HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

13. lipanj 2007.

TEŠKO BOLESTAN DENIS LATIN IZNIO NAJGRUBLJE KLEVETE O HRVATSKOM BLAŽENIKU KARDINALU ALOJZIJU STEPINCU!

U svojoj snimljenoj emisiji, emitiranoj 11. lipnja 2007. na Hrvatskoj televiziji, pod naslovom “Latinica: Život i smrt u NDH”, njen je autor i voditelj Denis Latin na grub i za novinarsku profesiju nedopustiv način manipulirao mučenicima holokausta, srpskim i romskim žrtvama ustaškog režima u NDH iz Drugog svjetskog rata, sa ciljem blaćenja Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj na čelu sa Zagrebačkim nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem, sa krajnjim ciljem opravdanja za masovna ubojstava genocidnog jugokomunističkog režima bivše Jugoslavije, i uzdizanja Josipa Broza Tita kao navodnog borca za slobodu žrtava fašizma.

“Posljednjih mjeseci u hrvatskoj se javnosti mnogo govorilo o zločinima koji su na kraju Drugog svjetskog rata počinjeni na Bleiburgu nad pripadnicima poražene vojske. Večerašnja “Latinica” prikazuje vrijeme i događaje koji su tome prethodili. Ustaški logori, rasni zakoni, prodaja hrvatskih teritorija i masovni zločini bili su temelj marionetske Nezavisne Države Hrvatske koju je uspostavio poglavnik Pavelić…” kaže se u najavi TV-programa za ponedjeljak, 11. lipnja 2006. godine, a što je na početku emisije najavio i Denis Latin.

Denis Latin je ponovio tezu drugog predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, koji uzastopno na javnim manifestacijama zločinačkog partizanskog režima, u ime Republike Hrvatske, ponavlja pred hrvatskom i svjetskom javnošću tezu da pod sintagmom “Bleiburg i Križni put” jesu ubijeni ratni zarobljenici, ali da je većina njih kriva za “Jasenovac”, i tu Mesić stavlja točku, a u biti sugerira kako su 1945. ubijeni hrvatski ratni zarobljenici uzrokovali jasenovačke žrtve, te da su mnogi od njih zaslužili smrt čiji je autor maršal Tito, za kojega Mesić, Denis Latin, Tvrtko Jakovina, Ivo Goldstein, Dušan Bilandžić i drugi titoisti imaju u pravilu samo riječi pohvale.

Problem je u tome što Denis Latin i neki drugi novinari i medijski djelatnici imaju izrazito ideološki pristup prilikom prezentacije interpretacije povijesti Hrvata u Drugom svjetskom ratu, i to takav ideološki pristup u prevladavanju tragične prošlosti da se povijesne činjenice stavljaju u krivi kontekst, da se povijesnim činjenicama manipulira i da ih se krivo interpretira, i to sa glavnim ciljem stvaranja bolje prošlosti za genocidan titoistički režim. To je, dakako, nemoralno, i sa stanovišta pravne države nedopustivo!

Uopće, dakle, nije sporno svjedočenje gostiju u navedenoj “Latinici” koji su iznosili svoja strašna osobna i neposredna sjećanja kao nekadašnji zatvorenici i logoraši u koncentracijskom logoru “Stara Gradiška i Jasenovac”, te je ispravna konstatacija da se ne radi samo o nekakvom radnom logoru nego o logoru u kojemu su se sustavno vršila pogubljenja, kako unutar žice logora, tako i izvođenjem logoraša izvan žice logora na masovne, skupne i pojedinačne likvidacije. Tako je i Latinov srpski gost u studiju, rodom sa Kozare i sa prebivalištem u gradu Banjaluki, kako je u emisiji rečeno, naveo svoje potresno svjedočanstvo i sudbinu u Drugom svjetskom ratu. Međutim, prešućeno je u emisiji od strane voditelja da je Banja Luka glavni grad etnički očišćene komunističko-fašističke tzv. “Republike Srpske”, i Denis Latin niti jednom riječju nije navedenog gosta pitao, kako je živjeti u totalno etnički očišćenoj Banja Luki u kojoj su se četnici i komunisti Radovana Karadžića iživljavali nad nesprskim civilima koje su ubijali i protjerali iz njihove domovine i njihovih domova, da ne kažemo s njihovih ognjišta, jer imenica “ognjište” je trn u oku Denisu Latinu i sličnih titoista koji spadaju u takve licemjere da drugima traže trn u oku dok istovremeno ne vide balvane u vlastitim glavama.

