HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

27. lipanj 2007.

UMJESTO SPIN-DOKTORA IVE SANADERA TJEDNIK BOLNE ISTINE I KRITIKE PREUZEO ŠUVAROV BOJOVNIK NINOSLAV PAVIĆ!

Splitski tjednik „Feral Tribune“ uoči proslave obljetnice komunističkog oružanog ustanka od 22. lipnja nije se pojavio na prodajnim mjestima iz razloga milijunskog duga na ime Tuđmanovog (Škegrinog) poreza PDV. Predsjednik vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader izjasnio se na upit novinara, da će vlada pružiti prvu pomoć Feralu na način da će biti smanjen porez na dodanu vrijednost sa astronomskih 22 posto na deset posto, i time da će se stimulirati općenito kultura čitanja novina u Hrvata, s obzirom da samo pet posto od ukupnog broja pismenih u Hrvatskoj uopće čita neke novine.

Navodno veliki, ili samo prilikama prilagođeni Europejac Sanader „rano“ se sjetio da bi njegova vlada PDV za novine smanjila na razumni postotak, a čudno da na tu ideju nije došao „otac tranzicije i demokracije“, pokojni Ivica Račan i njegov SDP koji se toliko hvalio ideološkom bliskošću sa redakcijom Ferala. Kada se na uređivačku politiku Ferala i pretenciozno nazvane Socijaldemokratske partije (SDP) gleda povećalom, teško da su SDP i Feral imali bilo što zajedničko, osim nostalgije za Titom i njegovom propalom Jugoslavijom.

Feral Tribune je u vrijeme autokratske vladavine predsjednika Tuđmana bio žestoki kritičar Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini. Naslovnica Ferala s fotomontažom Franje i Slobe zagrljenih u jednome krevetu svjedočila je istom jačinom kao i kritika Dobroslava Parage u Saboru Republike Hrvatske 1992. – 1994. u kojoj je hrvatskoj javnosti pokušao skinuti mrenu s očiju kada je u pitanju Franjo Tuđman. Već i povijest dokazuje spregu između Tuđmana i Miloševića oko podjele Bosne i Hercegovine. Feral Tribune bio je onaj medij u Republici Hrvatskoj koji je čitateljstvo obavijestio o tome da je Franjo Tuđman nakon povratka iz Karađorđeva i Tikveša 1991. godine o načelno dogovorenoj podjeli Republike BiH između Pantovčaka i Dedinja prvo o tome obavijestio vođu tadašnje opozicije u Saboru Republike Hrvatske, šefa Stranke demokratskih promjena-Saveza komunista Hrvatske (SDP) Ivicu Račana. Povijest je dokazala da se Ivica Račan nije odupirao planovima podjele BiH, naprotiv, podržao je tu suludu ideju koja je oslabila hrvatsko-muslimanski front protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Ne samo da je „Karađorđevo“ oslabilo taj front nego je dovelo do raskidanja ratnih saveznika Hrvata i Muslimana (od 28. rujna 1993. Bošnjaka), a preduvjet za slom hrvatsko-muslimanskog savezništva bila je likvidacija generala Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i člana glavnog štaba Armije BiH, g. Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a, 9. kolovoza 1992. kod Mostara. Nakon toga počeli su krvavi hrvatsko-muslimanski sukobi na onim manjim dijelovima teritorija Republike BiH koji tada nisu bili pod velikosrpskom okupacijom, iako su bili na žestokom udaru „JNA“. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović kao bijesni psi tukli su se za mrvice koje im je Slobodan Milošević bacio sa stola. Rezultat Tuđmanove politike prema BiH bila je pobjeda bosanskih Srba u ratu, i opstanak komunističko-fašističke frankenštajnovske i etnički očišćene tzv. „Republike Srpske“ koja u bilo koje doba u budućnosti može poslužiti bilo kome u svijetu i u neposrednom susjedstvu kao instrument da se Republici Hrvatskoj zada smrtni udarac. (Smrtni udarac, međutim, neće biti potreban od strane „braće“ preko Une, i Drine, jer su ovdašnji korpucionaši, mafijaši i općenito kriminalci tako i tako preuzeli cijelu zemlju u svoje ruke, dok su ovi na vlasti njihove marionete.)

