grobar” izabran, uz potporu nominalno demokratske stranke Vojislava Koštunice i Socijalističke partije Srbije, čak i za predsjednika srbijanskog parlamenta u Beogradu. Izjava suradnika od čelnika Liberalno-demokratske partije i bivšeg najužeg Đinđićeva suradnika Čedomira Jovanovića podsjeća na aktualno stanje u Hrvatskoj gdje je Zapad također ostavio demokrate na cjedilu, čak ih putem zapadnog tiska i oklevetao kao “neofašiste”, i cijelo vrijeme nakon raspada Jugoslavije podupirao kriptokomuniste i zločinačke organizacije koje svoje porijeklo vuku iz bivšega CK SKH i jugoslavenskih tajnih službi. Kao što je i predsjednik organizacije Hrvatsko društvo političkih zatvorenika “Goli otok”, g. Rado Pejić, naglasio u svom priopćenju od prošle godine, žrtve komunizma u Republici Hrvatskoj nisu zaštićene jer su bivše strukture jugoslavenske tajne službe ostale u Republici Hrvatskoj netaknute.

 

Isto kao što je dirigirani zapadni tisak optužio devedesetih godina 20. st. hrvatske rodoljube, borce za ljudska prava i demokrate za “neofašizam”, tako je i izvjesni Michael Markovic u broju Eurazijskog magazina od travnja ove godine, u rubrici pisma čitatelja optužio disidenta komunizma i borca za ljudska prava Dobroslava Paragu kao “najvećeg agitatora hrvatskog rata na strani Tuđmana”. U istoj filipici Markovic napada autora članka na koji je i reagirao, naime na članak Gorana Jurišića pod naslovom “In Sachen Wolf Oschlies “Der gefeuerte Rabbi und der falsche Rabbi””, od 31. ožujka 2007. godine, predbacujući mu da Titove zločine pripisuje Srbima, te ga optužio za povijesni revizionizam, i preporučio mu knjigu pod naslovom “Jasenovac – das jugoslawische Auschwitz und der Vatikan” /Jasenovac – jugoslavenski Auschwitz i Vatikan/, u nakladi njemačkog nakladnika Ahriman-Verlag.

 

Zaborav o vlastitim zločinima – konstanta velikosrpskih ideologa i advokata

 

“Herr” Michael Markovic niti jednom riječju nije spomenuo velikosrpske zločine nad hrvatskim narodom, i to u Drugom svjetskom ratu (zločini srpskih četnika, i četničkih jedinica iz Srbije) nad hrvatskim seljacima i civilima u Liki, Dalmatinskoj zagori i u Bosanskoj krajini i istočnoj Hercegovini, kada je od 1941. do 1945. likvidirano od strane četničkog pokreta pod vodstvom “đenerala” Draže Mihailovića i jugoslavenske izbjegličke “antifašističke” vlade u Londonu 30 tisuća hrvatskih katolika, uz 30 tisuća bosanskih muslimana. Velikosrpski apologeti “zaboravljaju” da je srbijanski režim u Beogradu tijekom ljeta 1941. godine u dva srbijanska koncentracijska logora (“Banjica” i “Sajmište”) likvidirao preko 90 posto beogradskih i srbijanskih Židova ili “Jevreja”, sveukupno blizu 11 tisuća židovskih civila. Marković je također “zaboravio” navesti velikosrpske zločine na tlu Republike Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresije Miloševićeve Socijalističke Republike i “JNA”, od 1991. – 1995. godine.  Koliko je Goran Jurišić u interpretaciji povijesti pošten, za razliku od velikosrpskog suradnika Wolfa Oschliesa i “njemačkog Mihajla” Markovica vidi se po činjenici da je u svome navedenom članku, pored zločina totalitarnog jugoslavenskog komunizma (titoizma) pisao i o zločinima ustaškog režima, pri čemu nije negirao žrtve ustaškog režima nego je navodio različite izvore o broju žrtava, dok je s pravom odbio krivotvorenu brojku od navodno “700” tisuća ili “600” tisuća jasenovačkih žrtava. Kao dokaz u prilog povijesnoj istini g. G. Jurišić naveo je u odgovoru Markoviću, u rubrici pisma čitetelja u Eurazijskom magazinu, izvor javno-pravne ustanove Republike Hrvatske, Spomen Područje Jasenovac, iz 2006./2007. godine, koji spominje znanstveno utvrđenu brojku od 69.842 žrtve u jasenovačkom koncentracijskom logoru, od toga 39.580 srpskih žrtava, s time da brojke jasenovačkih žrtava uključuju i žrtve iz logora ustaškog režima u Staroj Gradiški.

 

Posebno gnjusan navod “Herr” Markovica je, da je sarkazam i ruglo što je Goran Jurišić pisao, među ostalim, o obitelji Paraga, i o Dobroslavu Paragi, predstavljajući ga navodno kao “jadnog disidenta”, kako je napisao “Herr” Markovic. A što je to u Eurazijskom magazinu objavljeno o obitelji Paraga, i o Dobroslavu Paragi?

