HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

01. lipanj 2007.

SAMO LUDOM ZEMLJOM MOGU VLADATI RAČANOVI TITOISTI MILANOVIĆ, BANDIĆ, ANTUNOVIĆ, PICULA!

Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila!

(Stjepan Gabriel Meštrović,

unuk slavnog hrvatskog i jugoslavenskog kipara Ivana Meštrovića,

2007. godine)

Ove godine navršava se desetogodišnjica otkada je Dobroslav Paraga pozvao Hrvate da se probude! Bio je to poziv da se Hrvati probude iz sna o svojim navodnim pobjedama, iz ludog sna o svojim povijesnim zabludama i stranputicama kojima su se Hrvati od političkih slijepaca dali voditi kroz stoljeća, pa sve do jučer, i danas. Bio je to poziv Hrvatima da se probude iz mamurluka znanog pod sintagmom Franjo Tuđman – imamo Hrvatsku! “Hrvati, probudite se!” nije bio samo jedan u nizu predizbornih poziva Dobroslava Parage 1997. godine za ispunjavanje programa Hrvatske stranke prava 1861. pod geslom “Zemlja – seljacima, tvornice – radnicima, vlasništvo – vlasnicima, Hrvatska – Hrvatima”, nego je to bio poziv da se Hrvati probude iz ludila u koje ih je uvukao i preko ponora poveo Franjo Tuđman.

