HRVATSKO PRAVO

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

03 srpanj 2007.

IZVJEŠĆA CIA U SVRHU POLITIKE STATE DEPARTMENTA O OČUVANJU JUGOSLAVIJE POD CIJENU GENOCIDA NAD NJENIM NESRPSKIM NARODIMA!

Nedavno je po sili zakona u Sjedinjenim Američkim Državama skinuta oznaka tajnosti sa dokumenata središnje obavještajne službe vlade Sjedinjenih Američkih Država, poznata u cijelom svijetu, najviše po zlu glasu, kao CIA, među njima i dokumenti koji se odnose i razdoblje hrvatske povijesti i međunarodne politike prema Hrvatskoj od sedamdesetih godina do početka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Moćni obavještajno-analitički i borbeni aparat CIA nastao je na koncu Drugog svjetskog rata iz američke vojno-obavjštajne službe, i uz pomoć britanske obavještajne i tajne službe, ali i Nijemaca odnosno njemačkih nacista od kojih su vodeći stručnjaci i obavještajci Hitlerovog Reichsführera SS Heinricha Himmlera, njegovi zamjenici i pomoćnici postali vodeći savjetnici u centrali CIA u Langleyu kod Washingtona gdje su sa sobom kao miraz i zaštitu od procesuiranja za ratne zločine donjeli vojne tajne 3. Reicha poput nacrta za izradu mlaznih motora za borbene zrakoplove, zatim, nacrte za izradu raketnih motora i raketa, i drugo. Njemačka je u trenutku svojeg totalnog poraza 1945. bila oko 15 do 30 godina ispred Sjedinjenih Američkih Država u tehnološkom razvoju. Danas su SAD oko 15 do 30 godina ispred Njemačke i cijelog svijeta u tehnološkom razvoju. CIA je u vrijeme Hladnog rata između Zapada i Istoka imala program za borbu protiv opasnosti od svjetske revolucije koju je nakon Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. nagovijestio zločinac Vladimir Iljič Uljanov Lenjin, uglavnom da se te revolucija ne proširi na Sjevernu Ameriku i Zapadnu Europu, ali je isto tako CIA zakazala u borbi protiv totalitarnog komunizma, a na području Jugoslavije čak je i poticala komunizam. Nakon pada komunističkog Berlinskog zida općenito je u svim bivšim europskim komunističkim zemljama, tako i u Hrvatskoj, poticala politički opstanak bivši komunista. Primjerice, cijeli arhiv bivše Istočnonjemačke tajne policije je CIA 1989. prebacila usred kaosa pada Berlinskog zida u svoju centralu da bi selektivno vadila kompromitirajuće dosjee o suradnicima zloglasne komunističke tajne policije STASI, a njemačke vlasti ostale uveliko uskraćene za mogućnost da lustriraju agente i doušnike jer nisu točno znale tko je tko iz bivšeg DDR-a. Tako je potkopana i oslabljena njemačka unutarnja i vanjska politika čije su zdrave jabuke preplavile trule jabuke s Istoka. Nije nepoznata povijesna činjenica da su zapadne obavještajne službe, posebno britanska i njemačka, poticale ekstremne ruske boljševike na Oktobarsku revoluciju, i podržavale boljševički obračun u građanskom ratu od 1918. do 1920. sa protukomunističkim snagama, u svrhu dobivanja koncesije od sovjetskog režima za crpljenje nafte i drugih prirodnih resursa kojih iza Urala i na Kavkazu ima u izobilju. CIA je odigrala katastrofalnu ulogu u Vijetnamu kada su njezini eskadroni smrti neselektivno ubijali nekomunističko vijetnamsko stanovništvo pod optužbom za suradnju sa komunistima iz Sjevernog Vijetnama i snagama Vietkong na Jugu, te je šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. podržavala nedemokratski režim u Južnom nekomunističkom Vijetnamu, umjesto da je omogućila izgradnju demokratskog sustava u borbi protiv komunizma. Kako se to nije dogodilo, simpatije potlačenog južnovijetnamskog stanovništva okrenule su se protiv vlastite korumpirane vlasti, a u korist sjevernovijetnamskih komunista koji su se izborili za pobjedu u ratu protiv Sjedinjenih Američkih Država, i za ujedinjenje njihove, nakon Drugog svjetskog rata djelovanjem francuske politike, podijeljene zemlje. Međutim, iz ratnog poraza u Vijetnamu CIA nije izvukla nikakvu pouku, a kako bi i mogla izvući kada je po mnogim pokazateljima bila upletena u ubojstvo predsjednika Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedya koji je bio protiv američkog vojnog angažmana u Južnom Vijetnamu. Djelovanje CIA u Južnoj Americi ima istu karakteristiku kao u Vijetnamu – cowboyski stil u ophođenju prema siromašnim narodima čije su zemlje bogate prirodnim resursima, a učinkovita pljačka resursa vrši se podržavanjem režima vojnih diktatura. Tako je CIA upletena 1973. i u ubojstvo predsjednika Čilea, socijalista Allendea koji je možda pretjerao u nacionalizaciji američkih i britanskih naftnih kompanija i banaka na području te južnoameričke države, ali koji možda i nije imao drugog izbora u politici spašavanja stanovništva od socijalnog siromaštva u koje je dovedeno desetljetnom vanjskom politikom State Departmenta prema tom dijelu svijeta. Politika CIA prema “Balkanu” je katastrofalna, kako od doba Miloševićeva dolaska na vlast 1986. godine, tako i uoči početka i za vrijeme Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, pa onda pod konac Tuđmanova života, sve do danas. Politika CIA prema Iraku vidljiva je praćenjem svakodnevnih, iako cenzuriranih, medijskih vijesti iz te resursima bogate zemlje u kojoj svakodnevno ginu stotine Kurda, Šijita i Sunita, pa i američki i britanski vojnici odnosno okupacijske snage koje zajedno sa vojnicima iz drugih zemalja u svijetu, stacioniranih u Iraku, predstavljaju topovsko meso za američke i britanske naftne tvrtke.