Koliko je Denis Latin licemjer vidi se po činjenici da kao uzrok “Bleiburgu” iz 1945. vidi “Jasenovac” od 1941. do 1945., ali kao uzrok stradanju kozaračkih Srba u “Jasenovcu” ne vidi “Prijedor” iz 1942. godine:

Od 10. travnja 1941. do 15. svibnja 1942. je grad Prijedor bio pod opsadom pobunjenih naoružanih Srba koji su bili raspoređeni u četničke i partizanske odrede u Bosni, a od 16. svibnja 1942. do 10. lipnja iste godine je Prijedor bio grad koji je, po terminologiji i ideologiji jugoslavenske titoističke historiografije, “osolobođen” od okupacije “ustaških narodnih izdajica”, a po terminologiji hrvatske historiografije je Prijedor u navedenom vremenu bio pod okupacijom partizanskog režima koji je za vrijeme tzv. “oslobođenja” ubio 229 građana Prijedora, i to nesrpske civile, a sveukupno su Titovi partizani likvidirali (ubili sa predumišljajem) 300 nesprskih osoba iz Prijedora i okolice podno Kozare. Žrtve partizana su sve do jedne prije smaknuća sustavno mučene, a prilikom likvidacije skidane do gole kože, i kao ranjene su dokrajčene sjekirama i pucanjem iz pušaka iz neposredne blizine u glavu, a među žrtvama ima i žena i djevojaka. Počinitelji su, ne samo partizani kao takvi nego neki Srbi sa Kozare, tako da masovno uhićenje Srba sa Kozare nakon hrvatsko-njemačke vojne akcije na Kozari nakon 10. lipnja 1942. ima svoj uzrok u zločinu komunizma koji je počinjen prije toga u Prijedoru i podno Kozare, što ne znači da se odvođenje dijela kozaračkog srpskog stanovništva u jasenovački logor treba opravdati, naprotiv to je za svaku osudu, međutim, kada se za “Bleiburg” navodi da je prethodio “Jasenovcu”, onda je “Jasenovcu” prethodio “Prijedor”.

Nadalje, Denis Latin u navedenoj emisiji niti jednom riječju nije spomenuo niti jedno jedino političko i masovno ubojstvo koje su na području NDH od 1941. do 1945. počinili srpski četnici, posebno u dalmatinskoj krajini, Liki i Bosanskoj krajini u ljeto 1941. godine, kao i u dolini rijeke Drine zimi 1941./1942. i 1943. godine, a kamoli da je simpatizer Josipa Broza Tita, dakle, Denis Latin, sin Titovog partizana i komuniste, spomenuo Titove zločine na području NDH, koji su izvršeni nad hrvatskim civilima, najvećim dijelom nad hrvatskim seljaštvom. Denis Latin je u emisiji spomenuo hapšenje Srba 1941. u Bjelovaru i njihovu likvidaciju, pa likvidaciju Srba u glinskoj crkvi itd. ali niti jednom riječju ne spominje kako su naoružani Srbi, bilo u partizanima, bilo u četnicima 1941. godine ubijali hrvatske civile, i to još u travnju 1941. godine, i to još dva dana prije službenog proglašenja i uspostave NDH 10. travnja 1941., te da je hapšenje nekoliko stotina Srba u travnju i svibnju 1941. od strane ustaškog režima bio čin odmazde i osvete zbog divljanja naoružanih srpskih civila i ostataka vojske Kraljevine Jugoslavije. U mostarskom okrugu se jugoslavenska vojska nije u travnju 1941. nakon osovinskog napada na Jugoslaviju borila protiv talijanske vojske nego je topovima gađala sela s hrvatskim stanovnicima katoličke vjere, i ubijali hrvatske seljake. O tome u “Latinici” ni riječi spomena. Osim toga, povijesna je znanost demantirala da su srpski civili ubijeni u glinskoj crkvi, a u vezi odmazde nad Srbima iz okolice Bjelovara ne radi se o 400 do 500 ubijenih nego o 190 strijeljanih Srba, isto kao što se u vezi likvidiranih veljunskih Srba ne radi o 500 do 600 likvidiranih nego o 35 strijeljanih Srba, kao odmazda za jednu zaklanu hrvatsku obitelj iz toga kraja u to doba; mjesto Veljun je imalo 1000 stanovnika, pa ako je pobijeno 500 do 600 muških osoba, kako se tvrdi, tko je onda od veljunskih Srba popunio veljunski partizanski odred?)