Hrvatsko ludilo počelo je tamo negdje u 19. stoljeću kada je ban Josip Jelačić, dok su drugi narodi dizali oslobodilačke revolucije, skršio sa hrvatskom vojskom mađarsku narodnu revoluciju, pa su Hrvati za svoje ludilo nagrađeni od bečkog Kaisera Franje Josipa, kojemu se skoro cijela obitelj ubila u ludilu, ili su ubijeni od anarho-luđaka, trinaestogodišnjim Bachovim apsolutizmom, a poslije i dvadesetogodišnjom vladavinom bana-stranca Khuena Hedervarya koji se imao za što osvećivati. Nakon toga je car 1861. pustio Hrvate iz ludnice, naredivši sazivanje hrvatskog Sabora u Zagrebu, s ludo-promišljenim ciljem da Hrvati izglasuju podvrgavanje Hrvatske Ugarskoj. Začudo, ludi Strossmayer upravo je to učinio, podvrgnuo je svoju domovinu 1868. tuđim interesima (Hrvatsko-Ugarska Nagodba), tako da su se Hrvati praktički sami smjestili u ludnicu, iz koje više nisu izašli, sve do danas, unatoč nadčovječnim naporima Oca domovine dr. Ante Starčevića, ali uzalud. Na kraju je rezignirani Otac domovine rekao onu povijesnu, da za hrvatski narod ni vruć ne bi hladnu čašu vode popio, ili drugim riječima poručio je da ne bi bio lud ponovo se 35 godina zalagati za tvrdoglave Hrvate. Neki Hrvati su bili dovoljno ludi da Franju Tuđmana nazovu (novim) Ocem domovine, čime su potvrdili ispravni stav pravog Oca domovine Ante Starčevića, maloprije citiran. Čim u povijesti Hrvati izađu malo van iz ludnice, završe, ili opet u ludnici, ili završe kombinacijom ludila i stratišta, kao 1941. i 1945. godine. Taman kad narastu novi hrvatski naraštaji, Hrvate spopadne ili novo ludilo, ili ih neka ovozemaljska sila iznad njih smjesti u ludilo progona i tamnica, kao balkanski luđak Tito 1971. godine, kada je hrvatskim proljećarima javno obećao podršku, a šest mjeseci poslije ih je javno žigosao i proganjao, kao rimski carevi kršćane. Hrvati su uvijek bili dovoljno izluđeni da povjeruju i najvećim barabama ovoga svijeta kao što je bio kumrovečki bravar i hohštapler, kominternovski doušnik i cinker, jugoslavenski ubojica hrvatskog naroda Josip Broz Tito. Ima još dovoljno luđaka koji svom luđaku-uzoru odaju svake godine počast u Kumrovcu ili na kakvim od vlade Republike Hrvatske, predsjednika Republike i Hrvatskog sabora organiziranim partizanskim obljetnicama. Ima dovoljno izluđenoga puka kojega ne smeta ludost što se komunisti predstavljaju u Republici Hrvatskoj kao antifašisti, a demokrate i antikomuniste se tretira kao fašiste. U nenormalnoj zemlji ništa to nije nenormalno, a nenormalni su oni koji su normalni. I kada je napokon pao Berlinski zid, kada je došlo do sloma komunizma u Europi, i kada je Titova Jugoslavija pucala po svim šavovima, izluđeni hrvatski narod bio je dovoljno izluđen da za vođu protiv srbijanskog komunista Slobodana Miloševića i njegovih “mitinga istine”, kao predvorje ludila velikosrpske agresije, izabere bivšeg Jugoslavena i partizana, Titova generala, “prvoborca” i adjutanta KOS-a, predsjednika “Fudbalskog kluba” Partizan, Franju Tuđmana i njegovu boljševički napaljenu suprugu Ankicu za prvu damu Socijalističke Republike Hrvatske, koja je ubrzo izgubila socijalistička znamenja, pa i u nazivlju države, ali koja je postala još luđa nego njena prethodnica SRH. I umjesto da se hrvatski narod izbavi iz ludila, da uhvati priliku za povijesnu pobjedu nad “voždovskim” Hunima sa bliskog nam Istoka, tamo gdje Sava utječe u Dunav, i priliku da se Hrvatska istrgne ispod tereta Istočnog grijeha Zapada, da prihvati ruku prijateljstva kao priliku za pobjedu koju su pružili Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, Hrvati su od 1990. na dalje, pa i do danas, radije prihvatili poraz, siromaštvo, bijedu i poniženje, pa neka onda netko ustvrdi da Hrvati nisu izluđeni, a na čelu sveopćega ludila stoji predsjednik-građanin i građanin-predsjednik, kavopija Stjepan Stipe Mesić, i totalno ludi mediji u Republici Hrvatskoj, bilo javni bilo tzv. privatni mediji. Hrvati su 1995. mislili da ih je Tuđman sa “Olujom” odveo u pobjedu nad pobunjenim Srbima, nad velikosrpskom politikom, ideologijom i “nebeskom” Srbijom, i da su se oslobodili višedesetljetnog ludila Jugoslavije i “Velike” Srbije, kad ono, evo povratka u balkansku ludnicu u kojoj pljušte haaške optužnice za “zločinački pothvat”, pljačkaške privatizacije i tzv. privatizacije ili podržavljenje hrvatskih banaka u vlasništvu stranih država i vlada, jer mi Hrvati smo “ludi” pa što će nama banke i druge novčarske institucije, što će nama naftna kompanija kad nam susjedi mogu upravljati našim dobrom, pa mi smo “ludi” pa je tako i bolje, jer daš luđaku nešto u ruke, upropasti sve, a ne samo sebe. Iako je vođa pobunjenih Srba, Jovan Rašković, 1990. ustvrdio kako su njegovi Srbi lud narod, nismo ni mi Hrvati daleko od ludila jer, samo luđaci mogu izluđeni narod prevariti i opljačkati bivše društveno i još bivšije privatno, a podržavljeno i pod šapu komunističke partije stavljeno nekoć privatno vlasništvo. Međutim, samo luđaci posebnoga kova mogu svo opljačkano upropastiti, kao što su to učinili hrvatski nepismeni tajkuni – ta posebna vrsta primitivaca i narcisa koji su pomislili da su Boga za bradu uhvatili kada su iz opanaka uskočili u cipele, a sa dalmatinskog magarca u Mercedes, te iz putleušica sa zagorskih brega, i kraj savskog nasipa, i sa hercegovačkog kamenjara, sa knjižicom HDZ-a u džepu, u viletine na Pantovčaku i Jadranu. Luđaci kakvi jesu, znaju odlično opljačkati, ali ne znaju gospodariti s opljačkanim, tako da će hrvatski tajkuni u povijest ući kao posebni primjerak bezobraznih luđaka koji su profućkali milijarde. Nakon što je 20 tisuća normalnih pripadnika hrvatskog naroda u BiH i u Republici Hrvatskoj dalo svoje živote za slobodnu i suverenu hrvatsku državu, luđaci posebnoga kova Republiku Hrvatsku vraćaju na Balkan i povezuju sve više i uže sa “bratskom” luđačkom Srbijom, što sliči na priču kad slijepac slijepca vodi… Zbog ludila, ne ovog hrvatskog naroda nego ovog luđačkog mentaliteta, nije ni čudo da ovim prostorima uvijek gospodare strana carstva, barem je tako bilo u posljednjih skoro devet stoljeća. Taman kada se hrvatski narod otarasi luđaka, i izbaci ih u velikom luku van gdje i pripadaju, u ludnicu, luđaci svake vrste vrate se na mala vrata. Sjetimo se samo koliko je bilo luđaka u vrhu ustaškog pokreta jer samo lud čovjek može upropastiti ideju hrvatske države. Sjetimo se, međutim, i partizanskih luđaka prema kojima su ustaški bile male lude u odnosu prema Titovim super-luđacima, a takvi upravo vladaju i danas, od 1990. do danas. SUTRAŠNJIM KANDIDATIMA ZA PREDSJEDNIKA SDP-A i ne daj Bože, za novog premijera, koljač TITO je najveća hrvatska povijesna ličnost. Da se ne radi o pukim tlapnjama, neka posvjedoči ugledan američki psiholog hrvatskoga podrijetla koji je na vrijeme napustio ludu Jugoslaviju, taman da sebe i svoju obitelj spasi od sveopćeg ludila: riječ je o unuku hrvatskog kipara, nekada svjetski poznatoga, a danas, zahvaljujući “hrvatskim” vlastima, od svijeta zaboravljenog kipara Ivana Meštrovića, g. Stjepan Gabriel Meštrović, profesor sociologije i kliničke psihologije na jednom uglednom sveučilištu u američkoj saveznoj državi Texas, za koju inače tvrde da je luda cowboyska zemlja, ali nije! Texas je jedna od najrazvijenijih država na svijetu!. Tjednik “Globus” imao je u broju od 25.05.2007. (balkanski luđaci rekli bi da je to Dan mladosti, pa ih je 10 tisuća slavilo Tita u Kumrovcu) interview s unukom slavnog kipara.