Feral Tribune je, dakle, devedesetih godina 20. st. puno pisao o užasnoj podjeli BiH i njenim negativnim posljedicama, a bio je povremeno otvoren i za oporbenog predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Paragu kojega je Tuđmanov režim zbog kritike upućene na Tuđmanov račun u vezi podjele BiH smijenio 1993. državnim udarom i administrativnim smicalicama sa položaja legalno i legitimnog predsjednika Hrvatske stranke prava koju je Paraga 1990. obnovio i utemeljio na demokratski način i na načelima oca domovine Ante Starčevića, dakle, ne na ustaškim nego na pravaškim načelima. Umjesto Dobroslava Parage, na čelo Hrvatske stranke prava je oktroiran (od režima nametnut) doušnik jugoslavenske vojne obavještajne službe „KOS“, Anto Đapić, kojemu je hrvatska vojna obavještajna služba otkrila njegov doušnički dosje među dokumentima „JNA“ u Zagrebu, i ucijenila ga da radi za Tuđmanove udbaške tajne službe, i da u HSP-u vodi ustašku, neofašističku i antisemitsku politiku. Ideološki na različitim pozicijama devedesetih godina 20. stoljeća (Paraga kao borac protiv komunizma i Jugoslavije, Feral kao jugonostalgičar, ali oštar kritičar Miloševićeva režima i Slobine birokratske tzv. „antibirokratske revolucije“, za razliku od Račanovog CK SKH), i Feral Tribune i Dobroslav Paraga borili su se za slobodu javne riječi, Feral u svojim brojnim kritičnim i zanimljivim izdanjima iz tjedna u tjedan, a Dobroslav Paraga u svojoj aktualnoj politici, u hrvatskom Saboru, na tiskovnim konferencijama (većinom cenzuriranih od državnog tiska i TV), ali i u narodnom predstavništvu kolijevke moderne demokracije kada je, primjerice, 2. ožujka 1998. na poticaj Dobroslava Parage, uz pomoć najeminentnijih kongresnika i predsjednika kongresnih odbora za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku predložena rezolucija 375 saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, koja se nadovezala na rezoluciju broj 169 Senata saveznog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država iz 1989. godine, a oba zakonodavna akta bila su nasloveljna na osobno ime i prezime Dobroslava Parage (toliko u usporedbi s nekim političarima iz Hrvatske koji su si umislili da nešto predstavljaju u svijetu, kao primjerice pokojni Račan, ili Dražen Budiša, ili Ivo Sanader). Borac za ljudska prava, i za demokraciju i pravnu državu, organizator hrvatske obrane protiv velikosrpske agresije, g. Dobroslav Paraga, borio se i za prava nacionalnih manjina, kao na pr. za stanarska prava hrvatskih Srba kada su usred rata izbacivani (najčešće nepravedeno i protuzakonito) iz njihovih domova u Zagrebu i drugdje uz pomoć crnokošuljaša Ante Đapića. Predsjednik HSP-a, i poslije (od 1995.) Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga nikada nije hrvatskoj javnosti nešto tajio niti prešućivao istinu, i uvijek je iznosio prljavi veš vladajućih, što u zemljama zapadne demokracije ne predstavlja klevetanje države, kao što je Franjo Tuđman optuživao Dobroslava Paragu kada ga nije uspio uništiti brojnim atentatima i klevetama za poticanje fašizma u Hrvatskoj, nego predstavlja zdravu konkurenciju i šansu vladajućima da se poprave, jer na Zapadu vrijedi ona, da, kada ne bi bilo konkurencije, trebalo bi ju izmisliti.