Denis Latin za silne zločine Josipa Broza Tita i banditske vrhuške jugoslavenske komunističke partije stalno traži opravdanje i objašnjenje kako bi se relativiziralo masovna ubojstva koja je partizanski režim činio sustavno za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata, kao i u mirnodopsko vrijeme. Evo što je o karakteru Josipa Broza Tita i njegovih partizana, pa i o svome karakteru u to vrijeme, 1941. godine, rekao najbliži Titov suborac, crnogorski boljševik Milovan Đilas u vezi odlaska partizanskih jedinica iz Užica zbog njemačke kontraofenzive:

“Nitko se od nas nije oprostio, čak ni oni koji su nas voljeli nisu žalili za našim odlaskom.” (Izvor: ruski povijesno-dokumentarni film autora Sergeja Kostina, pod naslovom “Josip Broz Tito”.)

Revolucionar i jedan od stupova titoizma, Milovan Đilas, je sredinom 20. st. shvatio, dok simpatizer titoizma Denis Latin na početku 21. stoljeća nije shvatio. Strašno!

Denis Latin nije neinformirana osoba koja ne bi znala da su Titovi partizani u srbijanskom gradu Užice blizu granice sa Bosnom, koji je tada imao 16 tisuća stanovnika, osnovali “proletersku” vladu i uspostavili tzv. Užičku republiku, a 7. studenog 1941. je Josip Broz Tito u Užicama organizirao vojnu paradu u čast proslave obljetnice Oktobarske revolucije. (Na svoju partizansku kapu s tri roga dao je staviti sovjetski simbol srp i čekić umetnut unutar simbola crvene zvijezde petokrake, da ne bi bilo dvojbe da je boljševik a ne navodni antifašist.) Kada su srpski građani Užica vidjeli da se Tito ne bori za oslobođenje okupirane Srbije nego za nametanje sovjetske komunističke vlasti, okrenuli su partizanima leđa, i Titovi borci su otišli iz Užica kao najveći lopovi.

Istaknuti srpski komunistički pisac Branko Ćopić (rođen u Bosni 1915. godine, izvršio samoubojstvo 1985. godine skokom sa mosta u Beogradu), u svojoj pripovijetci “Gluvi barut”, prvi put objavljenoj u Beogradu 1957. godine pripovijeda epizode komunističke gerile (partizanštine) u bosanskom dijelu Nezavisne Države Hrvatske. U pripovjetci Ćopić opisuje razaranje jednog naselja s muslimanskom većinom od strane partizanske jedinice pod glavnim zapovjedništvom Josipa Broza “Tita”. Navedena partizanska jedinica sastojala se od samih Srba. Ćopićeva epizoda vrlo je karakteristična za komunističke metode, na koji način komunisti iskorištavaju mržnju i nepovjerenje Srba naspram muslimanske i katoličke većine u Bosni. Uništenje naselja Demirovo, potvrđuje sam Ćopić, bila je komunistička koncesija srpskim masama koja je željna osvete radi svoje vjekovne ovisnosti o Turskoj, kao i radi lojalnosti muslimanskog pučanstva prema NDH. Ovo razaranje jednog čitavog naselja u navodnoj partizanskoj borbi protiv fašizma samo je jedna od tolikih manifestacija one iste taktike i iste mržnje koja je nešto kasnije, na kraju i poslije Drugog svjetskog rata, prouzrokovala kolektivna umorstva Hrvata i genocid nad hrvatskim narodom. Realistički opis partizanskog rata izazvao je veliku senzaciju u Titovoj Jugoslaviji, jer do tada, u poslijeratnoj prozi, partizanske se borce samo idealiziralo. U Ćopićevoj noveli iznesen je također i komunistički teror, iako autor, kao pravovjerni marksist-lenjinist-titoist i politički komesar za vrijeme rata, niječe da bi to bila redovita metoda Komunističke partije. U navedenom Ćopićevom književnom djelu partizanski zapovjednik “Tigar” vodi napad na selo, i mrzi sve seljake bez razlike. Lik je opisan kao borac iz španjolskog građanskog rata i agent kontraobavještajne službe koji je do smrti strijeljao bezbroj “petokolonaša” odnosno one koje je komunistička partija odredila da su “izdajice” na suprotnoj zaraćenoj strani. Njegov je protivnik Đulaga, zapovjednik seoske straže bosanskog naselja. Partizani nazivaju s prezirom muslimane “Turcima”, a seosku obranu “divljim ustašama”. S druge strane, muslimani nazivaju pravoslavce “Vlasima”.