Normalni i nenormalni ljudi u bivšoj Jugoslaviji

Evo kako je u Hrvatskoj anonimni unuk, a u Sjedinjenim Američkim Državama ugledni sudski vještak koji je vještačio u suđenjima za zločine američkih vojnika i dočasnika iz američkog zatvoru Abu Graib u Iraku, kao i na haaškom sudu ICTY u predmetu Darija Kordića, opisao svoga djeda i ludu diktatorsku zemlju koju je, kako je g. Stjepan G. Meštrović naglasio, njegov djed Ivan Meštrović “pomogao stvoriti”, i iz koje je izluđen morao bježati glavom bez obzira, i to nekoliko puta, jer lud čovjek uvijek se vraća na izvor ludila, barem tako tvrde znanstvenici. Ivan Meštrović bio je svojedobno tako zaluđen idejom stvaranja jugoslavenske države da je svoja već tada gigantska kiparska djela izložio na svjetskoj izložbi na štandu Kraljevine Srbije, iz inata prema “zatrovanom okruženju Austro-Ugarske”. Naravno, kada je netko nečime zaluđen, onda mu ideja poput ideje o stvaranju hrvatske države izgleda ludo, kao što su ondašnji Strossmayerovi sljedbenici i Antu Starčevića držali luđakom iako je on bio normalan a oni ne, što je dokazao realan povijesni poraz Strossmayerove Jugoslavije. Zar nije i Fran Supilo, utemeljitelj Hrvatsko-srpske koalicije i jedan od arhitekata Jugoslavije, umro 1916. u ludilu, kada je vidio gdje je njegova jugoslavenska politika odvela hrvatski narod?

“Moj djed Ivan Meštrović bio je lud… Kad sam s ocem Tvrtkom stigao u Ameriku, narcisoidni kipar me nije htio ni pogledati. Mene je otpravio u Jugoslaviju, a sina u smrt…Bolest mojega djeda nije bila funkcionalna s gledišta obiteljskih odnosa, ali sigurno jest za preživljavanje u “ludoj zemlji” kao što je bila Jugoslavija. Rašković je bio u pravu iako je to zloupotrijebio. Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojeg djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mog djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio pogubiti!“