 

Autor članka G. Jurišić napisao je u svom članku povijesnu činjenicu da je otac od Dobroslava Parage, zagrebački odvjetnik, podrijetlom iz Splita, pokojni g. Smiljan Paraga bio inicijator ponovne izgradnje zagrebačke sinagoge koju je 1942. dao sruštiti ustaški režim, a titoistički režim nakon 1945. je nije obnovio. Autor je, dakle, naveo činjenicu da je jedan hrvatski katolik, u tada oporbenom Glasu Koncila predložio osamdesetih godina 20. st., u vrijeme totalitarnog komunizma, da se ponovo izgradi sinagoga u Zagrebu, i da se i na taj način ispravi nepravda učinjena hrvatskim Židovima. Autor je naveo da je ugledni londonski list “The Economist” preuzeo u broju od 29. kolovoza 1987. vijest iz zagrebačkog uglednog crkvenog glasila “Glas Koncila” o prijedlogu Smiljana Parage, u članku pod naslovom “Second temple”.

 

Nadalje, autor Goran Jurišić uputio je “Herr” Markovica na izvor Memorijalnog muzeja i Spomen Područje Jasenovac glede broja žrtava u koncentracijskom logoru “Jasenovac”, i objavljene istoimene knjige s tim u vezi, i dao mu je za pravo glede njegova navoda da je Tito bio Hrvat, ali je pojasnio da je Josip Broz Tito bio i boljševik, i da je taj Hrvat i boljševik dao pobiti preko 200 tisuća Hrvata. Naravno da autor u svome članku od 31.3.2007. u Eurazijskom magazinu, koji je objavljen na naslovnoj strani uz razgovor s njemačkim ministrom vanjskih poslova Steinmeierom, nije Srbima predbacio Titove zločine nego jugoslavenskim komunistima koji su bili hrvatske, slovenske, srpske i crnogorske nacionalnosti, na čelu s Titom koji se osjećao “Jugoslavenom”. Naveo je primjer kako su pripadnici Crvenih kmera bili Kambodžanci, i da su ti Kambodžanci i boljševici pobili preko 2 milijuna Kambodžanaca (1974. – 1979.)

 

Prenosimo naglaske iz demantija Gorana Jurišića na klevete Michaela Markovica u njemačkom mjesečniku za politiku i povijest Eurazijski magazin, iz broja za svibanj 2007. godine:

 

“Poštovani gospodine Markoviću! Žao mi je što se ne razumijete u hrvatsku povijest i što ste tako slabo obaviješteni o posljednjem ratu.

 

(…) Tri najuža člana obitelji Dobroslava Parage bili su 1941. u koncentracijskom logoru “Jasenovac” likvidirani od strane ustaškog režima, samo zato što su bili židovskog podrijetla. G. D. Paraga bio je od 1981. – 1983. kao politički zatvorenik savjesti zatvoren u komunističkom koncentracijskom logoru “Goli otok”, a od 1983. – 1985. u kaznenom logoru “Stara Gradiška” /ispravno bi bilo “u zatvoru Lepoglava”/. (Tada je imao 19 godina i bio je student prava, povijesti I teologije.) Kada je nakon odslužene kazne otpušten, primio ga je 1989. njemački predsjednik g. Richard von Weizsäcker u službenu audijenciju, tada u Bonnu, a Senat SAD iste je godine u rezoluciji pod brojem 169, naslovljene na osobno ime i prezime disidenta komunizma Dobroslav Paraga zahtijevao od jugolsavenskog režima puštanje na slobodu svih političkih zatvorenika u SFR Jugoslaviji. Tada se u jugoslavenskim zatvorima i kaznenim logorima nalazilo još oko 2000 političkih zatvorenika, najviše Hrvata i /kosovskih/ Albanaca.

 

Hrvatske obrambene snage (HOS), koje je g. D. Paraga utemeljio 1991. zbog velikosrpskog osvajačkog rata, nisu od međunarodnog suda ICTY niti u jednome predmetu optužene za bilo kakav ratni zločin nad Srbima ili drugima, tako da su Markovićeve optužbe glede toga bez osnove. G. D. Paraga bio je jedini demokratski oporbeni hrvatski političar u Hrvatskoj od 1990. i poslije koji je kod tužiteljstva međunarodnog suda ICTY 1997. kazneno prijavio Franju Tuđmana zbog optužbe za ratni zločin. Franjo Tuđman je putem svoje tajne službe dao likvidirati 30 najužih stranačkih suradnika Dobroslava Parage, uključujući i dopredsjednika njegove bivše stranke HSP, Antu Paradžika. To su činjenice, a ne ono što u svom pismu čitatelja tvrdi Michael Markovic. F. Tuđman i S. Milošević bili su komunisti, a D. Paraga je bio i jeste demokrat (…) Uz pozdrav, Goran Jurišić, diplomirani povjesničar iz Zagreba!”