Emisija Denisa Latina o zločinima ustaškog režima poglavnika Pavelića na tragu je nedavno objavljene knjige “Bleiburg i Križni put 1945.” od skupine autora na čelu s Ivom Goldsteinom, a u nakladi udruge partizanskih ratnih veterana jugoslavenskih komunista, koja se lažno predstavlja kao “Savez antifašističkih boraca”. Glavni motiv te knjige je bleiburški genocid nad Hrvatima negirati kao genocid i predstaviti kao ratni zločin, ali s opravdanjem da se radilo o partizanskoj “osveti”.

Denis Latin prešućuje povijesnu činjenicu da su komunisti i nacisti bili od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. u čvrstom savezništvu, i da je Titova KPJ u tom razdoblju vršila agitacijsku propagandu protiv Velike Britanije, optužujući London da napada Treći Reich. Umjesto iznošenja povijesnih činjenica bez da se s njima manipulira, Denis Latin tako bezočno laže da je Zagrebački nadbiskup Stepinac na Kaptolu navodno skrivao zubno zlato, u holokaustu na području NDH ubijenih Židova, i pri tome tako sramotno manipulira s mučeničkom smrću velike zagrebačke umjetnice židovskog podrijetla, Lee Deutsch, puštajući raznorazne nikakvom povijesnom činjenicom utemeljene komentare i povijesne interpretacije različitih autora priloga u emisiji o tome kako je Crkva u NDH sekundirala u holokaustu. Denis Latin prešućuje činjenicu da je Zagrebački nadbiskup Stepinac gotovo cijelo vodstvo Židovske općine Zagreb spasio na način da ih je dao smjestiti na crkveno imanje u Brezovici, gdje su barem neko vrijeme bili sigurni od rasnih progona ustaškog režima. Denis Latin je tako bezobrazan da dopušta opaske u svojoj emisiji kako je Stepinac trebao stajati na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i fizički spriječiti odlazak uhićenih nedužnih Židova vlakovima za Auschwitz. Takve bezočno bezobrazne opaske mogle su se čuti samo u najmračnija sovjetska vremena u doba Titove Jugoslavije neposredno nakon 1945. godine, kada je Latinov miljenik Josip Broz Tito montirao Stepincu politički proces u staljinističkom stilu, i kada mu je taj nepismeni kumrovečki bravar, agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije NKVD odmjerio zatvorsku kaznu, i podmuklo ga dao trovati do smrti, dok ga nije ubio! Denis Latin, naravno da u svojoj emisiji prešućuje da je Stepinac žrtva komunizma jer je ubijen od jugokomunističkog režima. Umjesto toga zove u emisiju jednog debelog fratra (umjerenost u jelu i piću!) iz franjevačke provincije Bosne Srebrene, “fra” Marka Oršolića, osumnjičenog doušnika jugoslavenske UDB-e, koji je ranije veličao Tita i Savez komunista, a koji pljuje po Stepincu gore nego njegov tužitelj Jakov Blažević, i koji hvali komunistički AVNOJ, i laže, pazite, fratar laže, kako se kod nas o nacionalsocijalizmu jako malo zna! Ako se o nacionalsocijalizmu negdje zna do u tančine, onda je to na prostoru Hrvatske i BiH, jer se od 1945. do 2007. svakodnevno u medijima govori o nacizmu i njegovim zločinima, a prostor Hrvatske i BiH bio je od 1991. do 1995. pod udarom Miloševićevog nacionalsocijalističkog režima tako da Miloševićeve žrtve i te kako znaju što je to nacionalsocijalizam. Osim toga, u Titovoj Jugoslaviji se u školi učilo o Hitlerovoj zločinačkoj nacionalsocijalističkoj ideologiji. O komunističkim zločinima nad fratrima u Širokom Brijegu početkom 1945. godine navedeni fratar u “Latinici” ni riječi! Istina je i vrlo je pohvalno što su fratri iz Bosne Srebrene osudili 1941. nacizam i potpisali dokument o tome, kako je rekao crveni fra Oršolić, ali je isto tako istina da su partizani i komunisti pobili gotovo sve fratre iz samostana u Širokom Brijegu kod Mostara, o čemu je fra Oršolić u “Latinici” podmuklo šutio. O tome da je nadbiskup Stepinac žestoko osuđivao nacizam, i to sustavno i uzastopno pismeno i usmeno, ni riječi u “Latinici”, pa ni od navedenog fratra-klevetnika pokojnog Stepinca! Nasuprot tome, manipulacija u “Latinici”, na kojoj majstor mračne propagande Joseph Goebbels iz pakla čestita Denisu Latinu:

Prikazan je snimak sastanka Pavelića i Stepinca na Kaptolu u travnju 1941. godine, odmah nakon uspostave NDH. Isječak filma sugerira gledateljstvu kako su se poglavnik ustaškog pokreta Pavelić i predsjednik Biskupske konferencije u NDH svakodnevno sastajali i tajno usuglašavali progon Židova, Srba i Roma.

Povijesna je istina da se Pavelić i Stepinac nakon prvog formalnog sastanka u travnju 1941. pa do kraja rata nisu više službeno ni neslužbeno sastajali, a vidjeli su se samo još jednom kada je Pavelić došao na jednu svetu misu u zagrebačku katedralu prilikom čega je Stepinac iskoristio njegovu nazočnost i opalio mu takav moralni šamar u vezi njegove rasističke politike da je opunomoćeni predstavnik 3. Reicha u NDH, general Glaise von Horstenau, u svojim memoarima zapisao da bi biskup u Njemačkoj, da to sa propovjedaonice kaže Hitleru, završio istog trenutka u koncentracijskom logoru! U Banskim dvorima su Stepinca čak pogrdno nazivali “prijateljem partizana” i samo je stvar sreće bila da ga ustaški režim nije dao ubiti kao što je po Pavelićevu nalogu usred Zagreba i bijela dana zaklan šef ustaške tajne službe UNS, Milutin Jurčić, koji je kritizirao Pavelićevu politiku. I u takvim okolnostima se Stepinac trebao stati na ulaz u Glavni kolodvor i spriječiti transport Židova u Auschwitz? Taman da kao moralni autoritet u NDH bude od Pavelićeva režima ubijen i da nakon toga više ni jednoj progonjenoj osobi ne bi mogao pomoći. (Zašto se Latinov djed nije stao na ulaz u zagrebački Gl. kolodvor 1941.-1943. i spriječio transport Židova iz NDH u Auschwitz?) Zato ono što nije počinio ustaški režim, počinio je jugokomunistički režim koji je Stepinca dao ubiti. Tito je Stepinčev ubojica, a Josip Manolić je Titov asistent! Kada je Josipu Brozu Titu ikada bilo stalo do Židova? Kada je Tito dao obnoviti zagrebačku sinagogu? Kada je maršal službeno posjetio spomen-područje u Jasenovcu? Kada su Titovi partizani ikada pokušali osloboditi logoraše iz jasenovačkog konc-logora?

(Vidi izvor: časopis Instituta za Crkvenu povijest Katoličkog Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu “Croatica Christiana Periodica”, i dokument francuskog konzulata iz Zagreba u obliku izvješća od 20. srpnja 1942. (TAJNO) što ga je generalni konzul uputio ministru državnom tajniku (naslovljeno: “Sukob između Crkve i ustaške vlasti”; Europa br. 65); tom je izvješću priložen prijevod propovijedi što ju je mons. Alojzije Sepinac održao u zagrebačkoj katedrali za blagdan sv. Petra 29. lipnja 1942. godine.)

Danijel Ivin u “Latinici” detaljno je ispričao kako su seljaci iz okolice Slunja, na “oslobođenoj teritoriji”, sjekirama dočekali Juru Francetića i njegova pilota (nakon što im se avion srušio, po nekim svjedočenjima Pavelićevom akcijom jer je Francetić kritizirao njegovo savezništvo s Mussolinijem), te da su i jednog i drugog izmasakrirali udarcima sjekire po zatiljku glave. Danijel Ivin namjerno je prešutio da su taj ratni zločin počinili srpski seljaci, i namjerno je prešutio uopće reći, a kamoli naglasiti da se radi o ratnom zločinu. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava prešutio je govoriti o ljudskim pravima ratnog zarobljenika Jure Francetića. Naime, i osumnjičeni ratni zločinci imaju ljudska prava, zamislite! Međutim, partizani nisu bili humanisti, pa ih za ljudska prava nije bilo briga, već jedino kako pobiti što više onih Hrvata koji su uopće bili za ideju hrvatske države.