Osim citiranoga, g. Stjepan Meštrović naglasio je kako mu vlada premijera Sanadera ne želi vratiti umjetnine njegova djeda Ivana, dakle, Meštrovićeve skulpture, čak niti one umjetnine i predmete koje pokojni kipar nije ostavio u „nasljedstvo hrvatskom narodu“, nego naprotiv, vlada Republike Hrvatske prijeti tužbom protiv g. Stjepana Meštrovića jer u svom privatnom posjedu drži neke umjetnine svoga djeda koje je dobio ili nabavio u Francuskoj, te mu tužbom misli naplatiti „najamninu“. Nema što, prava smo luda zemlja, luda do kraja. Žali se američki državljanin Stjepan Meštrović na hrvatske propuštene prilike, i to potkrepljuje činjenicom da se čak i ludo-bezobzirni komunist Josip Broz Tito pozivao prilikom svog posjeta Americi 1976. na antikomunista Ivana Meštrovića, kojemu je prilikom dodjele američkog državljanstva osobno bio nazočan predsjednik Eisenhower, ali po imenu demokratska hrvatska vlada šuti o Ivanu Meštroviću, a njegova djela drži u muzeju, i to u otetim kućama. Ludo, zar ne? G. Stj. Meštrović kaže da se ne čudi ludosti što je prilikom jednog boravka u bivšoj Titovoj Jugoslaviji i posjetu njegovoj rodnoj kući, koja je pretvorena u muzej, neka „drugarica“ Barbić zahtijevala da ju on mora titulirati sa „drugarice“, uz to što je morao platiti ulaznicu u vlastitu kuću koju je, kako kaže g. Stjepan Meštrović, „umjetnost i zemlju“ Ivana Meštrovića oteo Tito 1952. godine. Bitan je naglasak na glagolu „oteti“, jer to znači baviti se kriminalnim radnjama, barem po kaznenom zakonu svake normalne zemlje. Naša zemlja nije normalna, jer neprekidno glavni grad naše zemlje ima trg po „Maršalu Titu“, dakle, po otimaču. Sociolog i psiholog Stjepan Meštrović svjedoči o „starom boljševičkom načinu razmišljanja“ u Republici Hrvatskoj, i rezignirano konstatira kako mu demokratski izabrani premijer Sanader nije ni odgovorio na njegova mnogobrojna pisma. Ne znamo što je g. Stjepan Meštrović očekivao od takve boljševičke Hrvatske, koja je, kako je sam rekao, pred ulaskom u Europsku Uniju, u što vjeruje samo spin-doktor Banskih dvora, jer predsjednik njemačkog parlamenta, g. Norbert Lammert izričito je neki dan u Zagrebu rekao da nema ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju prije nego se donese novi europski ustav, „i točka“, kako je naglasio Herr Lammert.

