Brutalni ratni zločin kao što je krvava egzekucija generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegove osmeročlane pratnje izvršena na krvavu nedjelju 09. kolovoza 1992. godine, tjedan dana nakon pokradenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Hrvatskoj,   po naredbi predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana u režiji krvnika Udbe Josipa Manolića, ondašnjeg šefa Tuđmanove zločinačke Udbe takozvanog SZUP-a, a uz pomoć zločinačke Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute, Ivana Andabaka i suca Ustavnog suda Vice Vukojevića, ne samo što do dana današnjeg nije sudski procesuirana, već su preživjeli počinitelji ovog ratnog zločina  svi do jednog ostali nekažnjeni i nagrađeni činovima, odličjima i svim mogućim privilegijama. Manolić za svoje krvave zločine izgleda da i ne misli odgovarati i s obzirom na gotovo devedeset godina života, ali i zbog druge činjenice koja sadrži dosta logike. Naime, jer nije odgovarao niti za strašne poslijeratne zločine nakon Drugog svjetskog rata, premda su neki preživjeli svjedoci njega javno naveli kao nalogodavca i izvršitelja masovnih strijeljanja, pa se s pravom postavlja pitanje zašto bi odgovarao za nedavne zločine kao što je ratni zločin ubojstva generala Kraljevića i njegove pratnje, usred rata i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, jer tu su posrijedi ipak pojedinci, i još k tome lažno etiketirani kao ekstremisti i ustaše. Nasuprot ubijenima,  zločine su vršili prvenstveno pripadnici vladajućih struktura ondašnje Republike Hrvatske i samoproglašene Herceg Bosne, koji su i ovim višestrukim ubojstvom namjeravali optužiti ubijene za zločine koje je počinio HVO i drugi.

U Hrvatskoj, nesretnoj i prokletoj zemlji zločin se dakle još uvijek nagrađuje i isplati, što na 15 godišnjicu smaknuća dobrog generala Kraljevića svjedoči i ponovna ekshumacija masovne grobnice hrvatskih ratnih zarobljenika u Teznom kod Maribora. Hrvatska vlada ne pokazuje za istragu o tim zločinima nikakav ili gotovo nikakav interes i sućut, dapače, izgleda da je Sanaderu, Mesiću i drugovima stalo da se sve zataška i zaboravi, premda nisu uopće svjesni da mučenici progovaraju iz grobova i da će ih nedužna krv iz masovnih grobnica ratnih zarobljenika kad tad sustići i kazniti  na ovaj ili neki drugi način. Konačno, Hrvatska je i sama puna neekshumiranih masovnih grobnica žrtava ratnih zločina ali tobožnja demokratska vlast sve to prikriva da ne bi morala provesti istrage koje bi dovele, slijedeći krvave tragove  počinitelja ovih masovnih krvoprolića, do njihovih kućnih pragova .

Zanimljivo, dok slovenska vlada provodi, premda presporo i vrlo teško istragu o strašnim ratnim zločinima na njezinom području nakon Drugog svjetskog rata, službena Hrvatska o svemu šuti ili obmanjuje putem Jadranke Kosor zainteresirane, da je Hrvatska tobože još 2005. godine ponudila Sloveniji sporazum o povratku posmrtnih ostataka hrvatskih zarobljenika likvidiranih 1945. godine, koji se nalaze na tlu Republike Slovenije.

Međutim,  iz današnjih slovenskih službenih izjava proizlazi upravo obratno, da je naime, slovenska vlada 2003. godine predložila hrvatskoj vladi sporazum o istraživanju i zbrinjavanju posmrtnih ostataka žrtava iz Drugog svjetskog rata, no službeni Zagreb, do danas nije odgovorio na inicijativu Ljubljane.

Zaista, sramotna je Sanaderova i prethodna Račanova vlada čiji su dužnosnici izravno umiješani u ratne zločine ili njihovi izravni preci, pa svakako nisu zainteresirani za pokapanje masovnih žrtava komunističkih ratnih zločinaca iz Slovenije u Hrvatsku, jer bi to nesumnjivo prisililo vlast na podizanje optužnica protiv preživjelih naredbodavaca nekih od masovnih zločina. Ne treba zaboraviti da Sanader izravno štiti ratnog zločinca Josipa Perkovića od izručenja za zločine političkih ubojstava, kojeg traži njemački sud i već se dvije godine nalazi na tjeralici Interpola, no Sanader i drugovi ga štite da ne bi progovorio o njima i ugrozio im ostanak na vlasti.

Hrvatska javnost, pa ako se hoće i veliki dio hrvatskog naroda, odgovorni su da Hrvatska ima vlast koja je duboko umiješana u prikrivanje ratnih zločina od završetka Drugog svjetskog rata pa do najnovijeg vremena, od kojih zločin nad nedužnim humanistom i pravednikom generalom Blažom Kraljevićem vapi do neba. U Rusiji su jučer održane molitve u znak sjećanja na žrtve Staljinove represije dok je u moskovskoj četvrti Butovo na poligonu NKVD-a podignut veliki križ u spomen na sahranjenih oko sto tisuća žrtvava masovnih komunističkih egzekucija samo  na tom gubilištu, pod Staljinovom strahovladom.

U Hrvatskoj, nasuprot tome, nitko se još od komunističkih zločinaca nije niti javno pokajao, niti priznao svoje zločine a kamoli za njih odgovarao, već titoist Stjepan Mesić veliča sotonu Tita kojem i sam po svojem habitusu dušom i tijelom pripada.

Dakle, hrvatsko društvo u svezi rehabilitacije masovnih jugokomunističkih egzekucija zaostalije je i rigidnije nego bivša sovjetska Rusija, što je više nego strašno i za to će sigurno platiti visoku cijenu u budućnosti.

Kraljević je štitio Hrvate, Muslimane, Židove, Srbe i sve ugrožene strašnim ratom, koji je pokopao njega i odnio u smrt stotine tisuća nedužnih ljudi.   Poznavajući hrabrost, odlučnost i humanost generala Kraljevića možemo samo potvrditi da je on radije bio spreman položiti vlastiti život nego dići ruku na svoje moguće krvnike. U neku ruku, dragovoljno je žrtvovao svoj život i po tome ide u red onih velikih ljudi koje u dvadesetom stoljeću idealno predstavlja velika znanstvenica i svetica Katoličke crkve sveta Edith Stein koja ja u trenutku uhićenja od nacističkih zlikovaca i pogubljenja 09. kolovoza 1942. godine, točno pedeset godina prije pogubljenja Kraljevića, kao njemačka časna sestra židovskog porijekla izjavila «da ide položiti život za svoj narod» i bila je pogubljena u Auschwitzu. Budući da se ratni zločin nad Hrvatima još uvijek isplati i nagrađuje,  sa stajališta vjere dobro je podsjetiti, da će zločinci i njihovi potomci biti kažnjeni ako ne na ovom svijetu, onda sigurno u vječnosti.