Dokumenti CIA sa kojih je skinuta oznaka državne i vojne tajne predstavljaju hrvatski narod kao remetilački faktor u “regiji” ili kako na Zapadu vole citirati – na “Balkanu” (Jugoistočna Europa).

Analiza CIA krajem 1970. godine o Jugoslaviji da će se tamnica naroda raspasti nije poslužila američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji i ministarstvu vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država i Bijeloj kući da komunističke snage u Jugoslaviji pripreme za silazak s vlasti i mjesto ustupe demokratskim snagama, nego je analiza o tome da će se Jugoslavija raspasti poslužila, kako CIA-i, tako i Bijeloj kući i State Departmentu da sve učine da se Jugoslavija ne raspadne. Godine 1991. je ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država iz administracije predsjednika Georgea Busha seniora, James Baker, došao u Beograd i podržao teritorijalni integritet SFR Jugoslavije, pod cijenu državnog udara “JNA” u Hrvatskoj, i unatoč velikosrpskoj pobuni u Republici Hrvatskoj koja je otvoreno trajala od 17. kolovoza 1990. godine. Kad je počela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, 29. lipnja 1991. godine (ako se ne uzme u obzir oružana pobuna Srba na Plitvicama na Uskrs 1991. zatim, pokolj i masakr nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 1. svibnja 1991. od strane četnika i tajne službe “JNA” i Srbije, i početak gušenja Vukovara, ili kninski balvani od 17.08.1990.), State Department je i dalje podržavao jugoslavenski teritorijalni integritet, unatoč tome što se Republika Hrvatska 25. lipnja 1991. otcijepila od tako zvane “SFR Jugoslavije”. U svom jednom izvješću krajem 1970. godine CIA je navela da je SFR Jugoslavija “svojevrsna izmišljotina 20. stoljeća”. Ova činjenica, dakako, predstavlja snažnu pljusku svim titoistima i jugonostalgičarima u Republici Hrvatskoj, i potvrda svim hrvatskim protujugoslavenskim snagama koje su desetljećima tvrdile da je Jugoslavija kao država umjetna versailleska tvorevina i tamnica naroda u kojoj je ključar organizirana velikosrpska kriminalna oficirska klika, bilo na čelu sa Karađorđevićem, bilo sa Josipom Brozom Titom, Rankovićem i Đilasom, Bakarićem, Šuvarom, Vrhovcem, Račanom, Krajačićem “Stevom” i Josipom Manolićem. Međutim, navedeno izvješće CIA predstavlja i sramotu za Zapad koji je, dakle, znao da je Jugoslavija izmišljotina i svejedno je Hrvatima desetljećima priječio njihovo osamostaljenje od velikosrpske dominacije i hegemonije. U tu svrh je CIA isfabricirala vlastito izvješće, navodeći da je Zagreb izvor trajnog sukoba u Jugoslaviji, a da su Hrvati “militantni nacionalisti”. To bi dakako bio vic kada