Da zaključimo. Što očekivati od jednog zaluđenog društva za koje je Tito, po anketama, većim dijelom „dobar“, a manjim dijelom „loš i zao“ čovjek. Ili su ankete krivotvorene i medijski manipulirane ili nešto s hrvatskim građanima u psihičkom smislu zaista ne štima. Kako tumačiti zaluđenost puka sa ludohvalisavim i ludoambicioznim zagrebačkim gradonačelnikom (kako to gorko zvuči, ali i ludo) Milanom Bandićem, koji kleći u crkvi i za kojega je revolveraš i partizan Holjevac uzor od političara? Što reći na činjenicu da postoje i dan danas zaluđeni neki birači koji na izborima biraju falsifikatora magisterija i otimača cijele jedne stranke, uz pomoć režima, Antu Đapića, koji, usput rečeno, ima novog simpatizera u liku ekonomista dr. Đura Njavre kojemu je Đapić „dobar gradonačelnik“. Đapić je tako dobar gradonačelnik da kad god Osijek pogodi rat, nevrijeme, oluja ili poplava, njega nema u gradu, jer je još od Domovinskog rata naovamo naviknuo dezertirati kad god zagusti. Da g. Njavro nije doktor znanosti nego neuki malograđanin iz provincije još bi se moglo shvatiti zalaganje za Đapića, ali kada jedan doktor znanosti hvali lažnog magistra onda znači da su obojica ludi, a ne samo onaj koji krivotvori diplomu, svjestan da nikada u ludoj zemlji za svoja nedjela neće biti kažnjen – osim ako na vlast dođu oni normalni, ali kako u nenormalnim uvjetima nepoštenog izbornog zakona, medija koji prenose samo doušnike i kriptokomuniste i titoiste, uz sudska tijela koja služe samima sebi a ne narodu, uz međunarodnu zajednicu demokratskog svijeta koji je non-stop od 1990. do danas podržavao ove bivše jugoslavenske luđake, smijeniti ove posljednje navedene? Što reći za zemlju u kojoj zaluđeni mediji proglašavaju pokojnog Račana, dakle, tamničara hrvatskih proljećara, „ocem demokracije“? Nedavno smo čuli izjavu visokog dužnosnika Socijaldemokratske partije, g. Vidovića, da je SDP samo jednom trećinom porijeklom ona stara komunistička partija SKH. Koje li ludosti. Prije nekoliko godina je SDP zgradu u Nazorovoj ulici br. 70 u Zagrebu, koja je 1948. uknjižena (čitaj: oteta) kao vlasništvo CK KPH, prodao veleposlanstvu Njemačke, a novac je navodno tajno završio na nekom bečkom računu. Blagajnik SDP-a Josip Leko lakonski je odgovorio na pitanje, na što je potrošeno 700 tisuća njemačkih maraka /350 tisuća eura/ od prodaje zgrade, da „ništa nije sporno jer je novac potrošen za stranačke potrebe“. Zaista, u ludoj zemlji luđacima nije sporno što je u stranačke svrhe potrošen privatni novac otet svojedobno od vlasnika. Pokojni ideološki luđak Stipe Šuvar najavio je tužbu protiv SDP-a i zatražio je podjelu imovine bivšeg Saveza komunista koju je, kako je smatrao, „najvećim dijelom prisvojio Račanov SDP“. Ludost je i to što je takav na čelu saborskog povjerenstva za borbu protiv sukoba interesa odnosno korupcije. Svojedobno je Antun Vrdoljak izjavio kako je SDP za Kockicu (bivše sjedište CK SKH na Prisavlju u Zagrebu) dobio 17 milijuna njemačkih maraka ili današnjih 8,5 milijuna eura. SKH je u ludoj zemlji raspolagao sa 227 stanova i 102 poslovna prostora. Kao nagradu je narod 2000. godine vratio lude komuniste ponovo na vlast tako da sada svi sjede u istom čamcu, i luđaci i zaluđeni.

Kako ne bi ostalo nedorečeno, g. Stjepan Meštrović ponudio je Hrvatima izlaz iz ludila i zaluđenosti, nudeći im američki optimizam i nadu u budućnost. Samo, za optimizam i nadu u budućnost treba živjeti u normalnom okružju dok u abnormalnom okružju, u kojemu zaluđeni narod čeka 17 godina na dolazak pravne države, nema šanse da se stanje normalizira i da se otvori perspektiva za budućnost! Zar u budućnost sa pljačkašima i ubojicama? Zar nije kardinal Bozanić ove godine u Bleiburgu rekao kako je strašna pomisao što zajedno na slobodi živimo sa nekim komunističkim partizanskim koljačima? Narodi koji su spremni skinuti luđačku košulju, svoje zahtjeve iznose na forum romanum, dakle, uvijek na trgu, prosvjedujući kad su nezadovoljni. Hrvati su uopće zaboravili kako se prosvjeduje. Stoga je Meštrovićev poziv, Hrvati probudite se (!), poziv dobronamjernika koji se s nostalgijom sjeća svoga naroda od čijih je vlastodržaca morao pobjeći glavom bez obzira, da i on ne poludi kao njegov djed Ivan Meštrović. Jedan od ludoambicioznih „luđaka-otimača“ poput Radimira Čačića (HNS) nudi normalnima, dakle, mladim Hrvatima, ili da se zaposle u njegovim „uspješnim“ poduzećima (uspješna jer je kao ministar svojim poduzećima namještao unosne državne poslove, zbog čega ga je Hrvatski sabor nedavno osudio kao korupcionaša, što lude medije ne sprečava da ga prenose još češće), ili da odu zauvijek u inozemstvo, nudeći normalnima bijeg iz ludila kako bi on i slični mogli i dalje vladati nad zaluđenima! Tako, gospodine Meštroviću izgleda budućnost hrvatskog naroda, u zemlji u kojoj nije oteta samo Vaša kuća i Vaša naslijeđena djela Vašega slavnog djeda, nego u zemlji u kojoj je oteta i uništena cijela jedna politička stranka (HSP) koja je trebala biti nada za ovu zemlju! Zato su je luđaci i oteli!