“Jutarnji list” je u broju od 12. lipnja 2007. ekspresno po emitiranju „Latinice“ o zločinima ustaškog režima u NDH objavio članak pod naslovom „Latinica: Koja je prava istina o NDH?“ U članku je, naravno, prešućeno da je prava istina o NDH ta da je u NDH postojao cijeli niz ljudi i cijele masovne skupine hrvatskog stanovništva koje nisu bile simpatizeri protunarodne tzv. “Narodnooslobodilačke borbe” partizanskog pokreta koji je na Balkanu osnovan po nalogu Staljina i šefa Kominterne Georgija Dimitrova, a koji su kao nekomunisti kritizirali u NDH ustaški pokret i poglavnika Pavelića, a na čelu protuustaškog demokratskog otpora nalazio se Alojzije Stepinac! Karakteristika nepartizanskih kritičara Pavelićeva režima je da nisu bili za Jugoslaviju nego za Hrvatsku! U navedenom članku “Jutarnjeg lista” ponavlja se ona laž koja je ponovljena i u “Latinici” o navodnom ustaškom planu da se jedna trećina Srba u NDH pobije i istrijebi, druga trećina da se pokrsti, a treća trećina da se etnički očisti odnosno iseli. Ovako, drugovi Denis Latin i Tomislav Wruss, čije medijske kuće u kojima rade licemjerno godinama promoviraju antisemita i neofašista Đapića, dobro, jako dobro poslušajte što o tome kažu povjesničari, ali ne “povjesničari” tipa pukovnika Jugoslavenske armije Dušana Bilandžiča “Duleta”, koji je u ožujku ov. g. od “Jutarnjeg lista” dobio godišnju nagradu za svoje isprazno i na titoističkoj histioriografiji utemeljeno publicističko djelo o hrvatskoj povijesti od 1941. do 2005. godine:

U literaturi jugokomunističke historiografije koja ima karakter propagande, kao i kod nekih ličnosti iz političkog života Republike Hrvatske, nerijetko se može pročitati ili se mogla čuti izjavljena tvrdnja da su Pavelić i ustaše odlučili jednu trećinu pravoslavnih Srba protjerati iz Hrvatske, drugu trećinu prevesti na katoličku vjeru, a treću uništiti. Krilatica je posuđena od ruskog ministra Konstantina Pobjedonosceva koji godine 1881. predlaže caru Aleksandru III da trećinu ruskih Židova treba iseliti, drugu trećinu prevesti na pravoslavlje, a preostale pustiti da umru. Oduševljen potporom iz Rusije, hrvatski Srbin Milan Obradović u omanjoj brošuri antisemitskog usmjerenja 1912. prepričava kako se „Rusi digoše na čivute(!) /Židove/“, i nastavlja: „Zbit će se onako kako je nedavno jedan veliki Rus kazao: za 25 godina neće u Rusiji biti ni jednog jevreja (!) jer ćemo trećinu poklati, trećina će crknuti od glada, a trećina će od nas pobjeći od stra(ha)“. U kontekstu srbsko-hrvatskih sukoba na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine ta će izjava završiti u mnogim nesporazumima sa strašnim posljedicama osobito u 20. stoljeću, mišljenja je Franjo Šanjek iz Zagreba, glavni urednik časopisa „Croatia Christiana Periodica“ instituta za Crkvenu povijest Katoličkog Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na temu o propagandističkoj priči i velikoj laži o navodnom planu ustaškog režima u NDH da trećinu Srba uništi, drugu trećinu prevede sa pravoslavlja na katoličnanstvo a treću trećinu protjera iz Nezavisne Države Hrvatske može se znanstveno dokazati da ona nije odraz povijesne istine, i to zato što je u NDH od preko šest milijuna stanovnika živjelo oko dva milijuna pravoslavnog pučanstva koje se većinom od stvaranja prve Jugoslavije 1918. godine vodilo od beogradskog režima kao srpsko pučanstvo i članovima Srpske pravoslavne crkve (SPC) dok je povjesničar dr. Ivo Pilar dokazao 1918. u svojoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“, da se radi o posrbljenim Vlasima pravoslavne vjere. Uglavnom, kad bi bila istina da je ustaški režim imao u planu izvršiti istrjebljenje srpsko-pravoslavnog pučanstva sa područja Hrvatske i BiH, onda u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini ne bi možda ni polovica srpsko-pravoslavne populacije iz 1941. godine živa dočekala 1945. godinu. Postoje i velike laži velikosrbijanske propagande, lansirane još u vrijeme komunizma u Titovoj Jugoslaviji, o navodno „700 hiljada“ srpskih žrtava u koncentracijskom logoru u Jasenovcu. Znanstveni podatci, međutim, svjedoče i dokazuju suprotno od velikosrbijanske i velikosrpske propagande: po podatcima javno-pravne ustanove Republike Hrvatske, „Spomen Područja Jasenovac“, iz 2006. godine, broj žrtava srpske nacionalnosti u KL Jasenovac od 1941. do 1945. naveden je poimenično sa 39.580 (trideset i devet tisuća pet stotina i osamdeset), ili odprilike 20 puta manje nego što su tvrdili srbijanski marksisti i velikosrbski ideolozi, okupljeni oko „Srpske akademije znanosti i umetnosti“ (SANU), u Beogradu, od kojih je balkanski krvnik i čelnik komunističke partije u Srbiji, Slobodan Milošević, crpio osamdesetih godina 20. st. svoju protuhrvatsku propagandu sa ciljem mobilizacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba, i sa krajnjim ciljem pripojiti dijelove političkog teritorija Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine državnom području tadašnje Socijalističke Republike Srbije. Priča o nasilnom pokrštavanju hrvatskih Srba u Drugom svjetskom ratu ne drži vodu jer se kršćanina, tako i kršćanskog pravoslavca ne može dva puta pokrstiti u životu već samo jednom tako da je pravoslavac već kršten i ne može po zakonu Rimokatoličke crkve prilikom dobrovoljnog vjerskog prijelaza na katoličku vjeru biti ponovo kršten, s obzirom da bi to bilo besmisleno. Oni Židovi, pak, koji su u NDH pokršteni, kao gospođa Zora Dirnbach, koja je bila gošća u „Latinici“, pokršteni su od strane „Stepinčeve“ Crkve zato da im se spasi život od rasnih progona ustaškog režima u NDH, a to je gospođa Dirnbach i potvrdila, ali je Denis Latin opet i s njenim svjedočanstvom besramno manipulirao vrijeđajući povijesni lik blaženog Alojzija Stepinca.

Sve u svemu, glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije, Vanja Sutlić, trebao bi, zajedno s urednikom informativnog programa Rončevićem, zbog takve Latinove emisije, biti smijenjen, jer vrijeđanje na javnoj televiziji uspomene na časnog Alozija Stepinca vrijeđa većinu društva Republike Hrvatske koje je, barem deklarativno, katoličko. Nije slučajno da je Denis Latin dobio nedavno medijsku nagradu upravo u Srbiji, jer onako kako on prezentira hrvatsku povijest ne bi se u Hrvatskoj usudio ni jedan simpatizer velikosrpske ideologije. Latinova prezentacija ustaških zločina ima samo jedan i isključivi cilj – opravdati bleiburški pokolj kao nekakvu osvetu, međutim, ne radi se o osveti nego o titoističkom obračunu 1945. sa svim onim Hrvatima i ljudima druge nacionalnosti koji nisu bili na boljševičkoj liniji tzv. „NOB“ i koji nisu bili za obnovu Jugoslavije. Povijesna je istina da između totalitarnog ustaškog i jugokomunističkog partizanskog titoističkog režima nema razlike po stupnju i metodama zla, ima samo razlike u broju žrtava, s obzirom da je totalitarni titoizam prouzročio i izvršio najmanje dva do tri puta veći broj žrtava nego što su talijanski fašisti, srpski četnici i ustaški režim počinili u Drugom svjetskom ratu!

Na kraju, ne stoji Latinova tvrdnja da se u Republici Hrvatskoj u posljednje vrijeme u „enormnim količinama“ govori medijski o Bleiburgu, naprotiv, istina o jugokomunističkim zločinima nalazi se na HRT-u uglavnom pod cenzurom. Hrvatska javnost očekuje emisiju o „Životu i smrti u Titovoj Jugoslaviji“, ali ne od Denisa Latina nego od ideološki neopterećenih i objektivnih novinara!