ne bi bilo tragično. Naime, militantni nacionalisti bili su Srbi pod utjecajem velikosrpske ideologije, kao i boljševici – jugoslavenski nacionalsocijalisti na čelu s Titom, Vladimirom Bakarićem i Josipom Vrhovcem. Hrvati 1970. nisu bili militantni nacionalisti, ali su bili nacionalisti, i to je dobro bilo da su bili nacionalisti jer kada prijeti nacionalno uništenje onda je nacionalizam jedino pravo oružje u borbi za opstanak, pa i Englezi su bili nacionalisti kada su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv Hitlera, a Amerikanci sigurno nisu bili liberalni demokrati kada su 1776. krenuli u revoluciju i rat za nezavisnost od britanskog imperija. Istinski militantni nacionalisti bili su Miloševićevi Srbi od osamdesetih godina i posebno devedesetih godina 20. stoljeća kada su započeli tri rata na “Balkanu”, dva u Srednjoj Europi, dakle, u Hrvatskoj i BiH, a drugi na stvarnom Balkanu, dakle, na Kosovu (1999. godine). Srpski nacionalisti su od 1918. tlačili većinsko albansko stanovništvo na Kosovu, i naravno da su i kosovski Albanci s vremenom postali nacionalisti kako bi se mogli uopće obraniti od srpskog nacionalističkog šovinizma. I Amerikanci su nacionalisti kada su u pitanju njihovi nacionalni interesi u cijelom svijetu. Tvrdnja britanske vlade iz 1971. da je “hrvatski nacionalizam umobolan” ne samo da predstavlja notornu laž nego zrcali britansko licemjerje koje istom mjerom pogađa i Irce. Sve što nema veze sa Velikom Britanijom to je navodno umobolno. Sve što nema veze sa “Velikom” Srbijom je umobolno, sve što nema veze sa Ruskim Carstvom to je umobolno, tako su i Čečeni navodno umobolni (čitaj: teroristi) jer se bore protiv genocida koji se nad njima vrši. I Hrvati su umobolni jer ne pristaju na velikosrpski genocid. Međutim, kada međunarodni sud ICJ u svojoj presudi povodom tužbe BiH protiv Srbije 2007. navodi da je tzv. “Republika Srpska” u BiH nastala na genocidu, onda se javlja umobolna tvrdnja da je cijeli svijet protiv Srbije. Nedavno je i vodeći hrvatski spin-doktor Ivo Sanader dao svoj doprinos u objašnjavanju “umobolnog” hrvatskog nacionalizma kada je u svom referatu, kao gost u rasadniku kadrova za britansku tajnu službu, dakle, u Oxfordu, ustvrdio da je za njegove hadezeovske vladavine “hrvatski nacionalizam sveden na minimum”. Cijeli svijet se sjeća politike CIA prema Kurdima u vrijeme Pustinjske oluje 1991. godine: prvo su Kurdi nahuškani da se pobune protiv Sadama, a kada je CIA ostavila Sadama na životu ovaj se obračunao sa Kurdima, kojih je na stotine tisuća završilo u izbjegličkim kampovima u kurdinstanskim planinama, na temperaturama ispod ništice i bez hrane.