Franjo Tuđman, međutim, nije imao sluha za konkurenciju nego je u njoj vidio neprijatelja. Neprijatelj je u Tuđmanovom poimanju stvarnosti bio i Feral Tribune, iako nije Feral kriv što su neki neodgovorni pojedinci, uz pomoć, možda, parastruktura iz sustava, likvidirali nakon oslobodilačke hrvatske vojne akcije „Oluje“ nekoliko stotina srpskih civila i staraca. Isto tako nije Feral kriv za pljačkašku privatizaciju bivšeg društvenog vlasništva (banaka, poduzeća itd.) nego je za to kriva Hrvatska demokratska zajednica (Franjo Tuđman, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić itd.) i Račanov SDP koji su za taj pljačkaški zakon o privatizaciji digli 1993. ruke u Saboru Republike Hrvatske. Feral Tribune je samo ironično i sarkastično komentirao posljedice pljačkaške privatizacije i prozivao je odgovorne iz hrvatske politike, a na isti način, samo bez sarkazma i ironije, kritizirao je i Dobroslav Paraga, uz razliku što je kao političar davao i konkretna rješenja za loše probleme, i nudio alternativu lošoj politici vladajućih, i lošoj i sluganskoj oporbi Hrvatske demokratske zajednice Franje Tuđmana, okupljene oko kriptokomunistističkih stranaka, doušnika UDB-e i KOS-a i oko korpucionaša i oportunista kojih je u istoj mjeri bilo i u Tuđmanovom HDZ-u.

Sve u svemu, kada zastupnik velikih laži, dakle, spin-doktor Ivo Sanader spašava tjednik bolne istine i kritike, Feral Tribune, onda je društvu Republike Hrvatske došao kraj, jer većeg licemjerja nema. Boris Dežulović je u Globusu od 22. lipnja 2007. kritički i s pravom komentirao povijest Ferala i njegov veliki doprinos stvaranju demokracije i pravne države u Republici Hrvatskoj, ispravno označavajući društvo Republike Hrvatske kao „bijedno i kukavičko“, a završavajući svoj članak, pod naslovom „Porezni atentat na Feral“, sljedećom porukom: „Čak ako sutra ni peti puta na trafikama ne bude Ferala, ako ga ne bude ni idućeg tjedna, ni ikad više, Hrvatska će biti potpuno ista, samo neće biti nikoga da joj to kaže“. Jedini ispravak, dakle, na kraju, nadamo se da će Ferala biti i ubuduće, ali samo onog kritičkog i nepopustljivog (a ne pod komandom Europapressholdinga koji ga je upravo preuzeo i njegove politike atentata na istinu i zdravu pamet), a ako slučajno Ferala ne bi bilo, Hrvatsko pravo online kazati će lažljivcima na olimpu u lice i dalje sve ono što te lažne tranzicijske bogove, primitivce i balkanske hajduke ide, kao što svojedobno balkance nije štedio ni Otac domovine dr. Ante Starčević u svojim sarkastičnim političkim glasilima. Stupanj demokracije danas mjeri se upravo po broju sarkastičnih političkih glasila. Dok je Otac domovine u drugoj polovici 19. st. uspijevao izdavati nekoliko stranačkih i nacionalnih glasila (novina, tjednika, mjesečnika), njegovi izvorni nasljednici na čelu sa Dobroslavom Paragom uspijevaju na početku 21. st. održavati jedno jedino glasilo, on line glasilo „Hrvatsko pravo“, i to nakon godina potpune izolacije, cenzure i medijske tame, koja i danas traje u Republici Hrvatskoj kojoj su podvrgnuti Paragini pravaši, dok mutikaše i raznorazni spin-doktori postaju mecene, smanjujući PDV, zamislite, sa 22 posto na deset posto. Koje li milosti, 2007. godine, na početku 21. stoljeća!