Najgora procjena CIA, koja je Hrvate stajala tisuće mrtvih građana, bila je procjena da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili “ključ za mirno rješenje”. To treba zapamtiti, da dvojica bivših komunista, i to nacionalsocijalista, da su u očima američke vanjske politike predstavljalji ključ mira. Kako je militantni Slobodan Milošević, koji je stalno prijetio nasilnim rješavanjem tzv. “jugoslavenske krize”, tako i svojim govorom na Kosovu polju 28. lipnja 1989. godine, na srpski pravoslavni Vidovdan, da ni izvaninstitucionalne bitke nisu isključene, i izravno je vojnom silom zaprijetio nesprskim republikama tadašnje Jugoslavije, mogao biti “ključ mira”? Jedinstveno je da pokretač agresije na dvije bivše jugoslavenske zapadne republike, Hrvatsku i Sloveniju, može uopće biti ključ mira, možda kao Hitler? Teško da je ključ mira bio Franjo Tuđman ako je sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 1991. dijelio Bosnu i Hercegovinu jer je i malo dijete znalo da u podjeli bosansko-muslimansko stanovništvo sigurno neće pristati na mir, i da će to nužno dovesti do rata, isto kao što ni Hrvati nisu nakon okupacije jedne trećine državnog teritorija Republike Hrvatske iz 1991. godine mogli pristati na trajni mir sve dok ne oslobode zauzeta hrvatska područja. Ne može onaj tko okupira biti ključ mira. Nisu ni vlade Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije ključ mira na Bliskom istoku, s obzirom na okupaciju Iraka, što su posljednjih pet godina dokazale. Međutim, iza namještenog izvješća CIA u svrhu potreba State Departmenta, o tome da su Milošević i Tuđman navodno ključ za mir u regiji, stoji prljava politika da se zaraćene strane dovedu za jedan stol, da se izjednači žrtva sa agresorom, da se sve podjednako optuži za ratne zločine, što i jednima i drugima dodatno slabi položaj u svijetu, pa se onda cijela “regija” preuzme u jednom paketu (prirodne resurse, banke, gospodarstvo). Najlakše je instrumentalizirati političare koji su kompromitirani, a to su bivši komunisti zbog svojih zločina iz doba totalitarnog komunizma, i za vrijeme hrvatsko-srpskog rata. Tako je lako bilo upravljati sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem. Zato je bez posljedica i prošao srmtonosni atentat na Antu Paradžika 1991. godine, pa smrtonosna zasjeda na generala Blaža Kraljeviča i osam stožernih časnika HOS-a, 1992. godine, i na kraju, 1993. godine, državni udar na Hrvatsku stranku prava i organizatora hrvatske obrane od velikosrpske agresije Dobroslava Paragu, kao što bez posljedica prolazi višegodišnja državna i medijska cenzura nad Dobroslavom Paragom, o čemu je CIA, dakako, izvrsno upoznata, jer prostor Republike Hrvatske kao da je virginijsko dvorište u Langleyu. Izvješće CIA navodi da je Dobroslav Paraga na predsjedničkim izborima 1992. bio jedini pravi oponent Franji Tuđmanu. Kada je kao takav u konačnici lociran, poslije je lako bilo preko instrumentaliziranog Franje Tuđmana poduzeti mjere da više ne bude oponent nedemokratskoj vlasti i da vlast u Hrvatskoj uopće više i nema oporbu, kao što se danas vidi. CIA ima zadatak zadržati status quo u Republici Hrvatskoj kako bi njezini naredbodavci mogli do kraja opljačkati i uništiti Republiku Hrvatsku, kao i suvereni hrvatski narod pretvoriti u novo roblje, u moderne helote. U cijeloj gužvi oko demontiranja šanse za uspostavu narodne vlasti, i oko destabilizacije Republike Hrvatske, umiješao se i ruski predsjednik Putin preko svojih “spavača” u liku i djelu Stipe Mesića i njegovih boljševika u Uredu predsjednika Republike Hrvatske na čelu sa udbaškim zločincima Budimirom Lončarom i Josipom, ne Sašom nego Josipom Perkovićem, mračnog lika sa Interpolove tjeralice, osovano osumnjičenog za državni terorizam. Kao potvrda da se ne radi o slučajnostima svjedoči činjenica da je Stepinčev trovač, ubojica ratnih zarobljenika, i grobar demokracije i pravne države, Josip Manolić, bio počasni gost na bini na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u povodu proslave Dana državnosti, 25. lipnja 2007. godine. Tako o hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti nema ni govora, jer ona uopće i ne postoji zato što su domaće Jude izdale vlastitu zemlju, i to ne samo 2000. nego od 1918. do 1990. godine!!!

Cijenjeni hrvatski književnik i pravaš, barem cijenjen od strane netitoističkih Hrvata, Antun Gustav Matoš, ostavio je hrvatskim generacijama početkom 20. stoljeća vrlo znakovitu poruku kada je konstatirao da “Hrvatska već vidje mnogo raznih čuda al ne nađe štrika za toliko Juda!”